Nakon zbirke priča Sonjica i druge priče (Sonječka), objavljene na ruskome jeziku 1992. godine (u prijevodu na hrvatski jezik 2009.), utjecajna ruska spisateljica Ljudmila Ulicka pisala je romane, zbog čega je već samo objavljivanje zbirke priča pod nazivom O tijelu duše (O tele duši, 2019.) u književno-povijesnom smislu dovoljno zanimljiv događaj – autorica se nakon nekoliko desetljeća svoje vrlo aktivne i plodne spisateljske aktivnosti vraća svojim počecima. Kao i brojne druge knjige, i ovu je autorica – kako navodi u intervjuima – pisala kao da je posljednja. Međutim, taj se podatak ovdje očituje i u sadržajnom smislu: u njima se iz različitih perspektiva i u tri veće cjeline, podnaslovljene Prijateljice, O tijelu duše i Šest puta sedam, detaljno (a opet u Ulickinom karakteristično minimalističkom stilskom registru) analiziraju teme kraja, smrti i fizičkog odlaska.
Ta je knjiga, može se reći, Ulickin estetski prijedlog "osvajanja" teme nepredočivosti smrti, koju autorica na ljekovit način, književnom riječju, "pomiruje" sa životom – smrt u ovoj knjizi nije shvaćena samo kao neizostavni dio životnoga ciklusa (u trenutku rođenja sve su okolnosti našeg životnog puta neizvjesne – osim toga da će taj put završiti smrću) nego i kao nastavak životnoga ciklusa, prijelaz u drugu dimenziju postojanja. To i ovu Ulickinu zbirku priča obavija svojevrsnim "opreznim optimizmom" koji je vremenom postao autoričin zaštitni znak – smrt jest nepredočiva (freudovski rečeno, nemoguće ju je spoznati kao što je nemoguće vidjeti vlastito lice bez zrcala), ali ne i tragična, i ona u Ulickinim predodžbama nije uokvirena klasičnom, tradicionalnom simbolikom kraja. Kao i u znamenitoj Tolstojevoj priči Smrt Ivana Iljiča, jednoj od ponajboljih pripovijesti o metafizici smrti u svjetskoj književnosti, i u Ulickinim predodžbama kraj predstavlja (duhovni) početak.
U kulturi koja svim silama nastoji nadvladati i ušutkati misao o vlastitoj smrtnosti, Ulickina knjiga – sugerirajući da bez poimanja vlastite smrtnosti i prihvaćanja njezine neupitnosti ne možemo spoznati vrijednost i užitke života – sugestivno i elegantno spori s današnjim imperativima vječne mladosti, pobjede, uspjeha i toksične produktivnosti kojima se naizgled pobjeđuje vrijeme i neutralizira njegovo protjecanje. Ovo je ujedno i zbirka koja je objavljena, primjereno, u preduskrsno vrijeme jer Ulicka – istražujući temu granice i prijelaza – ne samo da predočuje smrt kao uskrsnuće nego upućuje i da se s one strane granice (života, osjetilne stvarnosti, ovostranog) nalazi nešto vrlo važno, možda i važnije od našeg zemaljskog života.
Prvu cjelinu, Prijateljice, čine četiri priče. U prvoj, Zmaj i Feniks, pripovijeda se o lezbijskom paru – Zarifi i Musji, koje čine spoj naizgled nespojivog (jedna je bila Azerbajdžanka, druga – Armenka, jedna je kontinuirano činila "muževne ludosti", druga se utapala u neprestanoj praznovjernoj brizi, jedna je bila plećata i neustrašiva, drugu je beskrajna sramežljivost činila pognutom), od kojih jedna – ona koja je činila muževne ludosti i bila plećata i neustrašiva – umire od raka. Njezinom smrću priča ne završava jer je Zarifa Musji ostavila detaljne upute o svojem pogrebu: tim se činom smrću ne prekoračuju samo granice između ovog i onog svijeta nego se time ukazuje i na to da smrt – i nakon što se dogodi – upravlja živima. Zarifin sag, na kojem se predočuje okršaj zmaja i feniksa i koji je trebao biti sahranjen uz nju, simbolizira da smo – lapidarno rečeno – u smrti svi isti (nestaju kulturni, nacionalni i drugi zidovi koje tako uporno podižemo tijekom ovozemaljskoga života), ali se i smrt njime predočuje kao privilegirani sakralni prostor – sag sahranjen s preminulom osobom štitit će prostor lijesa od nečistoće okolnog svijeta.
U drugoj priči ciklusa, naslovljenoj Alisa kupuje smrt, glavna junakinja – poput Tolstojeva Ivana Iljiča – slučajno izgubivši ravnotežu prilikom remonta kupaonice, prvi put vidi svijet iz drukčije perspektive koja joj razotkriva njezino ovozemaljsko postojanje u punini njegove materijalne krhkosti. Ona upoznaje liječnika Aleksandra Jefimoviča na način kakav je jedino i moguć u svijetu Ulickine proze: u stanci, nakon suite iz Trnoružice Čajkovskoga i prije Chopinove sonate. Trenutak gubitka ravnoteže u kupaonici bio je kraj nje kao one koja s potpunom točnošću zna što želi i što ne želi, no i taj je kraj – kao i u cijeloj Ulickinoj zbirci – oznaka novoga početka. I priča Strankinja obilježena je (naizgled nespojivom) dvojnošću: Salih je Kurd, Ljilja je Ruskinja; oni se nakon neočekivanog rastanka, uzrokovanog geopolitičkim nasiljem, susreću u snovima po kronotopskom modelu s kakvim smo se mogli upoznati u Slučaju Kukocki: vremena dva sna ne podudaraju se, no oni svejedno funkcioniraju kao polilingvalni prostor jer nas san "ne uranja u vizualni prostor, prostor riječi ili glazbe, nego u njihovu povezanost koja je analogna realnoj" (Lotman, Kultura i eksplozija, str. 171).
U priči Blagoslovljeni koji… u prvi plan istupa, osim liminalnosti smrti, druga važna podstava Ulickine zbirke priča: svi junaci, često postavljeni u naizgled nespojive parove (Zafira i Musja, Alisa i Aleksandar, Salih i Ljilja), tijekom ovozemaljskog života uspostavljaju složene labirintne odnose u kojima se dvostrukosti ne odzrcaljuju nego susreću, rastaju, traže i ponovno nalaze. Smrt / kraj / rastanak funkcionira kao trenutak razrješenja složenosti ovozemaljskih odnosa. U spomenutoj je priči smrt majke, točnije prodor njezine smrti u svijet preživjelih kćeri, mjesto susreta dviju otuđenih kćeri, Lide i Nine: smrt je ponovno i kraj, ali i novi početak.
U drugom dijelu zbirke, podnaslovljenom O tijelu duše, jedna od ključnih karakteristika Ulickina stvaralaštva – a to je posebna osjetljivost prema predmetnoj, materijalnoj realnosti u karakterizaciji likova – u potpunosti dolazi do izražaja. Ovdje se ova komponenta njezina stvaralaštva povezuje s intenzivnijim okretanjem prema nadrealnom i mističnom: osim između života i smrti, u Ulickinoj slici svijeta mistično iskustvo (san, imaginacija…) razotkriva propusnost granice između materijalnog i duhovnog te vidljivog i nevidljivog, što je u podstavi i njezinih drugih knjiga, od Sonjice i romana Medeja i njezina djeca do Veselih sahrana, Slučaja Kukocki ili Zelenog šatora. U svim tim tekstovima upravo je granica mjesto proizvodnje značenja, odnosno važan strukturalni element koji kreira tipične Ulickine kronotope. U nesumnjivo središnjoj priči zbornika (a vjerojatno i ponajboljoj), naziva Aqua allegoria, nestanak predmetnoga, materijalnoga svijeta preduvjet je nastanku druge, ispunjenije forme života: žena koju je nakon desetljeća braka ostavio suprug se nakon četrdeset dana ležanja u krevetu pretvara u leptira.
Pripovjedačica na samom kraju priče, unatoč brojnim povezanostima koje se same nameću (zoomorfna metafora i motiv jabuke), odriče tumačenja te priče kroz analogiju s Kafkinim Preobražajem: za Sonju iz priče Aqua allegoria preobrazba u leptira simbolizira novo rođenje oslobođenjem duše: "Sonja se nastanila na neobičnom mjestu: oko nje su lepršali jednaki leptiri, kao i drugi, krupniji i jarči. I neke je prepoznavala. Jedna je nesumnjivo bila njezina školska učiteljica Margarita Mihajlovna – bila je krupna, slična malom koprivaru, smeđe-šarena, letjela je oholo i polagano, ne lepršajući nimalo lakomisleno. Zrak je bio lagan i veseo, a jak voćni miris krepak i mijenjao se iz jabučnoga u breskvin, iz breskvina u miris jabuke" (113).
U autobiografskim zbivanjima inspiriranoj priči Lešine, lešine, duša gdje im je… pripovijeda se o laborantici Ženji koju je izvršenje zadatka – vađenje svinjske žlijezde epifize – potaknulo da propita kulturne i civilizacijske granice koje određuju reakcije i podražaje njezina vlastita tijela, dok u minimalističkoj priči Udvoje Ulicka oblikuje svoje shvaćanje ljubavi kao iskustva najbližeg misticizmu jer u ljubavnom odnosu pojedinac gubi granice svojega "Ja". U Čovjeku u planinskom krajoliku akutno se razvija problematika spoznajne (ne)moći vizualnosti po aristotelovskoj logici sukladno kojoj oko nije živo biće (jer bi tada gledanje bilo njegova duša), tj. budući da oko čine i zjenica i aktivnost gledanja, i duša i tijelo čine zajedničko biće. U Avi se tema novog rođenja opredmećuje posredstvom heterokromije: "oči" omiljene i kasnije odbačene plišane igračke otjelovljuju se, oživljuju u dječaku Andrjuši. Autopsija u prvi plan istura još jednu temu, izuzetno važnu za shvaćanje Ulickina stvaralaštva: glavni je junak flautist, pa se glazba nadaje kao posljedica djelovanja onostranog i/ili Božje stihije, dok u Serpentini, posljednjoj priči ciklusa O duši tijela (i ujedno posljednjoj priči zbornika u originalnoj varijanti na ruskome jeziku), Ulicka na neposredan način vraća svojim književnim počecima: kao i Sonjica (Sonječka) u istoimenoj pripovijesti, i u ovoj je priči glavna junakinja knjižničarka. "Sonjica" Ulicke 2019. godine gubi pamćenje (kao i, kako kaže Ulicka, i ona sama), a s time svoje inače vrlo precizno i bogato znanje i svoju ličnost. Međutim, priča svejedno nema nesretan kraj: gubitak pamćenja na junakinju – u suštini – djeluje oslobađajuće jer omogućuje spoznaju svijeta na drukčiji, "serpentinski" način: gubitkom pamćenja i svoje osobnosti ona dobiva sposobnost vidjeti i doživjeti onostranu stvarnost.
Konačno, za razliku od ruskog originala, knjiga u sjajnom prijevodu Igora Buljana i izdanju Frakture ima i dodatak Šest puta sedam koji čini šest kratkih, stilski besprijekornih minimalističkih priča o sedam – krajeva svijeta, krajeva čovjeka, rođenja, bolesti, parova blizanaca i obitelji. Te priče nipošto nisu nepotreban dodatak jer se mogu čitati kao sažetak svih sadržajnih čvorišta Ulickina dosadašnjeg proznog opusa.
Tijelo duše iz naslova zbornika sjajna je metafora Ulickinih promišljanja teme sjedinjenja / povezanosti materijalnog i duhovnog, ovostranog i onostranog, ljudskog i božanskog u okvirima individualnog ljudskog života. Estetski analizirajući značenje te naizgled samorazumljive sintagme, Ulickina zbirka potiče postavljanje niza pitanja: Može li suviše naglašena tjelesnost dovesti do iščeznuća duhovnoga? Gdje se u tijelu nalazi duša? Što omogućuje razvoj duše? Konačno, postavlja li duši tijelo okvir ograničenja ili je njezin preduvjet – ako se svijet doživljava i spoznaje putem tjelesnosti? Potpuno je jasan utjecaj biblijske tradicije u Ulickinoj neovitalističkoj metafizici tijela i duše: tijelo i duša su jedinstvo u cjelovitom pojedincu. Življenjem ljudsko tijelo postaje grešno – ono žudi, zbog čega postaje usamljeno i otuđeno: u tom se kontekstu trenutak smrti u Ulickinim pripovjednim predodžbama konceptualizira kao obnova prvotne svetosti tijela. Ipak, njezino se shvaćanje "tijela duše" može tumačiti i kroz Aristotelova promišljanja duše kao entelehije tijela, koja svoj cilj i svrhu u samoj sebi ostvaruje upravo u trenutku tjelesne smrti.
Konačno, premda Ulickino stvaralaštvo nikada nije bilo deklarativno feminističko, ova se spisateljica u cijelom svom opusu bavi kronotopima ženskog, majčinskog i femininog: ženskom kulturološkom i društvenom drugošću, njezinom (ne)vidljivošću, domom, odgojem djece, složenim unutarobiteljskim odnosima, bračnom prevarom, bolestima, rađanjem… I samim sadržajem priča (sugerirajući svojim književnim svjetovima da književnost čine ni na kakvu izvanknjiževnu stvarnost svodivi fikcionalni svjetovi koji – istodobno – kreiraju paradoksalne fikcionalne istine o toj stvarnosti), i njihovim stilskim registrima (kreativnim preosmišljavanjem jezika književnosti i književnih oblika), konačno, i samom posvetom knjige ("Ne trebam druge, volim te vjetropiraste, mudre, besramne, zavodljive, lažljive, lijepe, praznovjerne i vjerne, najpametnije i teške glupače, od kojih bi mogli učiti i anđeli na nebu… Trebam vas takve – a i par sam vam"), Ulicka se u zbirci O tijelu duše potvrđuje kao neosporna predvodnica suvremene ruske književnosti žena i o ženama – svaka priča u ovoj zbirci čitatelju nudi osjećaj pripadnosti tuđoj sudbini i tuđem iskustvu te potiče kultiviranje empatije kao načina "otključavanja" naših – u tijela, smrtnost i društveno-kulturna očekivanja – zaključanih života.
Podijeli na Facebook
