Iako je stara samo 38 godina, španjolska spisateljica Espido Freire ima impresivnu biografiju. Njezin prvi roman "Irlanda", objavljen 1998. godine, kad je imala samo 24 godine, osvojio je francusku nagradu Millepage. Samo godinu poslije osvojila je najpoznatiju španjolsku književnu nagradu Premio Planeta za roman "Melocotones Helados", te ujedno postala i najmlađa dobitnica te nagrade. Godine 2008. za roman "Soria Moria" nagrađena je pak nagradom Ateneo of Sevilla. Dosad je objavila ukupno osam romana, a španjolska književna kritika svrstala ju je u sam vrh suvremene španjolske književnosti.

Sad dolazimo do problema i, ujedno, razloga zašto je njezino prvo djelo prevedeno na hrvatski, "Pisma ljubavi i mržnje" (Edicija Božičević, 2011.), zaslužilo tek velikodušne tri od mogućih pet zvjezdica. Njezina "Pisma" reklamiraju se kao knjiga u kojoj se "sjajnim osjećajem za jezik te nizom poetskih tekstova stvara gotovo opipljiv osjećaj prisnosti i ljudskosti" te naglašava kako je Espido Freire, inače pravim imenom María Laura Espido Freire, "u samo šest pisama uspjela čitateljima prenijeti emotivnu složenost ljubavne veze".

Freire doista piše lijepo – tečno, precizno, lirski, pa joj tekstovi više nalikuju pjesmama, nego prozi. Precizno i pogađa u bolne točke klasičnih ljubavničkih odnosa koji nisu završili dobro. Lako je, doista, zamisliti par, kao u njezinim "Pismima", koji se na početku volio strasno, do iznemoglosti, a onda, kako to već često biva, potonuo u dosadu, bezličnost ili nerazumijevanje, što može, naravno, na kraju rezultirati i prezirom i mržnjom. Vjerojatno nema osobe na ovome svijetu kojoj netko nije slomio srce u stotinu komadića, a nije isključeno i da je ta ista osoba, slomljenoga srca, jednaku stvar učinila i sama, nekome drugom.

Ima li itko tko se ne može prepoznati u rečenici: "Kada smo se posljednji put othrvali od neizbježne nedjeljne dosade?" Ili, možda bolnije: "Ljubavi moja, u tebi više nema radosti, a ja ne znam kako da se nosim s tim. Ne mogu istodobno biti i u tvojoj i u svojoj koži. Osjećam da me voliš, ali osjećam i da se ništa ne događa, i baš zato što se ništa ne događa, događa se nešto ozbiljno, a ja se ne želim pomiriti da život koji dijelim s tobom, život koji jedino ima smisla zato što si ti u njemu zauvijek propadne."

Toliko o zaljubljenosti. Slijede iluzije i problemi.

"Svaka bol je manja od ove koju osjećam. Ali sve sam zaboravila: volim te, sretna sam što kročim kroz život pored tebe. Sve je u nama. Sve je blizu. Htjela bih ti reći još toga, ali ne nalazim riječi za tu bujicu misli. Šutim. Tišina bolje poznaje ljubav, oči skrivaju sva ljubavna pisma svijeta. Volim te. Čekam te. Nemoj više kasniti."

I, konačno, kraj. (Bez brige, nisam ništa upropastila jer ionako, već iz naslova, znate da ova ljubavna priča neće završiti dobro.)

"Dao Bog da te do smrti prati nesreća u svemu čega se latiš: neka ti lažu, neka te varaju i neka ti ogule kožu. Neka te sprži sunce ako poželiš otići na drugo bračno putovanje, neka propadne banka u kojoj ćeš štedjeti, neka ti žena nabije rogove, neka ti djeca pobjegnu od kuće i neka ti unuci pljuju u lice. Dao Bog da pojedeš žohare s rižom u mlijeku i neka te pronađu mrtvog tek kad se usmrdiš."

Ima li, doista, išta opakije od napuštene žene?

Prvi je problem što dio koji sam vam citirala predstavlja, otprilike, desetinu knjige. Da, nažalost. Iako knjiga ima 90-ak stranica, većinu stranica krase, doduše lijepe, ilustracije. Sam tekst se, ako jako sporo čitate, proguta za 15 do 20 minuta. Knjiga košta 120 kuna. Ja sam se osjećala prevarenom. Jer sam, po najavi knjige, u najmanju ruku očekivala traktate o slomljenom srcu.

Drugi je problem što se Espido Freire, iako zbilja krasno piše (dio sa žoharima u riži s mlijekom me čak i nasmijao!), zapravo kreće po općim mjestima naše emotivne karte života. Ruku na srce, ovakvih je ljubavi na milijarde na ovome svijetu. To će se prosječnom čitatelju, osobito ženskom, i svježe slomljenog srca, sigurno svidjeti (osobito ako je ogorčene i samotne rečenice bace u vlastite bolne reminiscencije i samosažaljenje), no ako želite zagrebati dublje u razloge tih brojnih emotivnih razočaranja koja nas okružuju, odgovora ovdje nećete naći.

Dapače, nećete doznati niti neke temeljne činjenice. Oko čega se, zapravo, taj par iz pisama svađa (osim što on nije bacio smeće, a ona je opet zaboravila ugasiti svjetlo u kupaonici)? Zašto je petkom kasnio s posla? Je li ju varao? Je li ona bezveze dramila? Kako su se upoznali? Što je presudilo kraju? I, ne manje važno, što on ima reći na sve to? Je li ju volio? Zašto je otišao? Što mu je značila?

Mnogo pitanja. I niti jedan odgovor.

Espido Freire, rekli bi naši ljudi, prošla je ovom knjigom baš "lišo". Čini se kao da nije prolila niti kap znoja dok ju je pisala, iako ne sumnjam da je isplakala bazen suza dok je prebolijevala odlazak koji ju je inspirirao na pisanje priča.

Ilustracije u knjizi zbilja su lijepe. Da toliko dominiraju u romanu/noveli, moglo bi se opravdati jedino time da je u pitanju remek-djelo ili rijetko izdanje velikana literature. Ali niti je ovo remek-djelo, niti je Espido Freire ušla u književni panteon. Priče su, recimo to tako, "zgodne". Ali petnaest minuta čitanja, u današnjoj Hrvatskoj, zaista ne vrijedi 120 kuna.

Možda bi mudrija odluka bila da je nakladnik nagrađivanu i, očito, talentiranu spisateljicu prvi put hrvatskoj publici predstavio ipak s nekim drugim, duljim romanom.

Petnaest minuta čitanja, koliko treba za ovaj roman, zaista ne vrijedi 120 kuna