Eva Gabrielsson, životna partnerica Stiega Larssona koja je, nažalost, izgubila pravnu bitku s njegovim ocem i bratom, svojedobno je komentirala kako je David Lagercrantz (1962), autor odabran da nastavi Larssonovu sagu Millennium, "potpuno idiotski odabir". Pretpostavljam da nije mnogo očekivala od švedskog novinara i pisca koji se proslavio biografijom nogometaša Zlatana Ibrahimovića. Iskreno, nisam ni ja. Lagercrantz je gotovo nepoznat izvan Švedske, studirao je filozofiju, religiju i novinarstvo, napisao nekoliko biografija poznatih osoba i jedan triler, ali ti nesretni Ibrahimovićevi memomari (doduše, prevedeni na 30 jezika i samo u prva dva mjeseca prodani u pola milijuna primjeraka), zbilja nisu najbolja referenca. Smrde na novac, u lošem smislu.

Stieg Larsson, kao što znamo, nije dočekao ni novac, ni slavu, ni objavu svojih romana, jer je umro iznenada 2004. godine, od srčanog udara. Eva i on nikad se nisu vjenčali pa su autorska prava na romane, kao i novac koji je zaradio, pripali njegovom ocu i bratu s kojima nije bio blizak. Eva Gabrielsson zadržala je sjećanja i Stiegov laptop – u kojem leži nedovršeni četvrti roman o Lisbeth Salander od nekih 200 do 300 stranica te razrađeni sinopsisi za peti i šesti nastavak. Larsson je, prema svjedočenju njegove životne ljubavi, planirao napisati ukupno 10 romana. Pitam se što Eva Gabrielsson sada misli, dok čita (ako čita) "Što nas ne ubije", upravo objavljeni četvrti nastavak Millennium sage koja se dosad prodala u 80 milijuna primjeraka. Lagercrantz nije imao pristup nedovršenim materijalima koje je Larsson ostavio, pa je napisao svoju priču nakon što ga je 2013. godine švedski nakladnik Norstedts kontaktirao i ponudio mu da napiše nastavak.

Kojim putem je trebao krenuti život Lisbeth Salander, vjerojatno nikad nećemo saznati, ali u idućih nekoliko tjedana dobit ćemo odgovor na ključno pitanje – jesu li čitatelji Millennium voljeli zbog Stiega Larssona, njegova stila pisanja, ili zbog osebujnih likova i zapleta koje je stvorio. Ako ovo potonje prevladava – pa su se čitatelji zakačili na Lisbethine nadljudske osobine - većina će biti zadovoljna, jer Lisbeth je, barem naizgled, opet u punoj snazi: provaljuje u sustav američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA), razbija poruke kriptirane primarnim brojevima, lomi prste estetskim kirurzima koji pipaju djevojke na operacijama, mlati zlostavljače autistične djece i kupuje novi život prebijenim ženama.

No, ako su čitatelji voljeli Stiega Larssona – njegov ozbiljan pristup istraživanju teme, spor i detaljistički stil, tvrdoglavo inzistiranje na socijalnim temama i angažiranost u borbi protiv nasilja i zlostavljanja - onda imamo ozbiljan problem. Jer roman "Što nas ne ubije" (Fraktura, 2015.) uglavnom je kozmetika, kvalitetna kozmetika doduše, profesionalno odrađena, ali nema tu prave strasti ni Larssonove angažiranosti. Smrdi na novac, na loš način.

Radnja se odvija na dvije razine i bazično je vrlo jednostavna. Jedan od vodećih svjetskih informatičkih stručnjaka Frans Balder, koji mašta o tome da stvori umjetnu inteligenciju pametniju od čovjeka, daje otkaz na dobro plaćenom poslu u Silicijskoj dolini, u tvrtki Solifon, i vraća se u rodnu Švedsku kako bi se brinuo o autističnom osmogodišnjem sinu Augustu. Dječak je dotad živio s majkom, bivšom uspješnom glumicom Hannom i njezinim novim partnerom, akcijskom filmskom zvijezdom, sklonom nasilju i alkoholu, Lasseom Westmanom. Iako svi misle da je dječak teško hendikepiran jer ne govori, Frans uskoro otkriva da je zapravo savant – genijalac u crtanju preciznom do fotografskog pamćenja i iznimno nadaren za matematiku. No novootkrivena obiteljska idila neće dugo potrajati. Frans je ubijen, prije nego što je stigao Mikaelu Blomkvistu ispričati o uroti i kriminalu koje je otkrio u Americi. Istodobno, Lisbeth Salander provalila je u najbolje čuvani informatički sustav na svijetu, onaj američke Nacionalne sigurnosne agencije kojoj je zadaća prisluškivati cijeli svijet, i ukrala kriptirani dokument koji će joj na vrat navući osobu iz prošlosti na koju je gotovo zaboravila...

Lagercrantz se dobro pripremio za pisanje romana i nastojao je, vjerujem, očuvati Larssonove junake ili barem njihove glavne karakteristike. Lisbeth izgleda i ponaša se kao Lisbeth, Mikael Blomkvist je karakterom u rasponu očekivanoga, kao i Erika Berger i Jan Bublanski, koji nose radnju u novom nastavku. Problem je što, usprkos tome, nisu uvjerljivi – čitavo vrijeme im nešto nedostaje, povremeno rečenice koje izgovaraju zazvuče jako krivo, primjerice Lisbeth, koja je uvijek pokazivala jako malo osjećaja i živo joj se fućkalo što tko misli o njoj, odjednom ima potrebu reći čitatelju da ona nije djevojčica koja iz taštine hakira NSA. Lagercrantz likove opisuje izvana – kao promatrač, a ne iznutra – kao sudionik, odnosno kreator. Ovo potonje, logično, ne može jer ih nije on stvorio, ne poznaje njihove stvarne motive, pa je u romanu mnogo dojmova o Mikaelu i Lisbeth, a malo autentičnih misli i osjećaja.

Stil pisanja je čist i jednostavan, kao da je izašao s neke radionice kreativnog pisanja, na kojoj je savladao zanat – marljivo je napisao sinopsis, razradio zaplet i glavne likove, a onda disciplinirano prinuo na ispisivanje poglavlja štedeći riječi i ne ulazeći u nepotrebne opise, no držeći se zadatka koji mu je predavač (izdavač) zadao, pa svako malo spomene fizičke ili psihološke odrednice junaka iz prethodnih romana kako bi održao kontinuitet. No kad se razmišlja o pisanju kao zadatku, lako je upasti u klišeje, pa je Lagercranzt prvih 150 stranica romana (ukupno ih je 440) prilično iritantan – svi su mu likovi, naime, umorni od života.

Umoran je tako Blomkvist, jer već dugo nije imao veliku priču pa dane provodi čitajući jeftine krimiće s kioska (?!), a čak razmišlja i da napusti časopis Millennium; umorna je Erika koja je jedan dio vlasničkog udjela Millenniuma prodala koncernu Serner Media jer je Harriet Vanger izgubila potporu ostatka obitelji Vanger u financiranju istraživačkog novinarstva; umoran je inspektor Jan Bublanski koji se preispituje vjeruje li u Boga i želi li i dalje raditi policijski posao; umorna je čak i Lisbeth Salander... Svi su do te mjere umorni da se čovjek zapita nije li zapravo umoran sam Lagercrantz i je li upao u krizu srednjih godina.

Očekivano, "umorni" Lagercrantz najbolji je u likovima koji su njegovi, a ne Larssonovi jer njihovi motivi su mu jasni. Maestralno je opisao Ovea Levina iz Serner Medije, nekadašnjeg novinara koji se uzdigao do uprave velike medijske kuće, postao mendžer i obogatio se, i sad muku muči s time kako da redakciji Millenniuma objasni da je print novinarstvo zastarjelo i da se moraju okrenuti mlađim čitateljima, malo manje napadati svijet biznisa (jer od tamo ipak stižu oglasi) i malo više izgledati kao Vanity Fair, dakle glamurozno. Nisam sigurna koliko će to čitatelju izvan novinarskog svijeta biti napeto kao motiv romana, no hrvatskim novinskim nakladnicima moglo bi biti utješno kad otkriju da i bogata Švedska ne zna kako zaustaviti pad naklade, a hrvatskim novinarima zadovoljština kad uvide da su – barem u romanu – sve te korporativne i menadžerske "spike" obično preseravanje.

Slijedeći Larssonov recept, i Lagercrantz odabire veliku temu oko koje plete zaplet. No, dok je Larsson bio zabrinut bujanjem fašizma u Švedskoj, (seksualnim) nasiljem nad ženama i manjkavostima socijalnog sustava, Lagercrantz je zabrinut nad "bjelosvjetskim temama", konkretno američkim prisluškivanjem i industrijskom špijunažom, očito inspiriranima slučajem Edwarda Snowdena koji je 2013. pustio van povjerljive informacije o NSA, a tu su i obilate reference na Wikileaks i Juliana Assangea. To bez sumnje jest goruća tema jer NSA danas svakodnevno prati više od 20 milijardi telefonskih razgovora i poruka elektroničke pošte, no problem je što je to zločin(ac) bez lica, pa ne funkcionira baš najbolje kao negativac u krimiću. Lagercrantz je taj očiti nedostatak pokušao kompenzirati ubacujući The Spider Society, tajnu organizaciju ruskih kriminalaca koja surađuje s čelnim ljudima NSA, a izrasla je iz nekadašnje kriminalne organizacije Lisbethinog oca.

Nisam sklona paranoji i teorijama urote, pa ova vrsta zapleta za mene kao čitatelja ne funkcionira baš najbolje; sve mi je to bilo previše u stilu Dana Browna, što baš i nije neka preporuka. Pored toga, roman funkcionira kao "otvoreni krimić", dakle od početka je čitatelju jasno tko su negativci i kakav im je motiv, pa je radnja usmjerena na to da se konačno susretnu, i obračunaju, zlikovci i dobri dečki, te da Mikael Blomkvist opet dobije veliku priču, prestane biti umoran i spasi novine. "Što nas ne ubije" nije triler, nema napetosti ni jeze, pa ako se nadate neprospavanoj noći zbog Lisbeth Salander, ništa od toga. Priznajem da sam, čitajući prvih 200 stranica romana, paralelno gledala televiziju. U drugom dijelu romanu tempo se ubrzava i Lagercrantz postaje bolji, osobito u opisima akcijskih scena, što mu vrlo dobro ide, no i dalje nije osobito uzbudljiv u zapletu, rješenja su mu klišejizirana i pomalo naivna, svakako očekivana. Ako puno čitati krimiće, sve će vam brzo postati jasno.

U jednom trenutku Langercrantz se ohrabruje pa zalazi u Lisbethino djetinjstvo, u objašnjavanje kako je postala hakerica i razjašnjavanje dijela njezine prošlosti. Taj dio je po meni najproblematičniji u romanu jer je izveden nevješto i pomalo djetinjasto, svakako u najvećoj mjeri otkriva autorove rupe u znanju o likovima jer samo Stieg Larsson može objasniti zašto je Lisbeth Salander odabrala nadimak Wasp.

No najveći je problem što Lagercrantz nije Larsson, pa su mu njegov idealizam i dubina potpuno strani. Kao unajmljeni pisac, profesionalno odrađuje svoj zadatak – osuđuje zlostavljanje žena i djece, kažnjava nasilnike, privodi zločince pravdi, ali sve je to prilično beskrvno, holivudski. Ovo je krimić napisan po američkom receptu, onako kako to čine krimi štanceri koji svake godine uredno izbace jedan roman u serijalu i kakvih na desetke možete kupiti na obližnjem kiosku. I to, naravno, zahtijeva vještinu, svi su ti krimići pristojno napisani u okviru žanra, ali nećete ih pamtiti više od neliko dana i to, sasvim sigurno, nije Larssonovo nasljeđe. Lagercrantz je, nažalost, u ulozi Larssona uvjerljiv otprilike kao i Daniel Craig u ulozi Blomkvista u Fincherevoj verziji prvoga filma. Meni nimalo.

Zbog svega navedenog, čini mi se jako pogrešnom odluka njegova oca i brata da dopuste nakladniku da unajmi profesionalnog pisca. Nije to, sad je sigurno jasno, zbog čitatelja koji žaluju što je serijal prekinut smrću autora, nego zbog pohlepe za novcem industrije koja, koliko pomaže književnosti, toliko je i melje. Larssonu, idealistu i borcu za pravdu, posmrtno je učinjena prilična nepravda. Književni junaci zaista bi trebali imati pravo umrijeti kad i njihovi autori.

Ovo je korektan roman, ali Lisbeth Salander ipak se nije vratila