Obitelj
Osrednji roman koji forsira hipotezu da žena ne može biti sretna ako nema partnera i dijete
Marija Blažević Zalokar
Naša ocjena:
Iako Tony Parsons tvrdi da je "Obitelj" možda najbolja stvar koju je ikad napisao, mislim da je njegov prvi dojam - da je ipak zagrizao preveliki zalogaj - bio točniji. Iako tečno i zanimljivo štivo, ostaje nejsno zašto je, pobogu, Parsons zaključio da je ono u samom vrhu njegovog opusa.
Naime, "Obitelj" prati živote triju sestara i njihovih partnera kroz pokušaje da definiraju pojam obitelji, a pritom autor implicira kako je obitelj bez djece otužna, a žena koja nije majka - neostvarena. U pokušaju da bazira večinu radnje na ženskom doživljaju, ipak je znatno bolje karakterizirao muške likove koji su, nažalost, dobili mnogo manje prostora.
Autor mjestimice zadivljuje svojim opisima trudnoće i osjećaja koji ženu obuzimaju u tom stanju, povremeno je sklon pretjerivanju, a povremeno je olako preletio preko vrlo ozbiljnih i za ženu važnih stanja (spontani pobačaj, postporođajna depresija). Stječe se dojam da je namjerno izbjegao previše u to ulaziti. Možda se baš u tom izbjegavanju očituje taj njegov početni strah od "prevelikog zalogaja".
Osobno me kod ovog romana najviše razočarala činjenica što autor nijednoj od sestara nije dopustio da se ostvari bez majčinstva. Najmlađa Megan, buduća doktorica i veliki altruist, slučajno ostaje trudna nakon usputnog seksa sa zgodnim roniocem; srednja Jeniffer živi u stabilnom braku, kućanica je i jedina su joj životna želja i ambicija da postane majka. Iako kroz radnju uporno pokušava svojoj okolini objasniti da njezin život nije savršen kako se čini, i da nemogućnost da ostane trudna nije jedini problem koji u životu ima, te njene tvrdnje nisu baš ničim potkrijepljene. I tako je Parsons u liku simpatične Jeniffer gotovo karikirao opsesivnu želju za majčinstvom, a karakter protagonistice pokazao samo kroz prizmu imanja/neimanja djeteta.
Najstarija Cat, koja je kroz djetinjstvo uvijek skrbila o mlađim sestrama, izgradila je karijeru, jako je vezana za svoju slobodoumnu i emancipiranu mentoricu i na samom početku joj ne pada na pamet imati dijete. Kako radnja odmiče, tako i Cat, koja je imala sasvim solidne argumente da djecu ne rađa, pada pod pritiskom otkucaja biološkog sata i ozbiljno razmatra ideju da i sama rodi dijete, unatoč tome što se njezin partner podvrgao vazektomiji nakon što je dobio sina u prvom braku.
I tu dolazimo do najžalosnijeg dijela priče - Cat, koja bi trebala biti primjer žene koja se odlučila ostvariti bez toga da postane majka, u jednom trenutku govori svojoj mentorici: "Znaš li u čemu je zapravo problem, Brigitte? Problem nije u samodopadnim mamama. Problem je u kiselim, zavidnim starim kravama kao što si ti. Ti si jedna od onih prestarjelih žestokih cura koje se boje da bi im bebe mogle pokvariti način života. Trebala si imati dijete. To bi te učinilo boljom osobom." I baš taj citat možda najbolje ocrtava tezu koja se suptilno provlači kroz cijeli roman - da je željeti dijete najprirodnija stvar na svijetu i da sa ženama koje su svjesno odlučile da ne postanu majke nešto nije uredu.
Iako sam i sama majka, uvijek sam (i uvijek hoću) branila pravo svake žene da sama odluči je li majčinstvo opcija za nju, a da pritom nije obavezna nikome obašnjavati razloge svoje odluke ili biti etiketirana kao «kisela, zavidna stara krava». Nakon čitanja "Obitelji" ostaje dojam da je tu knjigu i tu priču trebala napisati žena, jer bi ona znala da čak i one kućanice kojima je dijete jedina i najveća želja imaju znatno više interesa od zurenja u test za trudnoću. Da žene koje nemaju i ne žele djecu nisu oštećena čudovišta koja na koncu moraju "pristati na manje" jer ih život kažnjava za njihovu sebičnost.
Premda muški likovi donekle izvlače priču iz pretjerane i neuvjerljive indicije da se sve u životu jedne žene vrti oko djece i partnerstva, pa čak i da su ostali odnosi u njenom životu aposlutno uvjetovani s ova prethodna dva, Parsonsov opis odnosa žena prema majčinstu je nepotpun, baziran na (ponegdje točnim) predpostavkama i nadasve - muški. I da, zaista je zagrizao prevelik zalogaj.
Podijeli na Facebook
