U početku bijaše tijelo. I ništa više. Nije bilo misli, ni značenja; nije bilo ničega s čime se moglo usporediti. Rođenje je čisti rez, prijelaz u bivanje za koje ne postoje riječi. Nagađam jer se ne sjećam, a i da se sjećam, ne bih mogla o tome govoriti: moj prvi jezik, i vaš, bio je jezik tijela i senzacija, topline na koži i naglih, bolnih udara hladnoće, svjetla što ga upijaju moje zjenice za koje još ne znam da postoje, i potpunog mraka što briše maglovite obrise koje još ne mogu pretvoriti u objekte majke i... oca. Još mi nisu postali zrcala narcizma, iz kojih će izrasti svemogući pa sasvim obični Ja; mozak mi ničemu ne služi, osim što u njega leđna moždina, gospodar moje egzistencije što se broji u danima, nervima pumpa konstantni osjećaj gladi i žeđi. Nisam se još ni uspravila, a već "znam": gladna sam dodira. To je jedini jezik koji znam.
"Neću nikada dovoljno ponavljati: imati tijelo najbolje je što se može dogoditi." Govori to Isus, Sin Božji, u "Žeđi" (Vuković&Runjić, 2020., prijevod Marija Paprašarovski), provokativnom, ali ne i skarednom romanu Amélie Nothomb. Predzadnji roman francusko-belgijske spisateljice, poznate po tome što piše jedan roman godišnje, izgovoren je u prvom licu jednine, pripovjedač je sam Isus Krist. Nije to Krist kojeg poznajemo iz evanđelja, dapače i sam na jednom mjestu kaže kako "ništa nije toliko iritantno kao ti ljudi (evanđelisti, op. a.) koji, pod izgovorom da vas vole, umišljaju da vas dobro poznaju". Ovaj Krist, kojeg zatječemo na kraju njegova života, u danima pred muku i smrt, sav je uronjen u tijelo. Vrhunac je kreacije svojeg oca: bogočovjek koji u sebi objedinjuje krajnosti, dotad razdijeljen svijet – raja duha i pakla tijela, a premošćuje ga on, čistilište u kojem Bog, svjestan svoje svrhe, obitava istodobno s čovjekom što u nadljudskoj muci ne može naći smisao.
Ovaj Isus uvijek je volio biti zaklonjen dok se kiša pojačava. Sjajan je to osjećaj. Pomalo ga se glupo, govori nam, povezuje sa spokojem. U biti, u toj situaciji osjeća se užitak jer romon kiše iziskuje krov kao rezonantnu kutiju: biti ispod takva krova najljepše je mjesto za doživljaj koncerta. Kao iznimna dionica, suptilno promjenjiva, rapsodijska, ali ne pretjerano – nastavlja Krist što se sprema umrijeti – svaka kiša sliči blagoslovu. Krist iz "Žeđi" oličenje je ljudskog roda. "Kad se ispružim da bih spavao, to jednostavno prepuštanje izaziva u meni takav užitak da moram obuzdavati jecanje. Obična gusta juha, čak ne ni nužno svježa voda, izmamila bi mi uzdahe slasti kad ne bih vladao tom situacijom. Već mi se dogodilo da zaplačem od užitka dok udišem jutarnji zrak." I, da, voli jabuke. Nije li to ironija?
Voli i Mariju Magdalena, ali to za ovu priču i nije toliko važno. Važnije je da je bio čovjek dovoljno dugo "da bih znao kako se neki osjećaji ne mogu zatomiti. Važno je pustiti ih i ne pokušavati im se suprotstaviti: tako ne ostavljaju nikakva traga." I važno je reći da je "ovo raspinjanje pogreška". Namjera njegova oca bila je da pokaže dokle se može ići u ljubavi. "Kad samo ta zamisao ne bi bila tako glupa, mogla bi ostati nekorisnom. Nažalost, stravično je škodljiva. Razne ljudske teorije temeljit će se na mučeniku zbog moga glupog primjera. A kad bi bilo samo to! No čak i oni koji će biti dovoljno mudri da odaberu jednostavan život bit će zaraženi. Jer ono što mi je otac dosudio svjedoči o dubokom preziru tijela da će od toga uvijek nešto ostati."
U pokušaju da prištedi tijelu svaku bol koju može, Isus odabire žeđ kao zaštitu. Dehidracija će ga sputavati kad bude trebalo nositi križ, ali će ga žeđ i zaštiti, od strašnije muke. Žeđ, govori Isus u romanu, donosi mističan zanos, nije to metafora. "Kad više nismo gladni, to se zove sitost. Kad više nismo umorni, to se zove odmorenost. Kad više ne patimo, to se zove krepkost. Ne biti više žedan, to se nikako ne zove. Jezik je u svojoj mudrosti shvatio da ne treba stvoriti suprotan pojam pojmu žeđ. Možemo utažiti žeđ a ipak riječ utaženja ne postoji. Ima ljudi koji misle da nisu mistici. Varaju se. Dovoljno je da su na trenutak krepavali od žeđi da bi to postali. A taj neopisivi trenutak kada netko žedan usnama primiče pehar vode, to je Bog." Ali... da biste osjetili žeđ, morate biti živi. I, koliko god to paradoksalno zvučalo, Krist u romanu Amélie Nothomb do posljednjeg je trenutka, do pred smrt, živ. Živio je tako snažno da je umro žedan. "To je možda to, život vječni."
"U društvu koje više nije kristijanizirano, jezik vjere više ne može biti samo katolički jezik, barem ne u prvom kontaktu. U suprotnom, propuštamo nastojanja naših suvremenika, težnje njihove žeđi." Piše to Isabelle de Gaulmyn u katoličkom dnevnom listu La Croix početkom rujna 2019. godine, u osvrtu na kratki roman Amélie Nothomb "Žeđ". Nothomb se u "Žeđi" ne opterećuje dogmom Katoličke crkve, niti pravom koje ona polaže na tumačenje Isusa Krista. Dva tjedna po izlasku romana, piše novinarka kršćanskog lista, spisateljica je svaki dan bila na naslovnicama sekularnih dnevnih listova, pozivana na radio-postaje gdje je, u najslušanijem terminu, pred šokiranim novinarima, nikad prije viđenima da iskazuju takvo, začudno poštovanje prema religiji, tiho govorila o svojem intimnom odnosu s Kristom.
Nothomb je za Krista, otkrila je u intervjuu za časopis Elle, prvi put čula u dobi od dvije i pol godine. Bila je to, kaže, ljubav na prvi pogled. U idućem trenutku postao je njezin junak i znala je da će jednoga dana ispričati priču o njemu. Svake je godine taj trenutak odgađala, no kad je navršila pedeset, samoj je sebi rekla – ako ne sada, kada? Svoju trideset devetu knjigu pisala je u konstantnom teroru, internalizirajući muku o kojoj piše. Kaže da joj treba vjerovati kad naglašava kako je "Žeđ" knjiga njezina života. Sebe naziva "mistikom bez vjere": osjećaj njezine vjere je dubok, ali teško može definirati njezin objekt.
Nothomb roman nije napisala da bi provocirala, ali ga je napisala, govori, zato da bi se osvrnula na fundamentalnu nelogičnost u evanđelju, sadržanu u Kristovoj rečenici "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe". No kako u to povjerovati kad rečenicu izgovara čovjek koji je pristao na muku i smrt, na to da ga razapnu? Kakva je to ljubav koja dopušta uništenje vlastita bića? Stoga je "Žeđ", kaže ona, čin ljubavi i hrabrosti da se kaže što nije u redu, što ne možemo podnijeti.
"Legenda kaže da okajavam grijehe cijelog ljudskog roda koji mi prethodi. Kad bi to bilo točno, što bi bilo s grijesima ljudskog roda koji će doći poslije? Ne mogu se opravdavati da sam neupućen jer znam što će se dogoditi. A čak i kad ne bih bio upućen, kakav bi to idiot mogao u to sumnjati? S druge strane, kako vjerovati da se mojim mučenjem bilo što okajava? Moja beskrajna patnja nimalo ne poništava patnju jadnika koju su je izdržali prije mene. I sama zamisao o okajanju odbojna je jer je besmisleno sadistička."
Razlika između Isusa i Boga jest u tome što je Bog ljubav, a Krist voli. "Bog kaže da je ljubav za sve. Ja koji volim dobro vidim da nije moguće sve voljeti na isti način. To je pitanje daha." Isusov je izazov transcendirati ljubav u djelo, imenicu u glagol, i u tome nema parnjaka: prvi je takav, sam bez zrcala. Ne može se ogledati ni u Bogu ni u čovjeku, jer iako je i jedno i drugo u potpunosti, nijedno nije zasebno. Konačno obogotvorenje se događa upravo u trenutku pasije; Krist postaje zrcalo samome sebi. "Svejedno će trebati izdržati tu beskrajnu patnju. 'Prihvati.' Imam li izbora? Prihvaćam, da me ne bi toliko boljelo. (...) Prihvatiti, ne zato što je prihvatljivo, nego zato što nećeš toliko patiti. Ne prihvatiti nešto je dobro kad je korisno: sada to ničemu ne bi služilo."
U tom smislu, iako je posvećen Kristu pa bi se mogao tumačiti kao primarno kršćanski roman, "Žeđ" je filozofski i ponajviše psihološki roman. Na putu cjelovitosti, da bi sam sebi postao zrcalo – primjer bez presedana – Isus u sebi traga za suprotnošću ljubavi, mržnjom. I nalazi je. Kako ju je mogao pokupiti? Prebire po sjećanju i shvaća da je, čim je spoznao za što je stvoren, zamrzio samoga sebe. Rodio se nevin, nešto je upropašteno, ne zna kako. Za to ne optužuje nikoga drugoga nego sebe. "Neobične li pogreške koju počinimo u dobi oko tri godine. Optuživati sebe znači pojačavati mržnju prema sebi, što je dodatna besmislica. Postoji jedna nepravda u stvaranju svijeta. I evo sad, kao i svi, oca držim odgovornim za svoj neuspjeh. I to me živcira. Prokleta bila patnja! Da je nema, bismo li uvijek tražili krivca?"
Dok žeđa, dok ga bičuju, dok nosi križ, dok ga razapinju i, konačno, izlažu njegovo tijelo teretu sile teže – a zbog tijela stalno padamo, gušće je od duha i neotporno gravitaciji – Isus pokušava naposljetku sebi postati prijatelj. "Moram sebi oprostiti što sam tako ozbiljno zabludio. (...) Mrziti samoga sebe je strašno, ali ja koji sam propovijedao 'Voli bližnjega svoga kao samoga sebe' prisiljen sam dopustiti ovakvu logiku: kako sam mogao mrziti druge? I mrziti ih do te mjere?" Otac ga je odabrao za tu ulogu. Greška je to, nakaznost, ali će to ostati jedna od najpotresnijih priča svih vremena. Zvat će se Pasija. Razborit naziv, rezonira Krist: pasija znači ono što je netko podnio, semantički gledano pretjeran osjećaj u kojem razum nije sudjelovao. No rastresenost nikad nije bila njegova jača strana. "Biti Isusom možda znači ovo: netko stvarno prisutan." Dodajem, utjelovljen, doista čovjek.
Trebalo se odvažiti pa pisati o Kristu – oteti se slici iz evanđelja, suprotstaviti nasljeđu pop-kulture, pronaći balans, mjeru i prostor za interpretaciju izvan dopuštenog ili kontroverznog klišeja. Čitatelj se na početku pita što se novoga ima za reći o Isusu. No reinterpretirajući Isusovu muku i smrt kroz žeđ, ali i kroz neočekivani grijeh, Nothomb je Krista učinila prihvatljivo ljudskim, usuđujem se reći, čak i onima koji u njega ne vjeruju. Kristov neočekivani grijeh – kojeg u ovom trenutku milijuni ljudi prorađuju na psihoterapiji – revolucionaran je; to otkriće i priznanje čini ga našim suvremenikom, poništava otkup grijeha kao trgovinu. Pokazuje se istinitom rečenica koju izgovara pred kraj romana: zaista, nema granica ono što zovemo življenje. Izvanredan roman!
Podijeli na Facebook
