“Pogledala sam kroz prozor i vidjela na desetke požara”, rekla je poručnica Eileen Collins, prva žena koja je vodila američku misiju odlaska u svemir, nakon što se sa svojom posadom vraćala na Zemlju u letjelici Discovery u kolovozu 2005. godine. “Prema načinu kako su gorjeli, učinilo mi se kao da to nije prirodan događaj. Požari su bili posvuda… Jedna od stvari koje sam vidjela, bio je masovni požar koji se događao u središnjem dijelu Afrike.”

Ono što je vidjela 300 kilometara ispod letjelice, dok je prelijetala Afriku, bilo je šumsko područje sliva rijeke Kongo. Sliv rijeke Kongo je područje od 1,8 milijuna kvadratnih kilometara na kojem živi 50 milijuna ljudi i deseci tisuća vrsta flore i faune. Znanstvenici zovu kongoansku prašumu “drugim plućima svijeta”, iza amazonske prašume, zbog ogromnih količina ugljičnog dioksida koje apsorbira i kisika koji izdiše.

Upravo u tim, našim drugim plućima bio je oblak koji se sastojao od pijeska iz pustinje, dima i pepela zbog požara koji su farmeri podmetnuli koristeći pri sječi šuma metodu “posijeci i spali” da bi stvorili drveni ugljen. Zbog veličine oblaka uništenje koje je on predstavljao nije moglo ostati nezamijećeno.

“Ne znam zašto to čine”, rekla je Collins. Da, zbilja, zašto to čine? I, da, zbilja, zašto to činimo?

S visine, Afrika nije bila Afrika. Granice su se izbrisale. Ljudi koji žive tamo negdje na drugom kraju svijeta više nisu bili bezimeni ljudi, niti njihova siromašna zemlja zapećak svijeta o kojem uopće ne razmišljamo. S visine, sve je to bila Zemlja. Promjena perspektive dala je sasvim novo značenje planetu na kojem živimo. Oblak dima nije gušio samo tamo neko stablo, zagađivao rijeku ili spaljivao tlo. Gušio je, zagađivao i spaljivao nas.

Svi astronauti govore isto. James Irwin, osmi čovjek koji je hodao po Mjesecu i koji je kasnije postao svećenik, napisao je sljedeće o svom pogledu na Zemlju: “Ta divna, topla, živa stvar je izgledala toliko krhko, toliko osjetljivo, da sam mislio da bi se raspala kada bih je mogao dotaknuti prstom. Taj prizor mora promijeniti čovjeka te u njemu mora potaknuti zahvalnost na tom Božjem djelu i Božjoj ljubavi.” Edgar Mitchell, šesti čovjek na Mjesecu: “Otišli smo na Mjesec kao tehničari; vratili smo se kao humanitarni radnici.”

Wangari Maathai ponaša se i piše kao da je vidjela Zemlju s Mjeseca. Zapravo, kao da živi na Mjesecu, ali je pupčanom vrpcom i dalje povezana s Majkom Zemljom. Autorica knjige “Obnovimo Zemlju”, koju je upravo objavila Dvostruka duga, u posljednjih gotovo 40 godina zaslužna je za to što je u Keniji posađeno više od 45 milijuna stabala.

Stabla? Kakve veze imaju stabla sa Zemljom? Pa, mnogo zapravo.

Međudržavni panel za klimatske promjene (IPCC), piše Maathai u svojoj knjizi, procjenjuje da će se do 2100. godine svjetska temperatura značajno povećati, od 1,8 do 4 Celzijeva stupnja. Razina mora će se do kraja ovoga stoljeća povisiti između 26 i 45 centimetara te time ugroziti male otočne države. Vremenske nepogode poput suša, poplava, valova vrućine i uragana su sve učestalije. Taj trend će se nastaviti, a klima će postati nepredvidljiva.

Klimatske promjene osobito će teško pogoditi Afriku u kojoj će temperature rasti od 0,2 do 0,5 Celzijevih stupnjeva svakog desetljeća. Zagrijavanje će biti najveće u polusušnim rubnim područjima Sahare i u središnjim dijelovima juga Afrike.

Nije kraj crnim prognozama. Moguće je da će sve više razine mora poplaviti niža područja planeta, ukljućujući i ona s velikim brojem stanovništva. To će prisiliti milijune ljudi da se masovne presele u kopnenu unutrašnjost ili da se u ogromnim brodovima kao izbjeglice otisnu prema moru. Čini se izglednim da će neredovite žetve i pritisci na ograničene prirodne izvore povećati učestalost sukoba među narodima. Ustvari, to se već događa u Sudanu, na istoku Afrike i u drugim područjima.

Industrijalizirane, bogate zemlje imaju novca da se suprostave “ćudljivoj” klimi, no na svijetu živi više od 5 milijardi ljudi čije zemlje nemaju novca za tako nešto. Klimatske promjene prisiljavaju sve nas – i bogate i siromašne - na priznanje činjenice da smo dosegli točku u evoluciji ovoga planeta gdje naše potrebe i želje nadilaze Zemljine mogućnosti davanja te da će neki od nas morati smanjiti svoje potrebe kako bi oni koji imaju vrlo malo imali dovoljno da bi preživjeli.

Wangari Maathai, da se vratimo na stabla, osnivačica je Pokreta zelenog pojasa (PZP), koji je zaslužan za njihovu sadnju. Godine 1977. počela je seoskim ženama i muškarcima u Keniji pričati o tome koje su koristi sadnje drveća – ona će zaustaviti eroziju tla, omogućiti uzgoj zdrave hrane, imat će drvo za ogrjev, hlad, regulirat će oborine, biti stanište za male životinje i ptice…

Kad su žene dolazile u PZP i žalile se da nemaju dovoljno ogrjevnog drva za kuhanje zdrave hrane za svoju djecu skeptici nisu više mogli reći da drveće nije bilo praktično rješenje njihovih problema (iako im je sadnja stabala ispočetka bila vrlo smiješna). I ne samo to. U Keniji je, piše Maathai, bilo važno da se ne ruše šume na područjima koja su važna za zadržavanje vode te da se na obalama rijeka, u šumama ili močvarama ne sade krive vrste drveća (poput mondenog eukaliptusa, uvezenog iz Australije, koji jako isušuje tlo u koje je posađen), jer se pravilnim pristupom rješavao teški problem voda i erozije tla.

Wangari je nailazila na mnoge otpore. Najmanje među seoskim ženama. Mnogima nije bilo jasno zašto pripadnica male, obrazovane elite unutar kenijskog društva, koja je bila profesorica na sveučilištu u Nairobiju, vrijeme provodi sa seoskim ženama kopajući rupe i sadeći drveće. Ljudima, osobito onima na vlasti, koji su uništavali okoliš i ugrožavali stanovništvo, često su se njezini stavovi činili glupi i naivni.

Jesu li? Godine 1997. znanstvenici su procijenili da vrijednost usluga ekosustava koje planet pruža iznosi 33 trilijuna dolara, odnosno gotovo dvostruko više od bruto nacionalnog proizvoda Sjedinjenih Država koji je tada iznosio 18 trilijuna dolara. (Toliko o tome koja je “država” svijeta najbogatija.)

“Iz iskustva i promatranjem shvatila sam da se fizičko uništenje Zemlje proteže i na čovječanstvo. Ako živimo u okolišu koji je ranjen – gdje je voda zagađena, zrak ispunjen čađom i smogom, hrana zagađena tragovima teških metala i plastike te gdje je zemlja doslovno prašina – to nam škodi, ugrožava naše zdravlje i stvara rane na fizičkoj, psihološkoj i duhovnoj razini. Stoga, kad uništavamo okoliš, uništavamo sebe i čitavo čovječanstvo”, piše Wangari koja je u međuvremenu, 2002. godine, izabrana u kenijski parlament, 2003. je imenovana zamjenicom ministra za okoliš i prirodne izvore te je tu dužnost obnašala do 2007. godine. Maathai je 2004. godine dobila i Nobelovu nagradu za mir, a glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon ju je 2009. godine imenovao za glasnika mira Ujedinjenih naroda.

U početku, kad su je ljudi pitali je li njezin rad potaknut vjerom ili religijom općenito, Wangari je tvrdila kako ne misli da je kopanje rupa i poticanje zajednice na zaštitu ili obnovu šuma, sustava navodnjavanja, tla ili staništa divljih životinja duhovni rad niti da se odnosi samo na religiozne ljude. No s vremenom je, kao i astronauti zaljubljeni u Zemlju, shvatila da se njezin rad ne svodi samo na sadnju drveća. Ne samo da je njen pokret spašavao ljude i Zemlju, nego su i polagali drukčije sjemenke – one koje mogu iscijeliti rane zbog kojih čitave zajednice ljudi nisu imale samopouzdanje i samosvijest.

“Prije ovog seminara”, rekla joj je jedna žena nakon ekološkog seminara Pokreta zelenog pojasa, “nisam vidjela gola polja i ceste i pustoš. Sada vidim područja gdje bi trebala biti stabla te rijeke pune mulja koje prije nisam vidjela.”

Kenija je, navodi u knjizi, i prije dolaska bijelih ljudi, u okolici pet šumovitih planina, bila poljoprivredno obrađivana i relativno gusto naseljena. No odnos prema drveću je bio drugačiji. Iako su se stabla sjekla, najprije se za ogrjev koristilo nisko grmlje i rijetko pošumljeni predjeli. Viša i starija stabla nisu se sjekla. Svako drvo koje je ostalo stajati, zvalo se jezikom naroda Kikuyu “murema-kiriti” ili “ono koje se odupire sječi šume”. Ljudi su smatrali da su ta stabla stanište duša svih stabala koja su posječena. To je značilo da postojeće drvo nije smjelo biti srušeno sve dok njegov duh nije prenesen na drugo drvo.

Ljudi, piše Maathai, imaju svijest pomoću koje mogu cijeniti ljubav, ljepotu, kreativnost i inovaciju. Divit ćemo se ljepoti rose ili cvijeta u cvatu, vodi koja prelazi preko kamenčića, veličanstvenosti slona, nježnosti leptira, žitnom polju i lišću koje treperi na vjetru. Ta ljudska reakcija na ljepotu je ključna. Možda pojedino drvo, šuma ili planina nisu sveti, ali njihove vrijednosti pomažu očuvati život na Zemlji – s tog stajališta okoliš postaje svet, jer uništavanje onoga što je nepohodno za život znači uništavanje života samog.

Znanstvenik James Lovelock koji doživljava planet kao Geju, veliki organizam koji postoji sam po sebi, vjeruje da će Zemlja pronaći načina da se vrati u termalnu ravnotežu, ali i da se obrani od ljudi koji se sve češće ponašaju kao termiti. No mi i druge vrste ćemo u tom procesu izgubiti ako se dovoljno brzo ne prilagodimo. Možemo li mi to? Pitanje, odgovara Maathai, ne zahtijeva samo znanstveni odgovor, zbog čega je ekološka kriza istodobno i fizička i duhovna. Da bismo riješili krizu, potrebna je nova razina svijesti koja podrazumijeva da pripadamo široj obitelji života na Zemlji.

Ako se još dvoumite i mislite da je vaš doprinos ovome svijetu nebitan, evo priče koju je Wangari Maathai ispričao profesor Suji iz Japana.

U šumi je izbio golemi požar. Sve su životinje, i velike i male, pobjegle na rub šume i promatrale vatru. Sve, osim kolibrića. “Ja ću poduzeti nešto!”, rekao je kolibrić i odletio do najbližeg potoka, zaronio u vodu te u kljunu ponio kapljicu vode koju je ispustio na vatru. Vatra je bila golema, ali kolibrić je neprestano letio do izvora i vraćao se s novom kapljicom. Svaki put je bio uvjeren da će ta jedna kap biti važna.

Druge životinje su mu se smijale. “Što si ti umišljaš?”, rugali su mu se. “Ti si samo kolibrić. Pogledaj koliki je požar. Misliš da možeš bilo što promijeniti?” Kolibrić nije želio trošiti svoje vrijeme niti se obazirati na njihove riječi obeshrabrenja i njihovu pasivnost. Stoga se na putu do potoka samo okrenuo drugim životinjama i rekao: “Pa, činim sve što mogu!”

Wangari Maathai napisala je pametnu, toplu i poučnu knjigu koja nas podsjeća da je suosjećanje jedna od temeljenih ljudskih osobina i koja nam poručuje da bi nam misao vodilja u nadolazećim godinama, desetljećima, stoljećima trebala biti… svi smo jedno, sve je jedno.

Pametna i topla knjiga nobelovke koja je dosad posadila 45 milijuna stabala u želji da spasi Zemlju