Problem autobusa bila je jedna od bolnih točaka u Montgomeryju. Vozači autobusa crnačke putnike nazivali su "crnčugama", "crnim majmunima" ili "crnim kravama". Crnački putnici ulazili bi na prednja vrata kako bi platili kartu, a zatim bi morali sići i ukrcati se na stražnja vrata. Često bi se događalo da bi autobus krenuo i prije nego što bi se crnački putnik, s plaćenom kartom, stigao ukrcati. Ako bi uspjeli ući u autobus, crnački putnici nerijetko bi stajali pored praznih sjedala. Nije bilo važno je li neki bijelac ušao u autobus, a autobus bio pun crnaca - ti crnački putnici nisu smjeli sjesti na prva četiri sjedišta zato što su bila rezervirana za bijelce. Ako bi na rezerviranim sjedalima bili bijelci, a u autobus se ukrcalo još bijelaca, tada bi crnci koji su sjedili na "slobodnim" sjedištima morali ustati i prepustiti mjesta bijelcima. Ako bi odbili tako postupiti, bili bi uhićeni.

Prvog prosinca 1955. godine Rosa Parks odbila se premjestiti kad je vozač autobusa zatražio da ustane i prijeđe straga. Parks je sjedila u prvome redu nerezerviranog odjela. Sva sjedišta bila su zauzeta i da je Rosa Parks poslušala vozačevu naredbu, bila bi ustala i svoje mjesto prepustila bijelome putniku koji je upravo ušao u autobus. Tiho, smireno i dostojanstveno odbila se premjestiti. Uslijedilo je uhićenje, a potom i početak onoga što će postati poznato kao pokret za Montgomery koji će baptističkog svećenika Martina Luthera Kinga prometnuti u aktivista za građanska prava i jednog od najvećih vođa za prava američkog crnačkog stanovništva.

Autobusni bojkot u Montgomeryju potrajao je gotovo godinu dana, za vrijeme prometne gužve pločnici su bili prepuni radnika koji su strpljivo išli na posao i vraćali se kući, ponekad prelazeći i šesnaest kilometara. Duh prosvjeda toliko se duboko uvukao u život ljudi da su ponekad radije pješačili, čak i kad im je prijevoz bio na raspolaganju, i nakon što je osnovana flota osobnih automobila kojom su se crnci koristili umjesto autobusa. Hodanje je mnogima predstavljalo simboličku važnost. Jednom je vozač iz flote zastao pored starije žene koja se kretala s vidljivim naporom. "Bako, upadajte", rekao je, "ne morate hodati." Odmahnula mu je. "Ne hodam zbog sebe", odvratila je, "hodam za svoju djecu i svoje unuke." I pješice produžila kući.

O tom povijesnom događaju možemo sada čitati iz prve ruke, doslovce preko groba. Nakladnička kuća Planetopija nedavno je objavila knjigu "Martin Luther King - autobiografija", u prijevodu Petra Vujačića. Riječ je o izuzetnom uredničkom pothvatu Claybornea Carsona: King, naime, nikad nije napisao ni objavio autobiografiju, nego je Carson sastavio kronološku povijest Kingova života na temelju njegove tri knjige, brojnih napisa i eseja, govora, propovijedi, pisama i neobjavljenih rukopisa kojima je pak dodao odlomke iz stotina dokumenata i snimaka, među njima i brojne izjave koje nisu bile predviđene za objavljivanje, a kamoli unutar autobiografije. Carson je profesor povijesti, generalni urednik savjetnik centra King Legacy te osnivač i direktor instituta za istraživanje i obrazovanje koji nosi Kingovo ime a djeluje pri Sveučilištu Stanford. Supruga pokojnog Kinga, Coretta Scott King koja je preminula 2006. godine, pozvala je Carsona 1985. godine da vodi dugoročni projekt uređivanja i objavljivanja kapitalnog djela, Kingove ostavštine nazvane jednostavno The Paper of Martin Luther King, Jr. Kao rezultat rada na tom projektu nastale su i mnoge knjige, među njima i ova.

Rezultat tog iscrpnog rada pristupačniji je uvid u Kingove spise i zabilježene izjave - inače dostupne samo šačici specijalista za Kinga, no više od toga, Carson "oživljava" Kinga - čitatelj nema osjećaj da svjedoči Kingovu životu iz druge ruke, nego da jasno čuje glas i poruke jednog od najboljih govornika ikad. U knjizi su tako sabrani neki od najpopularnijih Kingovih govora i propovijedi, poput "Ja imam san", "Tambur-major", "Koliko dugo? Ne dugo", propovijed iz Ebenezera 5. studenoga 1967. koja je, na zahtjev njegove udovice, puštena na Kingovu pogrebu i meni najdraže njegove riječi zabilježene u pismu iz birminghamskog zatvora u kojem snažno sažima sav jad crnaca s američkog Juga i potrebu da se neodgodivo djeluje.

Početkom travnja 1963. King je u zatvoru, u samici, kad mu netko dostavi novine - unutra je oglas koji su objavila osmorica klerika iz Alabame, predstavnici svih važnijih religija u američkoj naciji, svi redom bijelci. U oglasu kritiziraju Kingove nenasilne demonstracije, nazivaju crnce ekstremistima, proglašavaju ih prijestupnicima koji vjeruju u anarhiju i pozivaju da prekinu prosvjede. King im 16. travnja odgovara dugačkim pismom u kojem, između ostaloga, piše: "Možda je lako onima koji nikad nisu oćutjeli oštre strelice segregacije reći: 'Čekaj.' ...kad putujete zemljom i morate iz noći u noć spavati u neudobnim zakucima automobila zato što vas ne prihvaća ni jedan motel; kad vas svakodnevno ponižavaju oni odvratni natpisi 'bijelci' i 'obojeni'; kad vam ime glasi 'Crnjo', krsno ime 'Momak' (bez obzira na godine), a prezime 'John'; kad se nitko vašim suprugama i majkama ne obraća s 'gospođo'; kad vas danju i noću muči spoznaja da ste crnac koji neprekidno titra na prstima i ne zna što ga čeka; kad vas more unutarnje zebnje i vanjski prijezir; kad se vječito borite s razornim osjećajem da ste 'nitko' - onda ćete shvatiti zašto nam je bilo teško čekati. (...) Segregacija, poslužimo se riječima židovskog filozofa Martina Bubera, odnos 'ja ti' zamjenjuje odnosom 'ja ono' i u konačnici osobe svodi na status stvari. (...) Nikada ne smijemo zaboraviti da je sve što je Adolf Hitler činio u Njemačkoj bilo 'zakonito', a da je sve što su mađarski borci za slobodu činili u Mađarskoj bilo 'nezakonito'."

Tijekom studentskih dana King je prvi put pročitao esej Henryja Davida Thoreaua "O građanskome neposluhu". Njegova novoengleska hrabrost kojom je odbio platiti poreze i otišao u zatvor radije nego da podrži rat koji bi područje robovlasništva proširio u Meksiko, bio je Kingu prvi dodir s teorijom nenasilnog otpora. Oduševljen idejom odbijanja kolaboracije sa sustavom zla, bio je toliko dirnut da je djelo pročitao nekoliko puta. Sve je čvršće vjerovao kako je nesuradnja sa zlom moralno jednako obvezujuća kao i suradnja s dobrim, a to se njegovo uvjerenje učvrstilo što je više čitao o Ghandiju. "Gandhi je vjerojatno bio prvi čovjek u povijesti koji je Isusovu etiku uzvisio iznad puke interakcije pojedinaca na moćnu i učinkovitu društvenu silu velikih razmjera. Ljubav je Ghandiju bila moćno sredstvo društvene i kolektivne preobrazbe. U njegovu isticanju ljubavi i nenasilja otkrio sam metodu društvene reforme za kojom sam tragao."

Godine 1954. dovršio je formalno obrazovanje u kojem su se raspršene intelektualne silnice fokusirale u pozitivističku socijalnu filozofiju. Jedan od temelja te filozofije bilo je uvjerenje da je nenasilan otpor jedno od najmoćnijih oružja dostupnih potlačenima u borbi za socijalnu pravdu. Zanimljivo, piše u knjizi, u to je vrijeme raspolagao samo intelektualnim poimanjem te pozicije, bez imalo čvrste odlučnosti da je preobrati u socijalno učinkovitu situaciju.

No to će se promijeniti kad prihvati mjesto pastora u baptističkoj crkvi na Aveniji Dexter u Montgomeryju, kamo se preselio sa suprugom Corettom ubrzo nakon vjenčanja, i razviti u uvjerenje kako iskrenost nije dovoljna da bi netko bio propovjednik. "Svećenik mora istodobno biti i iskren i promišljen... također smatram da svećenik mora iskreno vjerovati. Za propovjedaonicama je i previše svećenika koji prodaju šarene laže, a premalo onih koji imaju duhovnu snagu. (...) Iznad svega propovijedanje sagledavam kao dvojak proces. S jedne strane moram pokušati promijeniti dušu pojedinca kako bi se time promijenilo njihovo društvo. S druge pak moram pokušati promijeniti društvo kako bi u duši pojedinca došlo do promjene. Dakle, moram razmišljati o nezaposlenosti, getima i ekonomskoj nesigurnosti. Ja sam iskonski zagovornik socijalnog evanđelja. (...) Kršćanin uvijek treba ustati i buniti se protiv nepoštena odnosa prema siromašnima."

Bojkot autobusa sve je promijenio; nakon prve pobjede nad segregacijom u Montgomeryju je utemeljena Konferencija južnih vođa, kasnije poznata kao Konferencija južnjačkih kršćanskih vođa (SCLC), trajna organizacija koja će olakšavati organizaciju djelovanja lokalnih prosvjedničkih skupina, a Martin Luther King izabran je za predsjednika. Poslije je zapisao kako je "Montgomery bio prvi bljesak organizirane, dugotrajne masovne akcije i nenasilnog otpora protiv južnjačkog načina života" i da je "nemoguće razumjeti bojkot autobusa u Montgomeryju ne shvaćajući kako se na Jugu pojavio novi crnac s novootkrivenim dostojanstvom i sudbinom".

Slijedi pokret u Albanyju 1961. godine, poraz koji će SCLC-u poslužiti kao primjer kako ne raspršiti borbu protiv segregacije i na čijim će greškama naučiti lekciju za kampanju u Birminghamu dvije godine kasnije. Crnačka beba u Birminghamu u to se vrijeme mogla roditi samo u segregiranoj bolnici, a roditelji su joj vjerojatno već živjeli u getu. To je dijete moglo pohađati samo crnačku školu. Djetinjstvo je provodilo u igri, ali na ulici, jer su parkovi za "obojene" bili loše opremljeni. Kad je savezni sud zabranio segregaciju u parkovima, piše King, otkrijete da je Birmingham radije zatvorio parkove i prodao bejzbolsku momčad nego da ih integrira. Birmingham je bio prijestolnica segregacije koju će crni nenasilni pokret slomiti u proljeće 1963. godine, par mjeseci prije ljeta koje će postati povijesno zato što je Amerika doživjela prvu ofenzivu koju su crnci pokrenuli na svim frontovima.

Tog ljeta 1963. zbit će se i marš na Washington, 28. kolovoza, na kojem će King održati svoj slavni govor "Ja imam san". Na taj je dan više od dvjesto tisuća ljudi, crnih i bijelih, svih vjera, svih statusa, stalo ispred kamenog spomenika Abrahamu Lincolnu. King ovako piše o tom događaju: "Počeo sam čitati govor. Okupljeni su sjajno reagirali tog dana, a onda mi je sinulo. Prošle godine, u lipnju, nakon mirnog okupljanja tisuća na ulicama u središtu Detroita u Michiganu, govorio sam u dvorani Cobo, gdje sam izrekao 'Ja imam san'. To sam izgovorio već mnogo puta i samo sam shvatio kako to želim iskoristiti upravo sada. Ne znam zašto. Nisam o tome razmišljao prije nastupa. Izgovorio sam te riječi i u tom trenu potpuno skrenuo s rukopisa kojem se više nisam vraćao."

Tri mjeseca kasnije ubijen je predsjednik John F. Kennedy, događaj koji je King označio ne samo kao ubojstvo čovjeka nego i cijele mreže iluzija. Ubojstvo je "razorilo mit da je mržnju i nasilje moguće hermetički zatvoriti te se njima koristiti samo protiv nekih. Odjednom se razotkrila istina da je mržnja zarazna; da raste i širi se poput bolesti; da ni jedno društvo nije toliko zdravo da samo po sebi može očuvati imunitet." U tom trenutku se King više ne brani samo od rasista i segregacionista nego i dijela vlastite zajednice, onog koji ga doživljava kao "uglađenog Čiča Tomu" i koji se zalaže za direktniji otpor. "Oduvijek sam smatrao da nikad nisu shvatili što govorim. Nisu uviđali kako postoji velika razlika između neotpora i nenasilnog otpora. Nikako ne želim reći da čovjek treba samo sjesti i strpljivo trpjeti nasilje. Govorim o velikoj sili, kad se svom snagom ustaje protiv sustava, a pritom ne biva kukavicom. Otpor postoji, no naposljetku se uvidi da je, taktički i moralno gledajući, bolji ako je nenasilan."

U prosincu 1964. godine King je dobio Nobelovu nagradu za mir, bila je to potvrda ispravnosti njegove politike. Akcije nenasilnog otpora davale su rezultate: Montgomery je iznjedrio Zakone o građanskim pravima iz 1957. i 1960., Birmingham je nadahnuo Zakon o građanskim pravima iz 1964., a Selma je rodila Zakon o biračkom pravu iz 1965. Zahvaljujući prosvjedima u Selmi, uskoro će više od milijun crnaca postati novi birači - psihološki gledano, novi ljudi.

Kingu su otpočetka njegova aktivističkog angažmana prijetili smrću. Na trijem njegove kući u Montgomeryju bačena je bomba, 1958. godine u robnoj kući u Harlemu, dok je potpisivao primjerke svoje knjige "Put ka slobodi" poremećena crnkinja zabila mu je nož u prsa što je jedva preživio: oštri vrh noža dodirivao mu je aortu i liječnici su mu morali otvoriti cijela prsa kako bi ga izvukli. "Da ste samo kihnuli za to vrijeme, probili biste aortu i ugušili se u vlastitoj krvi", rekao mu je poslije liječnik.

Snažan strah od smrti bio mu je trajni suputnik u prvim godinama aktivizma, stranice na kojima ga opisuje istodobno su i snažno svjedočanstvo vjere. Pola godine prije nego što će i sam poginuti u atentatu, King je održao jednu od najdojmljivijih propovijedi u kojoj je govorio upravo o toj temi; riječ je o propovijedi u Ebenezeru, 5. studenoga 1967. godine.

"Kažem vam, jutros, da ako nikad niste pronašli nešto vama toliko dragocjeno da za to vrijedi umrijeti, onda niste zavrijedili živjeti. Možda vam je trideset osam godina, kao meni, i jednoga dana pred vas će stati neka sjajna prilika i od vas zatražiti da ustanete za neko uzvišeno načelo, za neku uzvišenu svrhu. Vi to odbijate zato što se bojite. Odbijate zato što želite poživjeti. Plašite se da ćete ostati bez posla ili se plašite da će vas kritizirati, da više nećete biti omiljeni, da će vas netko izbosti, ustrijeliti ili vam dići kuću u zrak. I zato odbijate ustati. Tako možete doživjeti i devedesetu, no jednako ste mrtvi s trideset osam kao što ćete biti i s devedeset. Prestanak disanja u životu samo je zakašnjela objava prijašnje smrti duha. Umrli ste kada ste odbili ustati za ono pravično. Umrli ste kada ste odbili ustati za istinu. Umrli ste kada ste odbili ustati za pravdu..."

Autobiografija Martina Luthera Kinga prvenstveno je religiozna i politička autobiografija, a tek manjim dijelom istraživanje njegove privatnosti. To je bitno u svjetlu najnovijih otkrića o Kingu, iz svibnja ove godine, kada je britanski list Standpoint objavio dio dokumenata o prisluškivanju Martina Luthera Kinga sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća. Kinga je prisluškivao FBI po nalogu direktora J. Edgara Hoovera, a objavljeni transkripti otkrivaju brojne Kingove izvanbračne veze i, moguće, događaj kojem je King bio prisutan a nije ništa učinio da ga spriječi - kad je kolega baptistički svećenik navodno silovao jednu ženu. Kompletni transkripti i snimke neće biti objavljeni sve do 2027. godine, no otkriće je svejedno uzdrmalo javnost: King je za mnoge Amerikance praktički svetac, koliko god on za života naglašavao da je (bio) čovjek i grešnik.

Urednik knjige Clayborne Carson demantirao je optužbe za zatajivanje silovanja, demantirala ih je i Kingova supruga dok je bila živa jer optužbe nisu nove - u svojoj autobiografiji opisala je kako je preslušala spornu snimku i, koliko god uporno slušala, na njoj nije čula muževljev glas. Što je mislila o prevarama i brojnim Kingovim ljubavnicama, nikad nije javno izrekla. Što god bila istina, jedna stvar neupitno stoji, jasna je čitatelju dok prolazi kroz ovu autobiografiju: King je bio čovjek koji je živio u polju visokog napona, na oštroj granici života i smrti, erosa i tanatosa - tamo odakle je izvirala snaga kojom je grmio svoje govore, vodio marševe i mirno odlazio u zatvore, tamo je bio i pakao i raj. Taj se pastor nije bojao zaći u tamu kad je trebalo.

Pastor koji se nije bojao zaći u tamu