Priča o izgubljenom cvijeću priča je o nasilju; cvijeće je izgubljeno jer je izgubljen glas. Kad nema glasa koji svjedoči, povreda tone u kosti, no prošlost izbacuje svoje izdanke na čudne načine, "ako im se ne posvetiš, takve priče počnu se ponašati kao korov". Okrutno je koliko je prošlost sklona ponavljanju, čak i kad se za nju ne zna.

Jedna djevojčica na početku romana prvijenca australske spisateljice Holly Ringland sjedi za drvenim stolom, u drvenoj kući na kraju puteljka, i sanjari o načinima na koje može zapaliti svojeg oca. Nije to nasilje, iako je slika strašna: Alice Hart se nada da će vatra ocu učiniti ono što je učinila čarobnoj ptici; rodit će se iznova, pročišćen u vatri, više neće biti istovremeno dva različita čovjeka nego samo jedan, više Alice neće svjedočiti onoj bolnoj i iščekivanoj preobrazbi: kad bi izišao iz svoje vrtne kućice, u koju bi se zatvarao nakon što bi počinio neku od svojih grozota, uvijek je bio bolji. Uvijek.

Majka koja trpi očeve mijene, i opasne i zanosne poput mijena oceana pored kojeg žive, ne govori mnogo ali kad govori – razgovara sa cvijećem. Crna vatrena orhideja: želja za posjedovanjem. Sunčana ivančica: moja te ljubav neće napustiti. Modri jastučić: tugujem što te nema. Prugasta nana: napuštena ljubav. Ljubičasti gorkoslad: opčinjenost, čaranje. Zlatna mimoza: ranjavam da liječim. Orhideja plave dame: uništena ljubavlju. Kitnjasta banksija: tvoj sam zatočenik. Pustinjsko oko: imaj hrabrosti. Pustinjska mirta: plamen, gorim. Punolisna kalandrinija: od tvoje ljubavi živim i umirem.

Trideset cvjetova – trideset naziva poglavlja u romanu "Izgubljeno cvijeće Alice Hart" (Znanje, 2019., prijevod Lidija Toman) – trideset je vrsta autohtonog australskog cvijeća, simbola za neizrecive osjećaje. Cvijeće je tisućama godina izražavalo ono što ljudi nisu imali hrabrosti izgovoriti, no nikad nije toliko glasno govorilo kao u stisnuto viktorijansko doba. Floriografija, jezik cvijeća, buknula je u doba kraljice Viktorije, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u nekim se zemljama poznavanje jezika cvijeća čak smatralo dijelom opće naobrazbe.

U obitelji Alice Hart jezikom cvijeća govorile su žene, a mnoge su "progovorile" tek kad bi se zaljubile. Te su ljubavi prerasle u obiteljsko prokletstvo, urezane u stablo eukaliptusa pored rijeke, na farmi Thornfield koju je jednom davno iz pepela podigla Aliceina praprabaka Ruth Stone. Ona će u ručno uvezenu knjigu ispucala hrbata ulagati osušene cvjetove i pridavati im značenja: onaj tko naslijedi taj rječnik, naslijedit će i imanje.

A na to imanje stiže devetogodišnja Alice nakon obiteljske tragedije u kojoj je izgubila oba roditelja. Od tog je događaja zanijemjela. Farmu danas vodi njezina baka June, za koju dotad nije ni znala da postoji. Osim što uzgaja autohtono australsko cvijeće, slaže i dostavlja bukete, izrađuje prelijep nakit, June na farmi pruža i utočište izgubljenim i slomljenim ženama koje se međusobno nazivaju Cvjetovima. Thornfield je, doznaje Alice, oduvijek bio mjesto na kojemu su i cvijeće i žene mogle procvasti. Svaka žena koja je došla u Thornfield dobila je priliku nadvladati traume koje su je snašle u životu.

"Većinu vremena Cvjetovi su bili veseli i zaposleni, ali u kasna poslijepodneva na verandi nešto bi se promijenilo. Svi bi utihnuli. Kad bi sunce zalazilo, sve priče što su ih ove žene proživljavale, priče koje su voljele i koje su davno ostavile za sobom, vraćale bi im se tiho i na prstima. Ramena žena kao da bi se objesila. Neke su i plakale. Okretale su se jedna drugoj tražeći utjehu."

Svima je potreban netko i svi moramo nekamo pripadati, kaže joj je baka prve noći u novom domu, no Alice otkriva da njoj ipak nije tako lako pripadati: okružena je ne samo cvijećem i Cvjetovima, nego i mračnim tajnama i lažima. Krivnja je čudno sjeme, piše na jednom mjestu Holly Ringland, što ga se dublje zakopava, to se ono više bori da izraste. A Alice gubi strpljenje jer baka je davno obećala da će pronaći odgovore ako Alice pronađe svoj glas: "Želim voditi stvaran razgovor, umjesto što dobijem buket cvijeća svaki put kad se previše približim nečem skrivenom."

Ringland ne skriva da je njezina priča dijelom autobiografska: ne otkriva detalje, no u intervjuima napominje da je pisanje "Izgubljenog cvijeća" bio njezin način da preobrazi vlastita traumatska iskustva nastala u odnosima s nasilnim muškarcima. "Tijekom života, u različitim fazama i različitim odnosima, živjela sam često u nasilju koje su činili muškarci", objašnjava. "Morala sam naučiti kako da mislim o tom nasilju a da ga istodobno ponovno ne proživljavam, da ne upadam u oživljena sjećanja iz prošlosti."

Svoj glas Ringland je tako odlučila dati djevojčici koja ne govori. Metafora bi možda bila doslovna, ali nije metafora: mnoga djeca nakon proživljenog nasilja privremeno izgube sposobnost govora. Da bi izišla iz traume – u kojoj se nasilje uporno vrti zamrznuto u krugu sjećanja – moraju opet progovoriti. Moraju ispričati svoju priču; moraju je posjedovati kako ona ne bi posjedovala njih. A da bi se ispričala takva priča, mora se naći glas.

Čini se kao da je taj glas izgubljen pa ga samo treba naći, možda preko cvijeća i buketa, no glasa ustvari nikada nije ni bilo; retroaktivno ga sebi vraćamo tako što si dopuštamo govoriti o onome što je bilo skriveno sramom. Na ovo se često zaboravlja a važno je: koliko god svaki čovjek bio pojedinac, on je ipak najviše društveno biće, pa se ni glas ne može vratiti sam od sebe, kao što ni nasilje nikad ne nastaje samo od sebe. Praktičnim rječnikom: trauma nastala u odnosu, rješava se u odnosu. Postoji lakši i teži način, Alice će iskusiti oba.

Književnost je, znamo, pričanje priča. Te priče nikad nisu stvarnost; pitanje je i koliko je naš život ustvari stvarnost jer u nama čuči promatrač koji nam neprekidno prepričava i fikcionalizira iskustva. Pričamo si, govorimo si, šapćemo, tješimo i plačemo da bismo shvatili; književnost su vrlo često vlastite priče izmijenjene do neprepoznatljivosti i dotjerane do univerzalnosti. Tako cvijeće može postati medij boli, ljubavi, tugovanja i oprosta, a uz pomoć knjiga se "može razumjeti magiju što je mogu posjedovati riječi, pogotovo kad ih se izgovara svaki put iznova. Kažeš li nešto dovoljan broj puta, tako će i biti."

U preobrazbi stvarnosti u književnost doista ima i nešto katarzično, ali mnogo je važnije ono kreativno: svatko od nas ima moć svoju život sebi ispripovijedati iznova, iz drugačije perspektive, dosegnuti oslobođenje. Na jednom mjestu u romanu June zdvaja nad obiteljskim tajnama, ta "valjda je postojao neki drugi način da dijete zacijeli, a da ga ne mora opteretiti istinom o ovoj obitelji".

Nema drugog načina osim istine. Od jezika cvijeća postoji bolji: jezik izraženih emocija. "Izgubljeno cvijeće Alice Hart" taj put oporavka i preobrazbe pripovijeda i magično i realno, i razdire i sklapa čitatelja, tjerajući ga da čitanje – ne samo pisanje! – pretvori u kreativan proces. Malo je romana koji vas otvore do ranjivosti a da ranjivost nije "vitalni organ koji se nalazi izvan vašeg tijela". Roman Holly Ringland to čini tako da vam najprije iščupa srce pa ga vrati na mjesto.

Od jezika cvijeća postoji bolji – jezik izraženih emocija