Svako oslobođenje počinje (auto)destrukcijom. Mi – žene – mislimo da počinje vikanjem i definicijom nasilja, ali kad se žrtva oslobađa ona zapravo uništava. Odnose, establišment, društvene uloge, identitet, brak, majčinstvo, priznanja i, da, umjetnost. Da bi se žena oslobodila, mora biti Šakti koja naginje prema Kali – u austrijskom patrijarhatu, na ustajaloj književnoj sceni koja favorizira žene samo ako su mlade, mršave i talentirane za baš sve, Šakti se zove Elvira. Prebacilo ju je nakon što joj je umrla prijateljica, tragična feministkinja čije je romane i drame snobovska literarna scena prezirala.
Ako se pita tu scenu: samo je mrtva feministkinja dobra feministkinja. U ovom konkretnom slučaju, Helene Schulze napila se do smrti i umrla od krvarenja u želucu. Sad kad je mrtva, i konačno mirna, austrijska kritika može je nominirati za najveću njemačku književnu nagradu, za roman koji treba biti objavljen tek za dva mjeseca, u listopadu, a njezin ga je nakladnik, Eminencija (!), originalno planirao objaviti pod muškim pseudonimom Karl Maria Schatt. Roman se zove "Kralj trutova" i u njemu su žene moćne, a muškarci potlačeni i poniženi, muči ih ispadanje kose, uvijačem za kosu sređuju si dlake na prsima i oplakuju svoj deficit nemogućnosti rađanja. Helene Schulze prva je mrtva osoba ikada u širem izboru Njemačke književne nagrade, senzacija u branši!
Mali debeli kritičari, oni isti koji su je godinama opstruirali – pustili je do finala, ali joj nikada nisu dali nagradu; dozvolili da se kandidira za stipendije, ali joj ih poslije oduzimali zbog izmišljenih formalnih propusta – sada su puni dostojanstvenih riječi. Subverzivni aktivizam… vandalistički konstruktivizam… feministički destruktivizam… rado čitana autorica… njezine djela isparavaju otrov buntovne feministkinje… Helene Schulze neprikosnoveno pripada kanonu kasnije feminističke avangarde…
Istina je bila da je Helene Schulze postigla uspjeh s prvim romanom "Inje" koji je napisala u dvadeset trećoj godini – tom je knjigom zaradila mnogo novca i priznanja. U to je vrijeme i dio feminističke aktivističke scene, s kolegicama javno prosvjeduje i traži dekriminalizaciju abortusa. No nakon nekoliko godina iscrpila se od revolucije i bilo joj je dosta nekonvencionalnih životnih stilova, u kojima žene istovremeno moraju raditi sve: zarađivati, biti umjetnice, revolucionarke, studirati, pobrinuti se za seksualno oslobođenje i skrbiti o drugima. Umjesto toga se udala za dosadnog, ali pouzdanog Rainera, rodila djecu i bacila olovku u zapećak.
Kada su djeca narasla, ponovno se pokrenula. Odselila se u kućicu u Hintermoosu kako bi mogla ponovno pisati. Nakon dvije godine, Rainer i ona su se razveli, on se ponovno vjenčao, s Therese, jer je od onih muškaraca koji nisu u stanju živjeti bez žene koja je obrasla oko njih, a Helene se aktivirala u kazalištu. Pisala je o neprerađenom nacističkom vremenu, o političkim skandalima, o ženskim pravima. Provocirala je komadima u kojima gole žene urlaju na pozornici i nasrću jedna na drugu namještajem. Jednom je čak stolica, kojom je u tom trenutku jedna glumica htjela udariti drugu, odletjela u gledalište i ozlijedila bečkog dužnosnika. Nije dobivala nagrade, nego loše kritike i prijeteću poštu s porukama "Znamo gdje živiš". No čak se ni animozitet prema njoj nije zadržao. Još za života postala je jedna od onih preminulih kojima bi se trebali baviti mladi germanisti.
Dok je bila živa, pijana bi često držala pravedničke, ogorčene govore. "Danas je književna scena vrtić za problematičnu djecu: svi smiju sve." Muškarci poput malenog debelog književnog kritičara sude o čitljivosti, utrživosti, besmrtnosti, odnosno, o pravu žena poput nje na postojanje – a ostali onda mogu prepisati taj sud. Još uvijek je majka. Još uvijek je ona koja kastrira muškarce. Uvijek je ona koja je (stolicom) povrijedila gradskog vijećnika za kulturu. Uvijek je ona čiji je uspjeh stigao prerano. Čitav svoj život bila je poslušna, čak i kada je izigravala neposluh. Nikada nije bila dovoljno neposlušna da bi svakoga od sudionika u zločinu pojedinačno pozvala na odgovornost. Previše je čeznula za skladom da bi to napravila, čitav svoj život. Sklad nam zaveže glasnice, baš u trenutku kada želimo najglasnije vrištati.
Zašto su žene tako glupe i uvijek padaju na budale? Zašto dopuštaju da im se sve to radi ako znaju da će poslije jadikovati? Zašto ne odu u politiku pa ne poprave zakone? Zašto ne studiraju u STEM područjima i ne ugrabe najbolje poslove? Zašto ne natovare muškarcima djecu i ne naprave karijeru? Zašto ne žderu do pretilosti, ne puste da im izraste sijeda kosa i ne hodaju uokolo u ravnoj obući, ako je ljepota tolika žrtva? Zašto poslije svega toga kukanja napokon ne uslijedi jedan jedini, pravi čin koji bi doveo do nekog cilja?
Pita se to mladi snimatelj Adrian koji je s televizijskom ekipom magazina Literatura došao intervjuirati Elviru Katzenberger. Elvira nije bila Heleneina najbolja prijateljica, već odavno. Helene takvo što uopće nije imala. Nije joj bila ni kolegica. Samo saveznica u društvenom konfliktu koji je odavno zaboravljen, a sad se našla tu da govori o Helene jer ju je ucviljeni Rainer zamolio da razvrsta stvari njegove pokojne prve supruge. Elviri su se žlijezde umorile, suzna žlijezda, gnjevna žlijezda – revolucionarni sokovi odavno su se ohladili. "Ne da mi se više", misli ona. "U određenoj dobi shvatiš da si se nabuntovničio." Otkad je navršila pedesetu, Elviru više ne vide. Trebalo joj je neko vrijeme da nauči cijeniti prednosti: nevidljivost kada je poželi.
No kad televizijska novinarka počne ispitivati Elviru o Heleneinu privatnom životu, kako je umrla i koliko je pila, o kćeri koju je rodila s petnaest godina jer su je spriječili u pobačaju i potom dala na usvajanje, u Elviri se nešto prelomi. Nešto je prebaci. "Zašto poslije svega toga kukanja napokon ne uslijedi jedan jedini, pravi čin koji bi doveo do nekog cilja?" Ne pitaju to samo muškarci, pitaju to i žene – uglavnom one koje očekuju da sve to urade neke druge žene, "one feministkinje". Jer one same imaju pametnijeg posla i nervira ih to hodanje u koloni i izvikivanje parola.
Austrijska književnica Gertraud Klemm (1971), autorica otrovno duhovitog i brutalno ozbiljnog romana "Hippocampus", koji je nedavno u izvanrednom prijevodu Stjepanke Pranjković objavila nakladnička kuća Hena com, iza sebe ima dugogodišnju "povijest borbe". Njezina je proza natopljena feminističkim revoltom i potragom za pravdom. Po struci biologinja, a sve do 2005. i službenica u Uredu za kontrolu vode grada Beča, u svojim romanima istražuje različite pozicije i uloge žena. U romanu "Herzmilch" bavila se problemom odrastanja i nevoljama zrelosti; u "Muttergehäuse" ženskom plodnošću i posvajanjem djece; u romanu "Aberland" ženskim starenjem; u najnovijem „Hippocampusu“ sve te teme objedinjuje i istodobno oštro uranja u hipokriziju književničkog miljea koji navodno podržava žene. "Hippocampus" je ustvari duodrama jer se sva akcija odigrava između dva lika: iznervirana Elvira odluči poduzeti "taj jedan čin", ali je ostarila i bole je leđa pa za asistenta uzima pristojnog i sramežljivog snimatelja Adriana.
Asistiranje pri umjetničkoj djelatnosti, tako objasni mladiću. Trajat će dva do tri tjedna, plaća tisuću eura tjedno, osnovna, s mogućnošću pregovora, a uključuje i predujam. Adrian je švorc, nekoliko tisuća eura u minusu, vjerojatno će opet morati do majke posuditi novac, pa pristaje. Adrian i Elvira utrpaju se u svijetloplavi Mercedesov kamper koji je pripadao teti, a koji bi Helene i Rainer uvijek posudili za obiteljske odmore. Sada postaje vozilo otpora. Ideja je činiti diverzije – Elvira dobro zna što je Helene stajalo na putu, gdje su je zaustavljali ili onemogućavali u njezinu umjetničku stvaralaštvu. Diverzija je dvanaest, a Elvira pojedinačne akcije povezuje u jednu liniju zaustavljene (ženske) biografije.
Prvu diverziju – ili umjetničku intervenciju – izvede sama, još dok se Helene hladi. Na Helenein nadgrobni spomenik objesi slamnati šešir sa žutom vrpcom i pločicu s porukom "Mrtvi govore glasnije od živih". Slamnati šešir bio je potreban jer štiti pločicu od njezine čudovišnosti, kompozicija je u cjelini morala izgledati fino, sunčano, neobično. Reakcije: odmahivanje glavom, ljutito frktanje, ali uglavnom smješkanje i kimanje. Preostale diverzije neće tako bezazleno proći jer Elvirina "zločinačka aktivnost", kako je Adrian u sebi naziva, buja i postaje sve ljuća kako se voze od jedne do druge referentne točke/grada Heleneina života – Elvira skrnavi spomenike, relikvije i muzeje, prekida dodjele književnih nagrada, istresa pelene pune govana na gradske trgove, ljuti branitelje, vatrogasce i gradske službenike, a pored svake intervencije ostavlja svoj znak: hippocampus. Morski konjic jedan je od rijetkih kralješnjaka kod kojih mužjak preuzima trudnoću.
Adrian se ispočetka čini tek kao nevina žrtva osvetničkog pohoda jedne "lude babe", pažljiv je to i drag mladić kojem ne ide osobito dobro sa ženama – muči ga jedna Katalyn koja nikako da se izjasni što bi s njim. No kako intervencije odmiču, a u kamperu sve češće izbijaju nesporazumi, odnos se zaoštrava, a rodni sukobi rasvjetljavaju: da, problem su ti agresivni muškarci i njihova samohvala, ta njihova svemoć da radnike, žene, životinje učine svojim podanicima. No možda su najveći problem ovi fini i pristojni, ipak u većini, koji su na "našoj strani", a ne razumiju: Adrian se u jednom trenutku, iznerviran Elvirom, ljutito pita zar je moguće da je toliko drukčije biti žena.
Zaboravio je što je pomislio kad ju je prvi put vidio, kako nešto nije u redu s njom, "ne pozdravlja kao stara žena, ne stoji kao stara žena, previše je uspravna, ali nije ukočena". "Promatra tu staru ženu tako detaljno, kako još nikada nije promatrao neku staru ženu. Pritom je uopće ne želi promatrati tako detaljno, uopće nije naviknut na toliko kože u toj dobi, ni toliko usta, toliko usana, ali možda im se nikada nije toliko približio, starim ženama s kojima u svakodnevici i tijekom rada jednostavno nema mnogo posla. Uglavnom stoje uokolo, uvijek predebelo obučene, na tramvajskim stanicama pored njega, na blagajni u Billi ispred njega, ili samo prođu pored njega. Osim njegove majke, stare žene neka su vrsta pozadinske buke."
Stare su pozadinska buka, mlade pak pomažu pobjednicima da pobijede. "Za rađanje i odgoj djece, naravno, nema spomenika, nema trofeja pelenama, nema ordena za besane noći, nema zlatne značke za četverostruko povraćanje uz proljev."
Elvira i Adrian napravit će puni krug, Helenein život paradigmatski će poslužiti Klemm da ukaže na sve glavne točke feminističke borbe, i praktične i simboličke, i povijesne i suvremene. Paradoks je što u javnom imaginariju još vlada fama o feministkinjama kao dlakavim, zapuštenim vješticama, rijetko i muškarci i žene osvijeste da je današnja feministkinja radnica, umjetnica, majka i(li) supruga. Klemm se indirektno izruguje tom klišeju – stara vještica Elvira iz drugog vala feminizma simbolički spašava suvremenu feministicu Helene (iako su u realnosti istodobnice) koja je uličnu borbu zamijenila djecom pa se pokušala spasiti umjetnošću.
Elvira je pozorna, pronicljiva promatračica svoga vremena: sve ljude treba mnogo češće podsjećati na njihovu smrt, onda bi megalomanija bila manja. Nove generacije nisu dobro podnijele previše demokracije i previše hrane. Siti su presiti, a gladni pregladni za revoluciju. To što se pobačaji uvijek događaju, bez obzira na to jesu li dopušteni ili nisu, nikoga ne zanima. Samo svećenike. Oni se čitavo vrijeme bave donjim dijelom ženskog tijela. Javni prostor radije se ukrašava pokretačima ratova i nacistima, ulice se radije imenuju po cvijeću, nego po važnim ženama. Muška kultura jednostavno ne uspijeva odati počast jednoj ženi. Književna je kritika postala sport za mase, postoje tisuće blogera i blogerica, koji se sa svojom trenutačnom lektirom i odgovarajućim dodacima snimaju ispred regala s knjigama i vade svoje poluznanje da bi kritizirali ili pohvalili najnoviji bestseler…
"Hippocampus" počinje kao otrovno duhovit roman, tjera vas u glasan i bezobrazan smijeh. Onda posežete za olovkom, jer Gertraud Klemm nije samo oštroumna spisateljica, nego i izvrsna stilistica – uvid u kombinaciji s besprijekorno izvedenom rečenicom, dobrog ritma i bez zalihosti, rijetko se susreće. Mnogo toga želite podcrtati. Usput se zabavljate, jer ovo je i zabavan roman. Na kraju čestitate autorici i sebi što ste roman odabrali za čitanje – kad je književnost izvrsna, onda je upravo ovakva! Možda i najbolji roman koji sam dosad pročitala u ovoj godini.
Podijeli na Facebook
