Svako malo u moj literarni život ušulja se neki izniman pisac i njegovo isto tako iznimno djelo, koje me obori s nogu. To je svojedobno bio neponovljivi Meša Selimović i njegov “Derviš i smrt“ (koji je na sramotu sastavljača lektire izbačen iz iste, jer kako je umrla Jugoslavija, tako su i neka besmrtna djela, nažalost, isto tako umrla u našoj lektiri), sjajni Michael Ondaatje i njegov “Divisadero“, Andreï Makine i njegova “Francuska oporuka“ i još poneki...

U tu, meni posebnu kategoriju, svakako spada i bosanski pisac i pjesnik s američkom adresom, Semezdin Mehmedinović. Na njegovo djelo “Ruski kompjuter“ naišla sam (kako to najčešće biva) sasvim slučajno i osupnula me činjenica da takav autor postoji, a ja za njega do tada još nisam znala. Nimalo slučajno namjerila sam se na njegovu najnoviju knjigu “Autoportret s torbom“. Prvo čitanje, potpuno oduševljenje. Drugo čitanje... Može li se biti više oduševljen?

Zasigurno smo svi mi barem jednom u životu upotrijebili onu narodnu “u svakom zlu nešto dobra“. E pa, ta sintagma kao da je osmišljena za Semezdina Mehmedinovića i njegova djela. Naime, sjajni “Ruski kompjuter“ je nastao iz proživljenog (i srećom preživljenog) velikog zla - okupacije Sarajeva. Upravo tako i “Autoportret s torbom“ nastaje iz iskustva preživljenog srčanog udara pisca. Kako pisac sam priznaje, iskustvo (blizine) smrti ga je u potpunosti psihološki izmijenilo, jer “nakon što izmakneš smrti, odjednom ti svijet postane zanimljivo mjesto“.

Prva kratka crtica u ovoj knjizi zapravo je pjesma naslovljena kao “Kozmički infarkt“ u kojoj autor kaže:
“...Godinama ne sanjam.
Otkako sam došao u Ameriku: ne sanjam.
Ali nakon srčanog udara
Opet sam počeo pamtiti snove
Mene je infarkt povezao s kozmosom.“

Potaknut i nepobitnom činjenicom da je u životu “toliko dana iz kojih se ništa ne sjećamo“, Mehmedinović odlučuje zapisivati različite događaje iz svoje svakodnevice. Bilješke je uglavnom pisao u metrou, na putu do posla i natrag, u periodu koji on naziva “jedino vrijeme za pisanje“. I što je to „vrijeme za pisanje“ iznjedrilo? Žanrovski teško odredivu knjigu, prepunu prekrasnih, poetičnih rečenica o tom čudu, koje se jednostavno zove Život. Ali treba li uopće biti sitničav i strogo i točno kategorizirati čistu emociju, koju nam je pisac ponudio na stranicama ove izuzetne knjige?

“Autoportret s torbom“ je knjiga, koja se sastoji od kratih zapažanja iz Mehmedinovićeva života. On piše i o svojim snovima, o ljudima koje susreće i o ljudima koje je nekoć poznavao, u nekom svom prethodnom životu, prije rata u Sarajevu. Piše nam o piscima i njihovim knjigama, o filmovima, o kavi u Starbucksu, o svojim selidbama po raznim stanovima (“...većina ljudi bira novo mjesto kao adresu koja im život čini podnošljivijim“), o uličnom sviraču bez sluha, plavoj fotelji, svojim prijateljima rasutima po svijetu, Davidu Lynchu, Hitchcocku, Messiju, svome sinu, svojoj supruzi... Zapravo, pisac iskreno progovara o naoko običnim i svakodnevnim situacijama, koje uglavnom u svojim životnim “utrkama“ ni ne primjećujemo. A kad jednom podignemo pogled prema njima, shvatimo koliko su zapravo već doživljene, a svaki puta opet beskrajno nove i čudesne.

Primjerice, lik američkog majstora koji popravlja lift, podsjeća ga na, u ratu tragično stradalog, sarajevskog pisca Karima Zainovića, pa kaže da se podsjetio na to “kako ga se u vremenu sjećam“... O svima nama sasvim običnim naočalama za čitanje piše: “Naočale za čitanje pomažu mi da se odbranim od samoće. To je zbog toga što se s rijetkim prijateljima srećem u tekstovima. Ja živim ovdje, a oni žive u drugim zemljama, i na drugim kontinentima.“

Posebno toplo i s neskrivenom ljubavlju piše o sinu i supruzi. Baš kao što je davno Meša ustvrdio da je ljubav “jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog“, tako i Mehmedinović ne objašnjava zašto voli suprugu, ne traži razloge toj trideset godina dugoj vezi. On o supruzi piše iskreno i toplo, s iznimnim osjećajem za detalje. “Od onog što smo bili prije trideset godina, jedva da je išta preostalo. Ali, danas sam volio ovo što smo sada. Od dnevnih rituala samo je jedan preživio. Upravo sam to shvatio, gledajući kako skidaš lak za nokte. Nakon što se nakratko dvoumila oko boje, izabrala je bočicu, i sada na nokte pažljivo nanosi novi lak. To je ritual na kraju dana. Više od trideset godina se ponavlja: miris laka za nokte kao uvod u san. Aceton. Miris ovog svijeta.“ Autor opravdava činjenicu da u životu možda nije napisao onoliko redaka, koliko bi se to očekivalo od pisca njegovog kalibra riječima: “I možda sam pisao malo, ali sam zato puno volio. Valjda je voljeti bilo važnije“. Pa tko bi mu zamjerio?

Ono što daje dodatni šarm ovoj neobičnoj knjizi jesu i ilustracije, koje prate gotovo svaku crticu. Nakon pretrpljenog infarkta, Mehmedinović je ponovno, nakon djetinjstva, počeo crtati. “U pitanju je obični, mali san iz najranijeg djetinjstva, potisnut na rub zaborava. Jedan od mnogih malih snova od kojih sam u međuvremenu bio odustao. Nakon infarkta, odlučio sam da istjerujem svoje male snove. To je sve. Sada sam dijete koje crta.“ Vrlo precizni crteži, koji često djeluju nedovršeno, još su jedan od talenata ovog iznimnog pisca i bez njih ova knjiga nikako ne bi bila potpuna.

“Autoportret s torbom“ je knjiga u kojoj nema uzbuđenja. Mehmedinović ne piše o nepobjedivim tajnim agentima, rješavanju složenih zločina ili o kompliciranim ljubavnim pričama. Ova je knjiga koncentrat Života, život jednog čovjeka, poput vas ili mene. Čovjeka koji se nije bojao, niti libio otvoriti svoju dušu, izliti je na presavijeni papir A4 formata, dok se vozio u pretrpanom metrou. I zaista, sam se život rijetko sastoji od velikih tektonskih promjena. Njih je u životu svega nekoliko. Život nam se i sastoji od sitnica, od malih stvari savršeno utkanih u veliku cjelinu. I upravo je to ova knjiga. Fragmenti svakodnevice su savršeno utkani u jednu neponovljivu cjelinu. Mehmedinović svoju dušu otvara u potpunosti, bez zadrške, darujući nam uvid u svoju intimu, u svoja razmišljanja, snove i događaje.

U ovoj duboko introspektivnoj knjizi, zahvaljujući Mehmedinoviću, postajemo svojevrsni voajeri. On nam opisuje, zapravo daruje, svoje životne trenutke, interesantne sličice, često svega nekoliko minuta duge i daje nam mogućnost da ih i sami, na neki način, doživimo. Ne kazuje nam što se dalje dogodilo, ali to i nije bitno... Smijemo zamišljati daljnje scenarije, sigurna sam da se Semezdin neće ljutiti...

Ako su stranicama sjajnog “Ruskog kompjutora“ galopirale tuga, sjeta i tragična izgubljenost jednog čovjeka, koji više nema ni doma ni domovine, “Autoportret s torbom“ je ipak bitno drugačiji. I ovdje ćemo naići na melankoliju i usamljenost stranca (a mi smo Balkanci uvijek stranci, gdje god pošli i došli, jer nas tako precizno izdaje specifičnost naših imena i prezimena). I u ovoj će knjizi naš stranac sanjati “san o skloništu“ kao rezultat pretrpljene ratne traume, sjećati se Sarajeva, koje u njemu “postoji još samo kao prošlost“, žaliti za umrlim prijateljima. Ali u “Autoportretu s torbom“ taj je naš stranac ipak nastavio živjeti, raditi, seliti se, imati neke svoje rituale, događaje, voljeti... Koliko se god to činilo teško izvedivim, on je u tome ipak uspio.

Što napisati na kraju? Napisati da je ovo knjiga koju svakako morate pročitati, štoviše imati na policama svoje kućne biblioteke i svako toliko posezati za njom? Čisti klišej. Postoje rijetke knjige, na koje naiđete u životu (ukoliko ste dovoljno sretni), koje vam promijene pogled na život i pogled na svijet. Knjige koje vas nečemu nauče. A ovo je takva knjiga. Ovo je knjiga koja je mom životu dodala novu dimenziju. “Autoportret s torbom“ me potaknuo da zastanem, širom otvorim oči i osvjestim sve ono što sam, nažalost, počela uzimati zdravo za gotovo. I, gle, odjednom je moj grad počeo imati zanimljive fasade, kiša svira po prozorima, moja kćer ima pjegice na nosu, moj sin tako smiješno drži prstiće kad nešto objašnjava... Hvala Vam, Semezdine, na tome...

Pisac koji je odlučio istjerati iz zaborava sve svoje snove