Cardiff, Wales, Velika Britanija 1999. godine. Grad doživljava gospodarski procvat. Izgradnja hotela, zabavnih parkova i suvremenih trgovačkih centara je u punom jeku. Poslovi građevinske mafije također. Nakon gotovo dvadeset godina izbivanja, u grad se vraća Mazz, danas gitarist "gažer", a nekadašnji vođa ska banda s početka osamdesetih, The Wurriyas. Mazz dolazi na pogreb Charliea Ungera, jednog od članova svoga bivšeg banda, a ujedno i lokalne boksačke legende u perolakoj kategoriji. Uskoro upoznajemo i ostatak ekipe. Tu je Tyra, Charlijeva kći i Mazzova velika ljubav iz adolescentskih dana, gitarist Col, nekadašnja pjevačica banda, sada svodnica Bobby, i Emyr, nekadašnji bubnjar Mazzova banda, a danas "izgubljeni dečko rock'n'rolla". Naravno, pojavljuje se tu još osebujnih likova iz Mazzove burne prošlosti, koje će on ponovno susresti, i više ili manje uspješno prepoznati.

Charlijeva se smrt uskoro pokazuje kao sumnjiva. Je li riječ "samo" o predoziranju kokainom, kad je to Charlie uopće počeo konzumirati kokain i odakle mu novac za to... Kako se klupko počinje razmotavati, ovdje zapravo nešto "smrdi". I gdje je to nestao čudak Emyr i zašto? Mazz ulazi u obje priče, pokušavajući pronaći odgovore na brojna pitanja koja se roje oko njegovih nekadašnjih prijatelja. Naravno, goruće (i najzanimljivije) pitanje za njega samog postavlja se samo od sebe, dok analizira i uspoređuje sebe prije dvadesetak godina i danas. A pitanje je: kako je moguće da je toliko krivo skrenuo, da mu je život ispao toliko nepovratno i potpuno usran?

Ovo je kratki sažetak neočekivano dobre priče "Povratak u Cardiff" suvremenog velškog pisca Johna Williamsa. Ovaj je roman dio tzv. kardifske trilogije, koju još čine i zbirka priča "Pet pubova, dva bara i noćni klub" te roman "Princ od Walesa". Osim, naravno, Cardiffa, ono što povezuje sva tri djela su i uglavnom isti likovi i njihovi životi, međutim svaki se od romana iz trilogije može čitati posve neovisno od ostalih.

U romanu "Povratak u Cardiff" Williams vješto balansira vremenski odvojene, ali likovima povezane radnje. Dakle, jedna je radnja smještena na kraj tisućljeća, dok je druga smještena u 1980. godinu. Paralelno pratimo mladog i današnjeg Mazza. Nastanak i munjeviti uspon njegovog banda The Wurriyas, ska pokret i ljubavnu priču Mazza i Tyre. Gotovo dvadeset godina kasnije ti su ljudi na pragu četrdesete, a većina njih nije ostvarila svoje snove o uspjehu, sreći i boljem životu od života njihovih roditelja.

"Ono što me posebno zanima jest kako žive ljudi u onim slojevima društva u kojima nema puno pravila, osim onih koje sami izmisle." Ova rečenica, inače Williamsova izjava iz jednog intervjua, najbolje opisuje srž romana "Povratak u Cardiff". Pisac zapravo potanko opisuje ljude s margine društva. Oni su neobrazovani, neodlučni, nedovoljno uporni, to su ljudi koji su prebrzo odustali. Svi su oni imali neke nedosanjane snove o uspjehu i svjetlijoj budućnosti, ali kako se čini, nitko se od njih nije ni dovoljno potrudio kako bi te snove pretvorio u stvarnost. Na prvi znak nevolje svi su redom odustajali, donosili pogrešne odluke, vječito išli linijom manjeg otpora i zapravo bili nedovoljno jaki i čvrsti da bi zaista nešto ostvarili. Svi su oni vječni gubitnici.

Ali to ih ne čini dosadnima. Williams ih opisuje toliko dobro, tako životno, bez patetike, ravno u glavu, u formi "sam si kriv". Uz obilje crnog humora i svjesne autodestrukcije, mi ih jednostavno obožavamo. Ne možeš ne voljeti tog pijanog gada Mazza, koji je potrošio i sebe, i svu lovu koju je ikada zaradio. Naravno, kao i u svakoj pravoj rock'n'roll priči, potrošio je i sve žene na koje je naišao u toj svojoj sumnjivoj i upitnoj karijeri. Čovjek, koji je svirao samo u "bandovima koji su uvijek bili na putu prema gore ili dolje, nikada na samom vražjem vrhu", jednostavno postaje gubitnik, koji je toga itekako svjestan, i upravo zbog tog njegovog priznanja, mi ga neizmjerno volimo. Ne opravdavamo njegove postupke, čak štoviše, ta njegova slabost i inertnost idu nam beskrajno na živce. Da ga možemo sresti, opalili bismo mu šamar. I da, ponavljam, volimo ga!

Ljubavna priča Tyre i Mazza je tako realno opisana. Bez imalo patetike ili predvidljivosti. To je jedna od onih priča za koju a priori znamo da nema šanse. Bili su mladi, naivni i neiskusni. Život kao da ih je iznenadio iza ugla. Odluke, koje su trebali zajednički donositi, donosili su individualno. Upravo taj nedostatak komunikacije, razumijevanja i međusobne potpore je njihove živote usmjerio prema krivim ljudima, krivim poslovima i krivim gradovima.

Svojevrsni lik u ovome romanu je i sam Cardiff. Osamdesetih kompletnu britansku glazbenu scenu potresa punk i ska pokret (u što je Williams jako dobro upućen, jer je i sam bio dio te scene, te kasnije i radio kao glazbeni kritičar). Sa svih strana, kao gljive poslije kiše, pojavljuju se novi bandovi, novi potpuno nekonvencionalni hitovi i čini se da svatko, pa i najveći gubitnik, ima šansu. Koncerti u klubovima dio su svakodnevice, nešto slično današnjem posjetu šoping centru. Ideali, želje i snovi mogu se namirisati na svakom koraku...

I sve je prošlo kao kad lupiš dlanom o dlan. Tu je 1999. godina. Sve se promijenilo. Grad je posve drugačiji. Nema više onih mjesta gdje se izlazilo. Primat je preuzela sumanuta izgradnja, trgovina, građevinska mafija, sumnjivi poslovi, globalizacija... Williams je, kroz povratak Mazza na isto mjesto, ali s distancom od dvadesetak godina, spretno uhvatio taj šok promjene jednog grada, zapravo neumitnog kraja jednog vremena i početka nekog sasvim novog, nepoznatog i drugačijeg.

Priča je začinjena i brojnim zanimljivim referencama o pop kulturi, koja je upravo tih osamdesetih godina iz nekih underground kanala isplivala na površinu i postala sastavni dio svih aktera tih ludih osamdesetih. O tom fenomenu pisac, kako sam priznaje, posjeduje "nezdravu količinu podataka". Na taj je način ovaj odličan roman o gubitnicima i nostalgičarima za nekim prošlim vremenima dobio dodatnu dimenziju, jer je nekim novim klincima savršeno približio to doba, a njihovim roditeljima omogućio da se bar na trenutak vrate u dane svoje lude mladosti.

Williams nam je dao jednu sjetnu, životnu i tako stvarnu priču, da nam se čini kao da piše o našim prvim susjedima, a u svakom zakutku svijeta postoje upravo takvi likovi. Ljudi, koji su pomireni sa surovim svakodnevnim životom, a kojima se u pogledu vide neki neostvareni snovi. Upravo mi je iz tog razloga kriminalistički dio priče bio zapravo najmanje zanimljiv. Da li je netko (i ako da, tko) ubio Charlieja, ili je on umro prirodnom smrću, zapravo je za konačni dojam ove knjige posve nebitan detalj. Istraživanje Charlijeve smrti nije glupo ili banalno. Naprotiv, uvjerljivo je i smisleno, ali, kako nisam ljubitelj kriminalističkih romana (dakle, ovo je krajnje subjektivno) roman bi mogao egzistirati i samo kao priča o jednom vremenu i ljudima.

"Povratak u Cardiff" pisan je vrlo jednostavnim, urbanim, gotovo uličnim jezikom. No upravo mu to daje autentičnost i čar. Dinamična i kratka poglavlja, s vještim izmjenjivanjem prošlosti i sadašnjosti, jednostavno zovu na čitanje.

Ovo je rock'n'roll roman. I koliko se god lomila koplja o upotrebi tog izraza, koji je davno izašao iz okvira čistog glazbenog pravca, i koliko god da se potrudim da ga svrstam u neku ozbiljniju književnu kategoriju, ne ide. Ni sama ne znam definirati rock'n'roll roman, ali sigurna sam da je "Povratak u Cardiff" upravo to. I sigurna sam da će se mnogi rock kritičari i publicisti u potpunosti složiti sa mnom. Ako želite da vam se čini da slušate glazbu čitajući neki roman, ovo je pravi izbor.

Odličan rock'n'roll roman o gubitnicima i nostalgičarima iz Cardiffa