Sedmi roman Damira Karakaša, naslovljen "Okretište", u naznakama pripovijeda o događaju za koji malo tko zna. Prije nekoliko godina nepoznati počinitelj fizički je napao pisca, nakon čega je završio u bolnici, doslovce se boreći za život. U napadu mu je prsnula slezena, zbog obilnog krvarenja u trbušnu šupljinu kirurzi su je morali u potpunosti odstraniti. Nesretan događaj zbio se ljeti, poneki novinari saznali su da je pisac napadnut, no on o tome nije želio govoriti, sve do sada.
Kratki roman od 128 stranica, koji je upravo objavila nakladnička kuća Disput, podijeljen je u četiri manje cjeline, koje su poredane kronološki: "Otkud ti", "Što nam se ovo dogodilo", "Nemoj jesti i režati" i "Živ sam i dobro mi je". "Otkud ti" riječi su kojima se pripovjedaču, Damiru, obraća djed kad njemu i baki dođe u posjet. Pripovjedač je otišao u posjet ocu i majci u Liku, treba mu novac za stan koji planira kupiti sa suprugom, otac je obećao prodati kravu kako bi im novčano pomogao. Djed mu prilikom tog posjeta pokloni tridesetak centimetara dug bajunet, nasljeđe koje je djedu ostavio njegov otac i koji je godinama čuvao za unuka. Pradjed je "veliki junak bil": "Ja sam u onome drugom ratu junak bil, ali od njega u našem kraju ni bilo većeg junaka." Tom prilikom unuku dade i pradjedovu kartonsku dopisnicu na kojoj je, na zaglavku ispod crno-žute zastavice tamnim slovima pisalo: "Živ sam i dobro je!" To su vojnici s fronte slali kući. Dok bi dopisnica stigla doma, neki od njih već bi poginuli.
Na tridesetoj stranici romana, u drugoj cjelini naslovljenoj "Što nam se ovo dogodilo", započinje "radnja" romana. Radnju treba uvjetno shvatiti jer iako priča ima kronološki slijed, nema klasičan ni zaplet ni rasplet, što odgovara žanru autofikcije u koji je roman svrstao nakladnik. Pripovjedač se, dakle, budi u bolnici, kroz slojeve crne magle, upravo je prošao tešku operaciju, živ je.
Kad su ga kirurzi otvorili, imao je pun abdomen krvi. ("...puno je krvi bilo, teško je bilo sve isprati, krv vam je sišla dolje, svuda po tijelu, razlila se, ali to što je ostalo, nadam se, tijelo će resorbirati...") Sad je u šok-sobi, potreban mu je golem napor da bi uopće pomaknuo desnu nogu, nakon što pomakne i lijevu, sve ležeći u krevetu, osjeća se premoreno. Doznajemo da je izgubio jedan vitalan organ, "sad sam nepotpun", no ne saznajemo što se zbilo, kako je izgubio slezenu.
"Miris alkohola, miris joda: ova je soba bojno polje. Ali, tješim se, ne mogu umrijeti, nije lako umrijeti, najgore je prošlo, trebao bih biti sretan jer sam na koncu spašen; u kutu se čuje mrmorenje; netko je upravo utonuo u duboku molitvu. Možda bi i meni bilo bolje da se molim, ali ne znam nijednu molitvu, samo pola, nekoliko prvih rečenica..." U mraku gleda lampice koje titraju iznad glava pacijenata, tako titra i njegova, linija rada srca, koja se može poravnati bilo kad. U strahu, ipak se počinje moliti Bogu: "...molim okrnjeni Očenaš, onih nekoliko rastrganih rečenica koje znam, nakon molitve privikavam se na bol i razmišljam kako je to nepošteno, molim se Bogu samo kad mi dođe voda do grla..."
U kolu svakojakih misli, samo da ne razmišlja o njoj, o smrti, najviše misli o ženi i djeci; "kako smo zagrljeni u nekome samo našem potpunom jedinstvu". Iako je slezena bitna za imunitet, bez nje se može živjeti – njezinu ulogu preuzimaju jetra i limfne žlijezde. Nakon oporavka u bolnici, pripovjedač se vraća kući, o napadu i dalje gotovo nikome ne govori, to zna tek uski krug ljudi, no mašta o osveti, da ubije svojeg napadača, u slikama što mu naviru za jednog tuširanja uzima svoj kalašnjikov iz rata, žmiri, zamišlja kako ne klizi po vodi u kadi nego kako klizi po nečijoj debeloj krvi, stišće tuš i puca.
"'Molim te, nemoj jesti i režati', rekla je na vratima kuhinje žena. 'Tko reži?' okrznem je pogledom. 'Ti!' kaže. 'Jedeš i režiš ko neka životinja. Ide mi to na živce!' kaže. 'Oprosti', rekoh; nastavio sam sporije žvakati i razmišljati o tome kako još nijedno jelo u posljednje vrijeme nisam pojeo a da mi nije palo na pamet kako nekoga siječem na komade."
Bijes nije jedina emocija s kojom se "bori", snovi, koje prepričava, natopljeni su strahom. "Kad sam izišao iz bolnice, za svakog tko me pogledao mislio sam napada me; svatko tko bi posegnuo za nečim u džep želi me ubiti; onaj tko me zaustavio da me upita znam li gdje je neka ulica prijeti mi; sve se oko mene odmah pretvaralo u strah; zadnjih nekoliko godina prijetili su mi, dobacivali na ulici, oni manje hrabri otposlali bi mi u prolazu pogled pun mržnje; nisam mario, znao sam da ću trpjeti zbog svojih knjiga i intervjua; s vremenom sam i oguglao na sve to; jedino me malo uznemirila plava koverta koju mi je lani netko poslao, puna onog što ostane od oljuštena graha; nikad to nisam shvatio; no nakon te kobne subote – najstrašnijeg dana u mojem životu – počeo sam se bojati čak i vlastita glasa; sad strahovi već polako popuštaju: još se jedino bojim voziti u tramvaju ako netko sjedi iza mene."
Tko ga je i zašto napao ne saznajemo ni u jednom trenutku romana, ne zna to ni policija, sam autor napad kontekstualizira u okviru prijetnji koje su mu pristizale, iako na jednom mjestu supruzi kaže kako mu je policajac rekao ono što i sam ponavlja: onaj tko prijeti, taj ne napada.
O napadu stoga tek kaže kako "ne želim rat, niti po hodnicima suda gledati to lice; jednog dana susresti ga na ulici; ne želim ga nikada upoznati; nisam zapravo ni siguran je li bio sam; samo se sjećam najprije je bio mrak, onda srce tame; u njemu se Sotona ukazao kao realnost". Najbolje je, zaključuje, sve zaboraviti; "izdržati da zaboravim; živjeti život kao da se ništa nije dogodilo; čak navijam da policija ništa ne nađe; tješim se, ja sam pisac, jednog dana napisat ću roman o tome; u njemu mogu raditi što hoću; pucati, vraćati se iz mrtvih, ponovno ubijati; da, tako ću se najbolje osvetiti".
Nakon napada, okretište će u romanu posjetiti samo jednom: uputit će se tamo s pradjedovim bajunetom, njime udarati u željezni stup, poslije ga baciti u kontejner. Ta slika ujedno služi kao labava poveznica između početka i ostatka romana, između sela i grada kao poprišta ove priče, što "Okretište" djelomično definira kao prijelazni roman u Karakaševu stvaralaštvu. Prvi dio "Otkud ti" motivikom nalikuje na njegove prethodne romane "Sjećanje šume" i "Proslava" pa je prvi dojam da se pisac ponavlja – kao da forsira književni triptih. Moj je dojam kako bi bilo bolje da je roman započeo drugim, središnjim dijelom, jer "seoska digresija" kojom otvara roman, ako isključimo motiv bajuneta, nema uporišta u težištu priče. Nema potrebe niti za povezivanjem zadnja tri romana u triptih, osim ako cijelo Karakaševo djelo ne čitamo u kontekstu biografizma (što je često bespotrebno kljaštrenje književnosti).
Tu ujedno dolazimo i do središnjeg "problema" romana. Za događaj o kojem Karakaš piše javnost ne zna, a u samom romanu je tek naznačen. Kako sam za napad doznala neposredno prije čitanja romana, ne mogu procijeniti hoće li ili neće nedostatak informacija otežati čitatelju razumijevanje priče. Isto pitanje očito si postavljaju i autor i njegov urednik: dijelom je to riješeno u blurbu na web stranici nakladnika, dijelom se javno objašnjava (u subotnjem Magazinu Jutarnjeg lista, u kojem je objavljen izvadak iz romana, urednik Josip Pandurić pojasnio je događaje i kontekstualizirao roman). To, međutim, nije najsretnije rješenje: davati čitatelju upute za čitanje.
O samom događaju pripovjedač u romanu govori škrto, s malo riječi. Ne samo da nedostaje informacija o napadu, nego nedostaje "informacija" i o emocionalnom tkivu iskustva: znamo da se pripovjedač boji, da je bijesan, da mašta o osveti, ali dublje od površine se ne ide. Taj obrambeni bijes posredno se iskazuje kroz njegovo ubijanje štakora u apartmanu koji su iznajmili na moru, u netrpeljivosti prema mački koja dosađuje oko kuće; strah se najviše iskazuje u šutnji, u odluci da se o napadu ne govori roditeljima, prijateljima, novinarima pa čak ni kćeri iz prvog braka.
Takvo pisanje, koje sam autor u svojevrsnoj fusnoti na kraju naziva svojim "najtežim pisanjem do sada", može biti posljedica posttraumatskog stresnog poremećaja i čitala bih ga u tom ključu da nije snažne prisutnosti – Pisca. U "Okretištu" se, naime, više nego u ijednom od zadnja četiri Karakaševa romana osjeća pisac koji pazi na svaku riječ. Karakaš u svojim javnim istupima često ističe kako je književnost za njega jezik, ne puko opisivanje događaja. Preferira sažet izraz, bez viškova, voli ono što bismo nazvali "one linerima" – takva je, recimo, njegova izjava koju je mnogo puta ponovio: "Kod nas ljudi jako slabo čitaju i kad hodate gradom, vidite ljude kojima se u očima vidi svaka nepročitana knjiga". Efektnih "one linera" toga tipa ima i u ovome romanu, primjerice: "Kad dojde vrime, Bog će te ko te rukavice navuć na svoje ruke" ili kad pripovjedaču mala kći u romanu kaže: "Tata, najprije smo bili majmuni, pa pračovjeci, pa ljudi, pa sveci, je li tako?", a on odgovara: "To pitaj mamu."
Jasno je da se pisac jednim dijelom čuva emocionalnog kiča, ne želi svoju nevolju pretvoriti u senzaciju, no u kombinaciji s višegodišnjim nastojanjem da svoj jezik očisti od viškova u "Okretištu" je otišao u književni manirizam. Njegov sedmi roman besprijekorno je napisan, dotjerao je stil do savršenstva, ali i do ornamentalnosti, zbog čega me "Okretište" u emocionalnom smislu ostavilo hladnom, a ne bi trebalo jer je čovjek izgubio slezenu i prošao pakao. Kombinacijom šturosti oko događaja, pomanjkanjem pripovijedanja, a pojačavanjem stilizacije, autor je podigao zid između čitatelja i osjećaja. Taj se dojam naglo mijenja u trećem dijelu romana, "Nemoj jesti i režati", gdje autor dopušta čitatelju da zaviri u njegov odnos sa suprugom, pa roman, kao cjelina, ostavlja dojam nesklapnosti.
U jednom dijelu romana, pripovjedač, opisujući što čita, kratko digresira na epizodu koju redatelj Akira Kurosawa opisuje u svojoj biografiji. U rujnu 1923., ubrzo nakon potresa Veliki Kantō, Heigo Kurosawa poveo je svojeg trinaest godina mlađeg brata, Akiru, da vide uništenje oko Tokija. Snažan potres, i požari koji su uslijedili, ubili su 150 tisuća ljudi. Kurosawa se prisjeća kako je mislio "Ovo mora da je kraj svijeta", i kako "jezero krvi za koje kažu da postoji u budističkom paklu ne može biti gore od ovoga". Iznenađujuće, Akira je čvrsto spavao te noći, a njegov stariji brat Heigo je objasnio: "Ako zažmiriš na strašan prizor, nastavit ćeš se bojati. Ako u sve jasno pogledaš, nemaš se čega bojati." Akira je tad shvatio: "Bila je to ekspedicija u svrhu ovladavanja strahom."
Pripovjedač na kraju "Okretišta" odabire samome sebi dati sretan svršetak, piše kako bi "možda roman trebao završiti lijepo, obično: nastaviti živjeti kao da se ništa nije dogodilo: sve zaboraviti", ali "moj ožiljak to nikad neće zaboraviti". Da bi se doista zaboravilo, treba doći do tog "jezera krvi" o kojem piše Kurosawa; to je trebalo dati i pripovjedaču i čitatelju.
Podijeli na Facebook
