Bilo je tu dobrohotnih laži. Bilo je uplašenih laži. Bilo je grabežljivih laži. Polu-laži i napetih tišina na čijem se mjestu trebala nalaziti istina. I posvuda, posvuda, laži koje su ljudi govorili sami sebi. Zrak je cijelo vrijeme tiho šumio u žamoru laži. Ipak, najgore laži bile su one izrečene iz ljubavi, drage laži koje guše. Riječi koje Drvetu nije rekla. Njih je, čini se, Drvo najviše voljelo.
Stablo iz priče je Drvo laži. Rađa plod samo ako mu se šapne laž. Plod pak otkriva skrivene istine. Oko ove fantastične ideje britanska spisateljica Frances Hardinge (1973) izgradila je kompleksnu, začudnu i prekrasnu priču, roman „Drvo laži“, koji je u rujnu ove godine, u odličnom prijevodu Marijane Pasarić, objavila nakladnička kuća Vorto Palabra. Hrvatska naslovnica romana, identična originalnoj britanskoj, sugerira da je riječ o literaturi za mlade, čak hororu, a i Hardinge jest dječja književnica. No neka vas to ne odbije da posegnete za knjigom jer „Drvo laži“ je jedna od onih rijetkih priča koje podjednako dobro funkcioniraju i kod mladih i kod odraslih čitatelja. Upravo zahvaljujući toj „otvorenosti“ za čitanje, „Drvo laži“ 2015. godine osvojilo je prestižnu nagradu Costa u čak dvije kategorije, onu za najbolju dječju knjigu te općenito kao knjiga godine, što je priznanje koje je dotad dodijeljeno jedino Philipu Pullmanu.
Usporedbe s Pullmanom tu ne prestaju, Hardinge bi mu doista u mnogo čemu mogla biti dostojna nasljednica ili suputnica u polju fantastike koja nadrasta, u kvaliteti, granice žanrovske proze. Pullman se, iz književnog praznovjera, nije šišao sve dok nije dovršio svoj zadnji roman, „Divlju ljepoticu“; Hardinge se pak može vidjeti kako okolo hoda u staromodnoj odjeći i s crnim šeširom, nalik vještičjem, na glavi. Maštovitost dječjih pisaca, sposobnost magijskog razmišljanja, karakteristična za klince i pisce, očito se nekad prelije i u stvarnost. Šalu na stranu, „Drvo laži“ je složeno i fascinantno djelo, perfektno odrađeno do najsitnijeg detalja, tečno do te mjere da se čini da je roman bilo jako lako napisati, a istodobno stilski prelijepo napisano. Žanrovski je to fantastika, smještena u viktorijansko doba, s blagim elementima horora, ujedno i detektivski roman.
Radnja se odvija na izmišljenom otoku Vane, kamo dolazi velečasni i znanstvenik Erasmus Sunderly s obitelji: koketnom suprugom Myrtle, tihom i naoko bezličnom kćeri Faith i ljevorukim sinčićem Howardom. Faith ubrzo otkriva da je obitelj ustvari pobjegla od javne sramote: očev slavni prirodoslovni rad raskrinkan je u novinama kao krivotvorina, spasio ih je ujak Miles koji je oca nagovorio da se odazovu pozivu prirodoslovaca s Vanea. Na otoku su otkrili špilje, vjeruju da tamo ima mnogo fosila pa su pozvali Sunderlyja da ih savjetuje, sve prije nego što je izbio skandal.
No s obitelji dolaze i vijesti s kopna, obitelj je uskoro i tu izopćena, otac mrgodno šuti i odbija odgovoriti na optužbe. Jedne večeri zamoli Faith za pomoć – treba sakriti neobičnu biljku. Idućega jutra otac je pronađen mrtav. Myrtle i njezin brat uvjereni su kako se velečasni ubio, Faith u to odbija povjerovati – uvjerena je da je u pitanju ubojstvo. Kad pronađe tajni očev dnevnik, u kojem opisuje čarobno stablo, Faith odluči i sama početi šaptati laži, a neočekivanu pomoć dobije od dječaka Paula kojeg mrzi i uvjerena je da su neprijatelji...
Radnja „Drveta laži“ toliko je napeta da su male šanse da ga nećete pročitati u jedan ili dva dana. Budite pametni, nemojte počiniti moju grešku: roman neće pobjeći, ne morate ga čitati do dva ujutro (a onda ujutro teturati kao da ste pojeli halucinogeni plod s tog jezovitog stabla). No „Drvo laži“ sastavljeno je i od niza briljantnih karakternih minijatura, izvrsno usađenih u viktorijansko doba, njegove navade, zablude i izazove. Dobro sam se nasmijala doktoru Jacklersu koji mjeri glave, uvjeren da su žene, zato što su im glave manje, ujedno i gluplje od muškaraca. No kako bi rekao jedan drugi lik, živopisna gospođica Hunter, koja se tvrdoglavo opire čistunskom moralu: „Veliki ljudi obično imaju velike glave. Muškarci nisu ništa pametniji od nas, gospođice Sunderly. Samo su viši.“
„Drvo laži“ se, naime, može čitati i kao romansirani feministički manifest. Dojmljiva glavna junakinja, djevojčica koja upravo postaje djevojka, Faith Sunderly, na početku romana dobiva od ljubljenog oca važno upozorenje: „Slušaj, Faith. Djevojčica ne može biti hrabra, pametna ili vješta kao što to može dječak. Nije li dobra, nije ništa. Razumiješ li?“ No ova djevojčica je pametna i zna da je pametna, a ubrzo će otkriti i da je i hrabrija i vještija ne samo od dječaka, nego i od mnogih odraslih muškaraca koji zdvajaju nad time što Darwinovo otkriće evolucije poništava njihovo uvjerenje o tome kako je Zemlja stara 6000 godina, a ako ta tvrdnja iz Biblije nije istinita, ima li – o tempora, o mores! – uopće Boga?!
Nije, naravno, ona jedina „žena“ koja se susreće s predrasudama svoga doba. Otkrit će da su se još neke pravile glupljima nego što jesu, u pokušaju da očuvaju muške taštine, druge su „razumne zmije“ koje štite svoje leglo, treće su oštroumne, lukave i gorljive. I prava je šteta da sve one ostanu zapamćene kao još jedna od „voljenih žena“ na mramornom nadgrobnom spomeniku. Faith, junakinja koju će čitatelji dugo pamtiti, zato želi postati „loš primjer“.
„Drvo laži“ je oštroumno i istodobno silno zabavno štivo, jedna od onih knjiga za koje poželim da im pisac napiše nastavak koliko su dobre (junakinja kao što je Faith to sigurno zaslužuje). Ako tražite dobar roman za blagdane, s kojim ćete se skutriti na kauču uz toplu kavu ili čaj, ovo je ta knjiga!
Podijeli na Facebook
