Godina je Gospodnja 1851. Divlji Zapad. U pravom smislu tih riječi. Dva brata, Charlie i Eli Sisters, kreću na svojevrsni poslovni put od Oregona, kroz bespuća tada još rijetko naseljene Amerike, prema Kaliforniji. No njihov razlog putovanja daleko je od usputnog razgledanja predivne prirode. Njih su dvojica profesionalni ubojice. Njihov je poslodavac misteriozni lik, kojeg zovu Komodor. Povjerena im je nova misija: pronaći i ubiti čovjeka imena Hermann Kermitt Warm.

Nemaju braća ništa protiv Hermanna, zapravo, niti ga poznaju, niti ga žele upoznati. Jednostavno, posao je posao. Ovoga puta imaju i dodatni zadatak. Naime, Komodor im je naložio da od Hermanna, prije nego li ga riješe svih ovozemaljskih muka, moraju izvući i tajanstvenu formulu. Braća Sisters, kao ni čitatelji ovog nadasve ludog romana, nemaju pojma o kakvoj je formuli riječ. Oni nisu ubojice mekog srca. Daleko od toga. No, kao što im se ne bi dalo raditi ni neki drugi posao, tako im se ne da raditi ni ovaj. Ali od nečega se mora živjeti. Kako stoje stvari, Hermann Kermitt Warm, čovječuljak neobična imena i još neobičnije životne priče, bit će posljednji posao u životu dvojice osebujnih poslovnjaka - ubojica, kakvih je u to vrijeme prerijama jahalo na stotine... Ipak je to bio Divlji zapad.

Ovako bi se, u nekoliko rečenica, mogao opisati sadržaj sjajnog romana kanadskog pisca Patricka deWitta “Braća Sisters“. Međutim, ovako opisan kratak sadržaj mogao bi se učiniti i ponešto plošnim, da ne kažem predvidljivim. A našu bismo braću mogli zamisliti kao, primjerice, Johna Waynea i Garyja Coopera. Pogrešno. Apsolutno pogrešno...

Ako krenemo od karakterizacije likova, braća Sisters poprilično su degutantni tipovi antijunaka. Charlie je dominantni stariji brat, vrlo okrutan, bezosjećajan i uvijek spreman na krvoproliće. Kako slikovito opisuje Eli, Charlie je “divan u takvim situacijama, bistra uma i potpuno neustrašiv“. Osim što je Charlie po svim današnjim parametrima pravi sociopat, on je i notorni alkoholičar, eksplozivni prgavac, okorjeli škrtac, i još štošta.

Eli, ujedno i pripovjedač, prilična je suprotnost svome bratu. On je nesiguran, pretio i uvijek zabrinut. Mrzi taj okrutni posao uzimanja tuđih života, iako sve svoje zadatke obavlja točno onako kako se to od njega očekuje. No njegovi su snovi daleko od prizemne zarade na tuđoj muci, ili ubijanja za novac. Eli ipak sanja o nekom mirnom, legalnom poslu. Naravno, pritom ga izjeda briga hoće li do tog mirnog, legalnog posla ikada doći, ili će ga ipak prije sustići neki (zalutali?) metak.

Eli često razmišlja o smislu života i o tome da “možda čovjek nije ni stvoren da bi ikada bio istinski sretan“. Koliko god bio drugačiji od svoga brata Charlieja, Eli ima i svoju tamnu stranu. Naime, ponekad ga obuzme nesavladiv poriv za nasiljem, “čiji crni sadržaj pomračuje um i teče nezaustavljivo, beskonačno“. Današnji bi psihijatar neosporno i za njega našao prikladnu dijagnozu...

Kako braća Sisters putuju od nemila do nedraga, tako susreću i svu onovremensku lepezu bizarnih likova. Na primjer, na samome početku ovoga romana, braća se susreću s čovjekom koji plače. Iako ga prvotno Charlie poželi skratiti za glavu, jer mu je sumnjiv (zapravo, Charlieju je svatko sumnjiv), braća ga ipak puštaju da ide svojim čudnim putem. I braća, a i mi, čitatelji, ostajemo do kraja romana u neznanju. Ne saznajemo ni tko je taj čovjek, ni zašto plače i uzdiše, ni kamo ide...

Zatim je tu lik zubara Reginalda Wattsa. Vječiti gubitnik, koji je propao u baš svakom poslu kojega se ikada dotakao. A s obzirom da mu je Eli treća mušterija u tri tjedna, Reginald sasvim rezignirano zaključuje kako “neće uspjeti ni u zubarstvu“.

Naravno, takvih je likova ovaj roman prepun. Primjerice, preslatka i dotjerana djevojčica, koja otrovom želi ubiti psa, ali i samu braću. Ili dječak (slučajno ili ne, i on stalno plače!), koji je žrtva okrutne zlatne groznice. Pa sušičava knjigovotkinja, stara vještica u napuštenoj kolibi usred ničega, lokalni vlastodršci, lude prostitutke, itd...

Gledajući strogo s fabularne strane, većina ovih spodoba nema neke pretjerane važnosti za zadatak braće Sisters. Ruku na srce, nemaju neke veze ni sa samim romanom. Međutim, takvi uvrnuti likovi, vrlo neobičnih i neuobičajenih imena, zapravo stvaraju i potenciraju dojam uvrnutosti ovoga literarnog uratka. A ovdje se radi o onoj Tarantinovskoj uvrnutosti i morbidnosti, hektolitrima krvi, nasilja, leševa, ludosti i svega onoga što nas šokira do srži. I to volimo, makar znamo da bi zbog toga psihijatar i nama mogao pronaći dijagnozu!

Bizarne situacije, koje se nižu u vrlo dinamičnom nizu, udaljavaju “Braću Sisters“ od tradicionalnog romana. Zapravo, riječ je o vrlo zanimljivom hibridu pustolovnog romana i romana ceste (ili točnije, u kroničnom nedostatku cesta u tadašnjem SAD-u, staze za konje). Pustolovine braće Sisters su, kako to i biva kod pustolovnih romana, često satirične i humoristične, ali i šokantno brutalne i bizarne. Time “Braća Sisters“ na trenutke postaju prilično jezivo i duboko uznemirujuće djelo. Ali, u kontekstu vremena o kojem se piše, i u kontekstu Divljeg zapada (tek poslije “Braće Sisters“ mi je postalo potpuno jasno zašto se Divlji zapad naziva upravo tako), to ni ne može biti drugačije. Iako se pomalo sramimo priznati, mi ipak volimo ostati u šoku...

S obzirom da je pripovjedač Eli Sisters, tako je i jezik ovoga romana vrlo jednostavan i izravan. Naravno, to je i posve očekivano, jer Eli svakako ne spada u rijetku kategoriju tadašnjih erudita. Njegove su misli često isticanje sasvim očitog. U nekoliko sam navrata, zatečena takvim rečeničnim sklopovima, imala osjećaj da sam zalutala u Alana Forda. Čudni likovi, bizarne situacije i rečenice koje poentiraju sasvim očite stvari jasna su fordovska referenca. Iako sam gotovo sigurna da se uslijed popularnosti spomenutog stripa (gotovo isključivo na Balkanu i u Italiji), kanadski pisac nikako nije mogao susresti s kultnim stripom. Iako, kako mi Hrvati to običavamo činiti, možda otkrijemo kako mu je jetrvina pratetka od none bila s Hvara pa nam i piščevo možebitno poznavanje Alana Forda “sjedne“ na mjesto!

DeWitt je ovim romanom uronio u dominantan dio povijesti Sjedinjenih Američkih Država (ako ćemo biti jako zločesti, mogli bismo reći i gotovo jedini dio bitne povijesti te moćne države). On se dotakao tog, toliko puta opjevanog, opisanog i “ofilmljenog“ Divljeg zapada i perioda zlatne groznice, koja “ako te obzme, zatruje samu srž“. Ujedno, pisanje ovoga romana bio je i poprilično hrabar potez, jer se u posljednjih nekoliko godina često ističe kako tematika Divljeg zapada nije baš atraktivna (čitaj: financijski isplativa). DeWittova se hrabrost u potpunosti isplatila, jer ne samo da mu je roman postigao golemu popularnost, već je zaslužio i nominaciju za prestižnu književnu nagradu Man Booker.

Svojom hrabrošću, ili kako on to u jednom intervjuu objašnjava, kroničnim nedostatkom društvenog života, zbog kojega je jednostavno sjeo i pisao, zaslužio je mjesto u panteonu western legendi. Tako ćemo u veselo društvo Johna Sturgesa, Sergija Leonea i njegovih spaghetti westerna, ili pak pisaca kultnih westerna poput Zanea Greya ili Karla Maya, morati uvrstiti i Patricka deWitta. Nisam baš sigurna da će se ranije nabrojene legende htjeti “igrati“ s našim lagano poremećenim deWittom i njegovim uvrnutim likovima. Ali mi hoćemo. I to s neskrivenom simpatijom prema nečmu, čega je nažalost sve manje, a mi čitatelji tako čeznemo za time: da budemo šokirani, i da u nevjerici gledamo u napisane retke, svako malo zastajući i pitajući se - ma, je li ovo moguće?!

Opaki pustolovni roman kojeg se ne bi posramio niti Quentin Tarantino