Brod za Issu
Perišić je napisao klasik u nastajanju, eko-roman o novoj senzitivnosti
Tanja Tolić
Naša ocjena:
Rijetko se događa pa bi već samo zbog toga valjalo zabilježiti: čitatelji su proteklih mjeseci usmenom predajom stvorili domaći književni hit, bez neke osobite pomoći kritike, medija ili marketingaša. Za “Brod za Issu” Roberta Perišića u knjižnicama se stvaraju liste čekanja, zbog čega je sve više onih koji roman kupuju, a priča o dječaku robu koji je iz Sirakuze pobjegao s magarcem i mačkom ovoga je ljeta bila prva preporuka za čitanje u fejzbučkim i instagramskim preporukama (nakladnik Sandorf slabo je aktivan na društvenim mrežama). Ne znam kako na to gleda “naš čovjek na terenu”, ozbiljan pisac Robert Perišić, ali mene je to oduševljenje razgalilo i raznježilo jer i dalje vrijedi: kad je roman odličan, čitatelji ga sami nađu.
Receptura “Broda za Issu” toliko je jednostavna da znam da se autor namučio: s jedne strane, jasno je da iza ove priče stoji naporan rad (Perišić je u intervjuima govorio o mukotrpnoj potrazi za pravim pristupom priči…), s druge strane, ovakvi romani gotovo da se piscima događaju i nikad ne dolaze kao debitantski. Potrebna je, vjerujem, zrelost da pisac, dijelom i intuitivno, pogodi u meko tkivo koje je zajedničko inače različitim profilima čitatelja – naime, “Brod za Issu” sviđa se (gotovo) svima.
Da se ne bi stekao krivi dojam: Perišić ni na koji način ne podilazi čitatelju ili trendovima. Dojma sam da je napisao priču koja je njemu intimno važna, zato što je promijenio ili sebi razotkrio svoj svjetonazor, a čitatelji – zatrpani otpadom i ustrašeni planetom što se kuha i more pretvara u vruću juhu – to su onda visceralno prepoznali.
“Brod za Issu” na površnoj ravni čitanja može se okarakterizirati kao historijski roman jer govori o osnivanju prve grčke kolonije na Jadranu, one na Visu, a objava romana sretno se poklopila s otvaranjem velike izložbe o arheološkoj baštini otoka u zagrebačkim Klovićevim dvorima. Ako ste slabo upoznati s poviješću Visa, Perišićeva priča lako bi mogla pobuditi nostalgičan i naivan ponos na drevne nam pretke, Liburne, posebno Liburnijke za koje su Grci govorili da vladaju svojim muževima, i najstariji grčki natpis u stihovima pronađen u Hrvatskoj, nadgrobni spomenik jednom Kaliji koji datira iz četvrtog stoljeća prije Krista. Da, nekad smo bili civilizacija.
No “Brod za Issu” primarno nije historijski roman, još manje dječji, nego u velikoj mjeri ekološki koji na velika vrata, ne samo u hrvatsku književnost, uvodi ono što bih, u nedostatku boljeg izraza, nazvala novom senzitivnošću. Može vam biti smiješna ta nova osjećajnost ako je nikad niste iskusili, no sve manjem broju ljudi je smiješna: stvar je u tome da čovjeku prijeti ozbiljan emocionalni gubitak zbog otuđenja od prirode. Manje je važno što ja, a rekla bih i Perišić, vjerujemo da suštinski nitko od nas ne može biti ljudsko biće bez kontinuirane i aktivne povezanosti s biljnim i životinjskim svijetom. Ozbiljni ljudi su o tome napisali brojne knjige, jedna od odličnih je ona njemačkog biologa i filozofa Andreasa Webera “Sve osjeća” (Naklada Ljevak, 2011.).
Priča “Broda za Issu” u osnovi počiva na ljubavi jednog dječaka prema magarcu i mački: mački Miu duguje slobodu, a magarcu Mikru život. Životinje u Perišićevu romanu nisu kućni ljubimci ni marva, nego obitelj, a taj dirljivi odnos, koji se zrcali u životima čitatelja i njihovim ljudsko-životinjskim obiteljima, dokaz je da jezik – još jedna velika tema ovoga romana – uopće nije potreban za razumijevanje među vrstama. No “Brod za Issu” nije basna, niti igra na kartu banalnosti: iako smješten na historijsku pozornicu, i uz bajkovitog pripovjedača Vjetropira, goruće je suvremen – i počinje i završava pomalo apokaliptičnom slikom današnjeg Jadrana koji nije zatrpan amforama vina i ulja, nego smećem.
Uvjerena sam da je “Brod za Issu” klasik u nastajanju: mogu zamisliti da ulazi i u omraženu lektiru, kao djelo kojem se mladi raduju, i da ga čitaju i za stotinu godina, kad nikoga od nas više ne bude. Iza nas, zahvaljujući Perišiću, ostat će sjećanje na Issu, na mačku, na magarca, na ljude koji su sve mogli osjetiti. Civilizacija.
* Kritika je originalno objavljena u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
