Obiteljske svađe uvijek su gorke. Nemaju pravila. Nisu poput boljki ili rana, nego više kao porezotine na koži koje odbijaju zacijeliti jer nemaju dovoljno materijala. To je u svojoj priči iz 1930. godine, "Babylon Revisited", napisao veliki američki pisac Francis Scott Fitzgerald.

Sad, kad to znate, pripremite se na gore.

U romanu "Vjerno susjedstvo" (Mozaik knjiga, 2012.), irske spisateljice Tane French, obiteljske svađe nisu niti poput boljki, niti poput rana, a nimalo nalik niti porezotinama na koži. "Njene" su svađe slične odsijecanju udova ili vađenju vitalnih organa na živo. To je zato što je "njena" nuklearna obitelj doista - nuklearna; više nalik, kako piše na poleđini knjige, terorističkoj organizaciji, nego toplom gnijezdu iz kojeg se sigurno polijeće u život. Što je sasvim dobar razlog da se Frank Mackey, naš glavni junak i pripovjedač, pune 22 godine ne poželi vratiti u obiteljski dom.

No, obitelj je obitelj, uvijek postoji barem jedna osoba na koju ste prokleto slabi, pa će i Frank popustiti - i tu počinje ova gorka priča - kad ga nazove mlađa sestra Jackie i javi mu kako je u ulici u kojoj je odrastao, Vjernom susjedstvu, na broju 16, pronađen kofer koji vrlo vjerojatno pripada Rosie Daly. Tko je Rosie? Rosie je djevojka s kojom je Frank planirao pobjeći od svoje lude obitelji kad je imao 19 godina, no ostavila ga je na cjedilu. Umjesto da zajedno iz Dublina krenu put Londona, u potragu za boljim životom, Frank je tu noć s nedjelje na ponedjeljak, s petnaestog na šesnaesti prosinca 1985., proveo čekajući u sjeni, kraj ulične svjetiljke. Iza Rosie ostala je samo poruka da ga napušta pa je Frank sam krenuo u avanturu, ali tek par kvartova dalje. Ostao je u Dublinu, postao policajac - prikriveni istražitelj, u međuvremenu se oženio, dobio kćer Holly i rastao, a da i dalje nije dobio odgovor na pitanje kamo je Rosie, njegova prva ljubav, nestala, i zašto ga je ostavila...

"Potajno sam još ponosan zbog načina na koji smo se Rosie i ja voljeli. Nismo imali od koga učiti - naši roditelji nisu baš bili svijetao primjer uspješne veze - stoga smo jedno od drugoga naučili ovo: kada te netko koga voliš treba, možeš zauzdati svoju eksplozivnu narav, zauzdati sve one bezoblične strahove, ponašati se odraslo umjesto kao tinejdžerski kromanjonac koji jesi i učiniti milijun stvari o kojima nisi ni sanjao", otkriva nam Frank dok nas uvodi u priču. Kod Rosie je, kaže, volio njen um. Da se nekako u njega mogao zavući, s radošću bi proveo ostatak života lutajući njime, samo razgledavajući uokolo. S Rosie je želio samo jedno: krevet u kojem bi noću mogli spavati jedno drugome u zagrljaju, ujutro se buditi isprepleteni. "Dao bih sve, sve na svijetu, samo za to. Sve drugo što je svijet mogao ponuditi bio bi samo šećer na vrhu. Slušam što sve danas ljudi očekuju od ljubavi i dođe mi da poludim."

U Vjernom susjedstvu na broju osam, gdje je Frank odrastao, pored Rosienog kofera čeka ga sotonino leglo. Najprije, tu je otac. "Otac mi je jednom rekao da je najvažnije što svaki muškarac treba znati odgovor na pitanje za što je spreman umrijeti. Ako to ne znaš, rekao je, koliko vrijediš? Ništa. Uopće nisi muškarac. Meni je bilo trinaest, a on je u sebe već ulio tri četvrtine boce Gordon's finesta, ali hej, odličan razgovor. Koliko se sjećam, bio je spreman umrijeti: a) za Irsku, b) za svoju majku koja je bila mrtva već deset godina i c) da mu dopadne šaka ona kučka Maggie Thatcher."

Primjećujete da nema spomena ni supruge ni djece? To je zato, kako nam par stranica dalje objasni Frankova majka, diplomirana manipulatorica i odličan dokaz za moju ideju o tome kako bi trebalo, u sve zemlje svijeta, uvesti dozvolu za roditeljstvo (koja se mora dobiti PRIJE nego se djeca naprave!), što starog Mackeyja njegova djeca toliko izluđuju da mora izaći van i napiti se. Eh, da.

Frankova braća i sestre, i po krvi i po muci, onaj su tip ljudi koji su od djetinjstva naučili čuvati leđa. Jer... nikad ne znaš. Možda te mamica opali kuhačom toliko jako da ti ostanu modrice (to je najbolja verzija), možda te zaskoči i prebije netko od braće (to je umjereno opasna, ali i dobar trening za sljedeću...), a možda te i tata stegne za vrat, dok ne ostaneš bez zraka, i istovremeno ti glavom lupa o zid (e, to je najgore). Braća Shy i Kevin, sestre Carmel i Jackie, i kao odrasli ljudi bacaju se u akciju s trenutačnom, nepopustljivom spretnošću, kako to samo djeca pijanaca znaju. Jer tata je, naime, kad bi se napio, volio izaći u Vjerno susjedstvo, sve do ulaznih vrata kuće obitelji Daly i urlajući pozivati Rosienog tatu da izađe van, da mu pokaže njegovog boga...

Je li Rosie zato otišla? Je li zato napustila Franka? Jer, zapravo, krv doista nije voda, zar ne? Kakav otac, takav sin?

Vjerno susjedstvo čine dva reda po osam kuća, starih zdanja od crvene opeke sa stubama koje vode do vrata glavnog hodnika. Osamdesetih su u svakoj živjela tri ili četiri domaćinstva, ponekad i više. Domaćinstvo je moglo značiti sve, od Ludog Johnnija Malonea, koji se borio u Prvom svjetskom ratu i rado pokazivao svoju tetovažu iz Ypresa, do Sallie Hearne koja zapravo nije bila prostituka, ali je morala nekako prehraniti sve te klince. Sad vam je već jasno: u tih par stotina kvadratnih metara uspio se sasuti čitav pakao. Na oronulom broju šesnaest nije, naime, pronađen samo kofer. Ispod kamenog bloka, nakon par dana, tamo je pronađeno i tijelo. A tamo ga je mogao "strpati" samo netko od tih nevjerojatno dragih, vjernih susjeda...

"Vjerno susjedstvo" nije toliko krimić, koliko obiteljska drama; zaplet priče ne počiva toliko na potrazi za ubojicom, koliko na potrazi za motivom. Teror je ovdje zapakiran u svakodnevno. Zato je još užasniji. A glavni junak, koji je istodobno i detektiv i "žrtva", sam je za sebe psihološka studija, pored tolikih drugih psihijatrijskih slučajeva.

Sad odahnite, jer nije sve toliko crno. U dobrim ste rukama. Sve ovo gore zapravo je dokaz koliko je Tana French (39), koja je dosad napisala četiri romana, zapravo dobra. Ne znam koliko je ovo doista, kako pišu strane kritike, jedna sasvim nova forma krimića, ali je svakako odlična – toliko dobra da ne samo da gutate stranice, nego i na svakoj visite do iznemoglosti, a nekad se i vratite, najčešće da bi se ponovno nasmijali Franku koji je opako duhovit. Mlađem bratu Kevinu će, primjerice, reći: "Svaki put kad ne poslušaš starijeg brata, Bog ubije jednog mačića". Bivšoj ženi, kad god dođe po malu, provaljuje u hladnjak, a jednom je prilikom pita obećaje li, ako joj poveća alimentaciju, da će početi kupovati bolji sok od pišaline koju sada ima. Holly, svojoj devetogodišnjoj kćeri, drugom prilikom odbije kupiti bijele čizmice kakve ima neka zvijezda reality showa, uz objašnjenje: "Holly, srce, to nije zvijezda. To je komad zrakopraznog prostora u preuskoj haljini". Znate taj tip. Lako ga je voljeti.

Ukratko, potpuno je jasno, kad krenete čitati, zašto je "Susjedstvo" proglašeno najboljim romanom 2010. godine po izboru najveće internetske knjižare na svijetu, Amazona.

Tana French, pored svega, uopće ne pokušava odoljeti da svojoj novoj domovini, Irskoj (u koju se doselila 1990. iz SAD-a i tamo se udala, dobila kćer i uzela i irsko državljanstvo), svako malo ne opali packu zbog pretjeranog i, nerijetko, licemjernog bogomoljstva. Na primjer: "Carmel, Shay i ja došli smo na svijet ubrzo nakon vjenčanja naših roditelja, svake godine po jedno, baš kao što se moglo i očekivati u državi u kojoj su kondomi zabranjena roba". Maestralna je ironija, iako vjerojatno nije sračunata, što je radnja romana smještena u najkatoličkoj zemlji na svijetu, a što su likovi iz romana do kraja priče od 521 stranicu, uspjeli prekršiti baš svih deset božjih zapovijedi. Subverzivni je bonus što svakih par stranica, netko nekoga provjerava je li bio na misi ili ispovijedi, a bolni lajtmotiv - nedjeljni obiteljski ručak koji se gotovo redovito pretvara u katastrofu.

"Vjerno susjedstvo" je, kao što sam rekla, izvanredna obiteljska studija u kojoj odnosi funkcioniraju kao u terorističkoj organizaciji pa će se, slijedom toga, pokazati i da nema goreg zločina od izdaje vlastite obitelji. Kanadska spisateljica Margaret Laurence jednom je prilikom napisala: "U nekim obiteljima 'molim' je magična riječ. U našoj kući to je bilo 'oprosti'". Oprosti je riječ koju Frank Mackey neće čuti, iako je cijeli odrasli dio života rastao s ožiljkom koji mu je ostavila izočnost Rosie Daly, ali će dobiti svoj završetak, svoje "zatvaranje poglavlja", svoj nagovještaj sretnoga kraja i života bez duhova iz tako pakleno dobrog "Vjernog susjedstva".

Pakleno dobar krimić o obitelji koja funkcionira kao teroristička organizacija