Iako su nakladničke kuće to očekivale, zasad se nije dogodilo: nakon pandemije koronavirusa koji je ubio više od sedam milijuna ljudi u cijelom svijetu, nije uslijedila poplava romana o zarazi. Možda smo mi preostali samo sretni što smo živi, željni što prije zaboraviti puste ulice, redove pred dućanima i zastrašujuće slike medicinskog osoblja u zaštitnim odijelima i maskama. A možda još nismo našli riječi, možda se ni ne želimo sjećati, možda smo i dalje smrznuti od narančaste prikaze virusa što je poharao svijet poput požara.
Tako je ispalo da je britanska spisateljica Sarah Hall, nagrađivana autorica šest romana i tri zbirke kratkih priča, postala jedna od prvih koja je napisala romana o kovidu, i to odličan. Bio je to, naime, drugi strah izdavača: ne samo da se neće moći obraniti od rukopisa o koronavirusu, nego i da će oni vjerojatno biti loši. Hall je svoj roman, originalnog naziva "Burntcoat", počela pisati prvog dana prvog lockdowna u ožujku 2020. godine. Objavila ga je godinu dana kasnije, a ovih je dana nakladnička kuća Znanje objavila i hrvatsko izdanje pod nazivom "Kako izgaramo" u tečnom i stilski lijepom prijevodu Silvije Čolić.
Pripovjedačicu romana, proslavljenu kiparicu Edith Harkness, ne upoznajemo međutim u trenutku pandemije, nego dvadeset sedam godina kasnije, u njezinoj šezdeset sedmoj godini, dok umire od virusa naziva AG3 novavirus. Virus iz romana i onaj stvarni ponešto se razlikuju: iako su simptomi slični i od oba se podjednako umiralo, fikcijski ne jamči imunitet nakon preboljenja, nego se vraća, zbog čega se preboljeli redovito testiraju na tumorske markere. Edith je od toga odustala, dovoljno se, kaže, naživjela, a u poetičnom romanu koji funkcionira kao oproštajno pismo, nikom posebno namijenjeno, prisjeća se svog života: odrastanja s majkom Naomi, također umjetnicom – spisateljicom, i ljubavnika Halita, vlasnika obližnjeg restorana, porijeklom iz Turske, s kojim je ljubavnu vezu počela neposredno prije izbijanja pandemije i prvog lockdowna.
"Kako izgaramo" umjetnička je proza visoke literarne napetosti: razlomljenog narativa u kojem je pripovjedačica istodobno prisutna i u prošlosti i u sadašnjosti, stilski perfektno ispisana i primarno usmjerena ne na događajnost, nego unutarnja stanja, najviše osjećaje pripovjedačice (podsjetila me na drugu britansku majstoricu "nedogađajne proze" Rachel Cusk). Sarah Hall se u romanu ne bavi detaljima pandemije niti dokumentarno bilježi njezino napredovanje; virus i bolest ovdje su tek okvir koji platno romana drži na okupu. Unutar okvira, kroz vatru, virus i smrt, Sarah Hall pliva slobodnim stilom, povremeno potone, tu i tamo se guši, a kad izgara – kako sugerira naslov romana – najsnažnije gori od ljubavi.
Originalni naslov romana "Burntcoat" referira se na zapuštenu industrijsku zgradu koju je pripovjedačica kupila kad je imala dvadeset devet godina i preuredila je u veliki atelje i stan. Potreban joj je bio veliki prostor jer kao kiparica izrađuje goleme skulpture od drveta, najčešće za eksterijere, i to tehnikom shuo sugi ban koju je učila u Japanu. U pitanju je tehnika spaljivanja površine drveta bakljama, ili u modernoj verziji plinskim ručnim plamenicima, a koja mu daje dugotrajnu čvrstoću i otpornost, pa takvo drvo – u Edithinom slučaju skulptura – može poživjeti i pola tisućljeća. Izazov tehnike je ukrotiti plamen, znati kad ga treba početi prigušivati vodom i ugasiti. Kad umjetnik zna što radi, u roku od nekoliko sati može postići karbonizaciju za koju bi prirodi trebalo tisuću godina.
Metafora je jednostavna, poetična i lijepa: da bismo trajali, trebamo najprije gorjeti, ključan je trenutak u toj privremenoj vječnosti kad ćemo se početi ciljano hladiti. Život zahtijeva da budemo sposobni podnijeti mnogo neizvjesnosti: Sarah Hall u jednom intervjuu jasno kaže da je slabo baždarena na neizvjesnost (tko nije…), pa da je izazov više – u krajnje neizvjesnim vremenima – bio stvoriti junakinju koja je od malena inicirana u nesigurnost.
"Kad mi je bilo osam godina, moja majka je umrla a stigla je žena zvana Naomi", govori pripovjedačica na početku romana, prisjećajući se trenutka kad joj je majka, poznata spisateljica, doživjela moždani udar od krvnog ugruška. Moždano krvarenje izazvalo je veliku štetu a ni operacija nije prošla bez posljedica. "Dio kosti bio joj je izrezan, popravili su sve što su mogli, preusmjerili protok krvi i zakrpali je. Bio je to teži oblik moždanog udara i, začudo, nije je ubio. Anatomski gledano, Naomi će se postupno oporaviti, ali složena biblioteka njezinih misli, sjećanja i osjećaja bila je temeljno narušena. Spasili su joj život, ali joj nisu mogli sačuvati osobnost."
Nakon operacije slijedi dugotrajan i neizvjestan oporavak: kad se vratila kući, još je teško govorila. Stvari su joj ispadale iz ruku, pomokrila bi se u gaćice. Zapalilo bi joj se ulje u tavi. Poplavila bi kupaonicu. Edith i njezin otac Adam nalazili bi čarape u hladnjaku i ribe u ladici komode. Jaje razbijeno na vrhu televizora. Ljubavi prema suprugu Naomi se više nije sjećala pa je on otišao. Nije se sjećala ni riječi kojima je napisala romane, iako svojoj osmogodišnjoj kćeri – do kostiju uplašenoj da bi se majka mogla izgubiti ili ozlijediti u jednoj od svojih samotnih šetnji – govori kako "oni koji pričaju priče, prežive".
Je li se moguće spasiti pričanjem priča? Sarah Hall ne daje odgovor na to pitanje. U trenutku izbijanja pandemije – kad ptice, napokon slobodne da pjevaju jer je život stao, "proglašavaju republiku" – zatvorena je u svojem ateljeu s praktički nepoznatim joj ljubavnikom. Dok se vani umire, oni strastveno vode ljubav; Sarah Hall njihove susrete opisuje s rijetkom senzualnošću i erotikom koja je uspjela preživjeti zapisivanje na papir. Edith i Halit usred su "mokre mape intimnosti", i više od toga, raskalašenosti; ljubavnici su slijepi, "obitavaju u vlastitom svemiru oslanjajući se na osjetila i osjećaje".
"Vanjski svijet u tim trenucima nestaje, ali dok proždiru jedno drugo i slade se, grade skloništa u koja se nadaju pobjeći kad vrijeme ponovno počne teći. Od prvog trenutka si me privukao, osjetila sam nešto prema tebi. Ne ljubav, ne još, prije se radilo o slutnji da će se između nas dogoditi nešto osobito, i da je to neizbježno. Ništa ne počinje od ljubavi, ona tek treba izrasti iz duboke tame."
Nisu imali izbora, morali su naučiti živjeti udvoje. Bilo je to kao u nabrzinu sklopljenom braku. Sve što su imali bila je ljubav; uistinu, beskorisna je to valuta za poricanje stvarnosti. "Moramo naučiti gubiti. To znači da se pritom nećemo duriti, nego ćemo dostojanstveno podnijeti gubitak."
"Kako izgaramo" natopljen je sladostrašćem; požar je što pali tijela, svi na to pristaju, svjesni da neće potrajati ni pedeset, kamoli pet stotina godina. Neka vas ne uplaši prisjećanje na virus: u moru onih sedam milijuna smrti, ovo je dostojanstveno prisjećanje na tragediju koju smo prošli. Pohvale uredništvu Znanja na sjajnom odabiru!
Podijeli na Facebook
