Šimuna Cimermana odmalena su fascinirali partizanski filmovi. To nije imalo nikakvu ideološku pozadinu, nego je opsjednut prirodom, napominje autor odmah na početku svoje knjige "Bitka na Sutjesci" (Jesenski i Turk, 2025.). Što su partizani u njemu fascinantnoj prirodi zapravo radili, bilo mu je sporedno. Toliko je bio opčinjen prirodom da je markirao s vjeronauka kako bi kod prijatelja gledao partizanske filmove.

Cimerman, rođen 1974. u Zagrebu, odrastao je u čovjeka koji je svoju opsesiju prirodom pretvorio u globalnu potragu za granicama izdržljivosti, sudjelujući u utrkama preživljavanja na mnogim kontinentima. A onda je došla kriza 2008. i vratila ga bliže kući – u divlju prirodu istočne Bosne i Crne Gore, u krajolik koji ga je kao dječaka hipnotizirao upravo kroz partizanske filmove. Na tom rajskom prostoru promjera stotinu kilometara, ondje gdje se odvijala Bitka na Sutjesci, spojio je svoje tri velike ljubavi: prirodu, pustolovinu i povijest. Iz te kombinacije rodila se sjajna ideja o "povijesnom i pustolovnom vodiču Bitke na Sutjesci".

Svoju je knjigu pisao i – nogama, prelazeći više od tisuću kilometara kroz planine, klance i šume kojima su se nekoć probijali sudionici Bitke na Sutjesci. Na terenu se osjećao poput Indiane Jonesa i kao lik iz knjige "Gospodar prstenova", piše, a neke partizanske likove poput generala Koče Popovića uspoređuje s junacima iz Tarantinovih filmova. U knjižnicama je bio strpljivi istraživač – povijesni kontekst, političke okolnosti i strateške odluke – želio je ispričati ponajprije mladima. Želio je da njegova knjiga postane vodič, nekovrsna poučna staza, ne za floru i faunu, već za povijest. Naziva taj koncept "pročitaj pa prođi".

Cimerman svoju knjigu ne vidi samo kao izraz fascinacije prirodom i partizanskim filmovima; on joj pridaje i jasnu etičku dimenziju. U njegovu čitanju, mladići iz više od šest stotina općina tadašnje Jugoslavije – većinom dvadesetogodišnjaci i većinom seljaci, od kojih su tek petina bili članovi Partije – danas nose stigmu da su "doveli komuniste na vlast". Ne slaže se s time i poentira usporedbom s dragovoljcima Domovinskog rata. Kriviti partizane za komunizam, kaže, "isto je kao osuđivati dragovoljce Domovinskog rata za malverzacije u pretvorbi i privatizaciji 1990-ih u Republici Hrvatskoj".

Time se autor dotiče možda najdubljeg pitanja svakog rata, svake bitke – zašto su ginuli i jesu li na kraju bili prevareni? Citira Johnnyja B. Štulića: "Zanima me da li bi opet išao u rovove (…)", poseže za još jednom popkulturnom referencom. Svaka čast Štuliću, no po meni autor ovdje propušta priliku da konzultira relevantnije (antičke i filozofske) izvore za svevremensko pitanje smislenosti ratničke žrtve, što bi vjerojatno bio najdublji hommage žrtvama.

Cimerman nadalje napominje da u "kontekstu svjetske povijesti" ne postoji svjetlija tradicija na Balkanu od partizanskog otpora nacističkoj okupaciji i domaćim kvislinzima. Taj otpor vidi kao moralni vrhunac jedne generacije, trenutak u kojem su narodi regije stali na pravu stranu povijesti.

Opis same epske Bitke na Sutjesci, a osobito pisana svjedočenja njezinih sudionika, najsnažniji su dijelovi knjige. Neću ih ovdje prepričavati: nemoguće je obuhvatiti sve nijanse i prenijeti osjećaj pijeteta prema preživjelima, a još više prema poginulima. Te stranice, taj "pakao u raju" – kako bitku, ipak vjeronaučno, opisuje autor – toliko su potresne da ideja o pustolovnom vodiču postaje istovremeno apsurdna i svečana posveta nadljudskoj patnji i žrtvi. Čitamo stranice o epopeji koja je nažalost novim ratom devedesetih gurnuta u zaborav kao zgrušana krv na ranama žrtava. Taj "zgrušani" zaborav Cimerman ponovno pretvara u potoke biološke i ideološke crvene krvi koja teče stranicama njegove knjige. Opis silne patnje i brojnih smrti Bitke na Sutjesci je životan, kao da je autor uprizorio poemu "Jama" Ivana Gorana Kovačića, pjesnika koji je također poginuo u toj bitki.

Opis bitke nije samo impresivan već i detaljan, tako da knjigu treba čitati polako i pomno. Ovo je knjiga koja oduzima dah dok čitate neizrecive strahote, ali ju ne bi smjeli čitati u jednom dahu. Uzmite si vremena i pravite bilješke jer lako se pogubiti prateći pokrete različitih jedinica brojnim kozjim stazama, proplancima i gudurama. U najkaotičnijim trenucima bitke neke jedinice uopće nisu znale kuda idu. "Bitka na Sutjesci" nije feel good knjiga. Čitanje o tifusarima, samoubojstvima ranjenika koji ne žele biti na teret drugovima i drugim prizorima koji kao da su iz grčkih tragedija izaziva mučninu. Da vas ne bi obeshrabrio, nudim morbidnu utjehu: nakon prvih nekoliko desetaka stranica barem dijelom okorite na stravu i užas.

Ako je otpor fašističkom okupatoru u Drugom svjetskom ratu najsjajniji dio i hrvatske povijesti, a Bitka na Sutjesci krvava kvintesencija tog otpora, onda Šimun Cimerman koji nas na to podsjeća zaslužuje ništa drugo do lovorike. Hrvatski građani trebaju pametne ljude i pametne knjige da bi se ponosili onime čime bi se cijeli svijet ponosio.

Još jednom, knjiga je najbolja na mjestima gdje autor epsku bitku podupire dnevničkim zapisima njezinih sudionika. Ti glasovi iz rovova, izgladnjelih kolona i improviziranih bolnica nose autentičnu snagu nevine žrtve za slobodu koju nijedna naknadna interpretacija ne može uprljati.

Cimerman knjigu počinje 1918. godinom jer nas želi uvesti u Bitku na Sutjesci kroz podulji povijesni kontekst. Po mom mišljenju, učinio bi veću uslugu vlastitoj knjizi da je povijesni kontekst sveo na nužni minimum. Prvo, zbog toga što razvodnjava priču o samoj bitki. I drugo jer je to ipak sklizak ideološki teren. Nisam povjesničar i nije mi namjera provjeravati točnost Cimermanovih navoda o prijeratnom kontekstu. No teško je ne primijetiti slabe točke već na samom početku njegova izlaganja konteksta. Neću o ovome duljiti jer je to ionako sporedan, a po meni i nepotreban dio knjige. No evo dva primjera koja su mi odmah upala u oko.

Nazvati sporazum Cvetković-Maček o Banovini Hrvatskoj "praktično rješenjem hrvatskog pitanja" ne uzima o obzir činjenicu da je sporazum u Srbiji dočekan na nož, a u Hrvatskoj mnogima nije išao dovoljno daleko, u smislu da nije doveo do potpune samostalnosti.

Isto tako, autor površno interpretira povijesne događaje kad ocjenjuje ponašanje Zagrepčana prilikom ulaska njemačkih trupa u Zagreb 10. travnja 1941. samo jednom jedinom rečenicom koju je izgovorio Tito koji je, piše Cimerman, kao svjedok tog događaja ispijao kavicu na špici: "Događaji u Zagrebu prilikom dolaska osvajača bit će najtamnija ljaga u tvojoj povijesti, hrvatski narode."

Ovdje je autor trebao nijansirati kontekst i pogotovo naglasiti da se radilo o glasnoj manjini u nepokorenom gradu. Kao Zagrepčanin Zagrepčaninu, nastavljam u autorovu stilu: suditi o svim Zagrepčanima ili čak hrvatskom narodu na temelju ponašanja glasne manjine tog desetog travnja, bilo bi isto kao suditi o svim Hrvatima na temelju ekscesa na hipodromskom koncertu.

Ovaj dio knjige je ipak samo uvod u "pravu stvar", tako da ovaj moguće fanfiction, ne ugrožava njezinu glavnu snagu: opis same Bitke na Sutjesci. No može ugroziti povjerenje čitatelja u autorovu točnost. Ironija je da se drugdje u tekstu autor s pravom grozi današnje, kako kaže, "kafanske povijesti (…) po đedovima i stričevima, (…) lišene ikakvog kritičkog i znanstvenog pristupa", no nažalost i njemu se omakla "kavica".

Volio bih kao čitatelj da je iskoristio svoje iskustvo ekstremnog sportaša planinara da smjesti napore partizanskih marševa u biološki i fiziološki kontekst. Da nam, na primjer, objasni stanje duha i tijela tijekom ekstremnih sportskih napora. Pouči nas o razini stresa zdravog, dobro uhranjenog i istreniranog tijela te to usporedi s bolesnim, ranjenim i gladnim partizanima. Uostalom, obećao nam je pustolovni vodič "pročitaj pa prođi"!

Zanimljivo bi bilo čuti njegovo tumačenje zašto niti jedna jedinica opkoljenih partizana nije klonula duhom i jednostavno se raspala i predala. Ili kako su se, na primjer, njihova zabludjela braća s druge strane ciljnika nosila sa sličnim tegobama i kako su oni doživljavali partizane za vrijeme bitke.

Za knjigu bi možda bilo bolje da se autor još detaljnije fokusirao na kontekst nastanka i razvitka partizanskog ustanka umjesto što se površno bavio širim kontekstom. Mogao nam je opisati kako su predratni ilegalci postali okorjeli ratnici; kako su se ti ljudi našli u šumi koja je neke od njih odvela do paklu u raju. Da se usredotočio na "logistiku i praksu" partizanskog pokreta, mogao se baviti činjenicama bez zamki interpretacija. Cijela priča bi tim još više dobila na snazi.

Čitanje knjige mi je otvorilo i neka praktična pitanja. Tko je snimio i razvio fotografije sa Sutjeske? Tko ih je sačuvao? Kako to da su borci na tim fotografijama uredno izbrijani usred višemjesečnog inferna? Kako je moguće da Tito usred sveopćeg pomora od gladi i bolesti šalje Đilasu narudžbu za – rakiju i duhan? I to pitam iz puke znatiželje, bez ikakvih revizionističkih primjesa.

Tko su bili kuriri? Kako su kuriri funkcionirali? Kako su borci vodili dnevnike – tijekom bitke ili tek naknadno, po sjećanju? Neki od tih zapisa imaju poetsku ljepotu i literarnu vrijednost; jesu li ih doista pisali sami borci ili su kasnije uređivani?

Što se tiče pustolovnog vodiča, "pročitaj i prođi" je nažalost, barem zasad, ostalo više na izvrsnoj ideji nego što su mogući hodočasnici, inspirirani Cimemeranovom knjigom, dobili praktičan i koristan putokaz. Na web stranici možete pronaći GPS logove Bitke na Sutjesci koji će u budućnosti, nadam se, biti dostupni i na mobitelima i u pristupačnijem formatu. Na web stranici se može pogledati i film Veljka Bulajića "Bitka na Sutjesci". Suprotno od malog Šimuna, ja kao dijete radije bih otišao zubaru nego odgledao partizanski film, no u duhu knjige uskoro ću ispraviti taj propust.

Cimerman je napisao jako dobru knjigu koju preporučujem za čitanje. Srce knjige o "paklu u raju" – opis otprilike tridesetodnevne epske, nepojmljive bitke na Sutjesci je najvažniji i najjači dio ove knjige. Knjige koja je bila potrebna.

Otpor fašistima u Drugom svjetskom ratu najsjajniji je dio i hrvatske povijesti, a Bitka na Sutjesci kvintesencija tog otpora