Ljeto je već bilo zrelo i ja sam čitala po redu što sam morala, lista je bila duga i čekala sam da me sa stranica dohvati dobro poznato sporo ljetno učitavanje. Nije se događalo, čak me i nervoza hvatala, ne zbog toga što me zaobišlo iskustvo opuštenog ljetnog štiva, nego nervoza sama po sebi. Osjećaj da mi prolazi nešto bitno u mrtvom kutu dana, nešto što ne dohvaćam pogledom a bilo bi važno, od toga bih mogla stvoriti sjećanje.

Onda sam jednog dana dobila "Ljeto". Poželjela sam. Rekla sam: "Hoćeš li mi molim te kad se budeš vraćao s posla kupiti knjigu ljeto, Karla Ovea Knausgårda." I tako mi je došla u ruke. Najprije je uopće nisam otvarala, samo sam gledala njezine žute korice. Odlagala sam užitak.

Knausgårdov subjektivni način pisanja, njegov glas koji uporno govori o beznačajnostima, ekstrahirajući iz njih život sam samcat, blizak mi je. I sama sam sklona dnevničkim zapisima i smatram kako je dnevnički stil, opušten, bez otpora, prirodan, organski, pa i dosadan, povremeno najbrži način da pisanjem dođemo do istine. Je l' to tražimo od književnosti? Neki će se složiti, neki neće.

"Ljeto" je jedna od četiri knjige u kojima Knausgård piše o svome životu. Pa on samo o tome i piše, reći ćete. Ipak, oni koji začitaju Knausgårda kažu da je on veliki pisac. Glorificiraju ga. Kako? Kako je netko pišući samo o svome životu, uporno, dosljedno, narcisoidno pretumbavajući svoja sjećanja i dane postigao takvu slavu i takav uspjeh? Zato jer je veliki pisac. Zato jer rečenicom prevaljuje prostranstva za koja nismo ni slutili da ih se može prevaliti. Zavodi, obuzima, mijenja nas. Piše o procesu pisanja, o svome životu, svojim traganjima za smislom.

Ali redom. Struktura je dnevnička s bilješkama ili mikro-esejima o svakodnevnim stvarima, pojavama, životinjama koje čine autorovu svakodnevicu. Kroz tzv. spontano zapisivanje on diktatom asocijacija vodi svoj tekst u bravurozne zaokružene minijature.

Knjiga se otvara tekstom o prskalici za vodu. Obraća se svojoj kćeri i bilježeći rutinske radnje stvara labavu fabulu, više kao mrežu koja glavnog lika drži da se ne raspline. Muškarac na kraju četrdesetih, četvero djece, pisac. Dok razvozi djecu, priprema večeru, vozi bicikl sa svojim sinom, on upija svijet oko sebe i onda sjedne i o njemu piše.

Autofikcija je, smatram, najteži žanr. Ispisivanje sebe, s dosljednom potrebom da se radikalno iskreno otvorimo drugome, teže je nego što to možete zamisliti. Karl Ove je sigurno vodeći autor toga žanra. Subjektivnog žanra, žanra labave forme, žanra fluidnog, neuhvatljivog u priču, eksperimentalnog, nepretencioznog, žanra koji je prirodan onoliko koliko je prirodan svijet beznačajnih stvari koje nas okružuju.

Prskalice za vodu, kesteni, kratke hlače, mačke, inteligencija, mikseri, suze, puževi. O tome je pisao u lipnju. Onda slijedi dnevnik kroz koji pratimo i okolnosti u kojima su tekstovi nastajali. Na taj način se intimiziramo s autorom na neki čudan način. Mislim da u tome leži njegov uspjeh. Prisnost s osobom koja kao da ne zna biti prisna. To i sam kaže pišući o koži u kolovozu.

Žanr ispovijedi drevan je žanr. I nije samo naše voajerstvo ono što nas gura među stranice raznih dnevnika. Saznati što neka osoba, stvarna osoba misli, njezino postojanje na ovoj Zemlji, osjećaj da ta osoba, tako kompleksna zaista živi i tu je s nama negdje na istom planetu daje osjećaj oduška, mira.

Mene nikada neće uzbuditi nijedna izmišljena priča toliko koliko obična rečenica iz stvarnog života. Taj fenomen da neki čovjek tamo negdje ujutro ustane i natoči sebi čašu vode pa sjedne i to zapiše. To me ostavlja bez daha. Ta naša srčana uvjerenost da nekoga negdje daleko može zanimati naš dosadni život. Ono što mi jedemo, mislimo, kako odlazimo automobilom na izlet. Naivnost koja je nužna za veliku umjetnost.

No, Karl Ove Knausgård svojim lakim pisanjem odlazi daleko dalje od nabrajanja i izvještavanja. Kod njega je sve prožeto minucioznim opažanjem i meditacija na stvari uvijek izvede na čistac nešto što je upisano u nevidljivo. Emocija, sjećanje, eksperiment narativnom formom, teorijsko promišljanje o jeziku, umjetnosti, identitet izvire iz njegovih predmeta s periferije vidokruga nevjerojatnom lakoćom.

O pisanju je zapisao 4. lipnja 2016. godine: "Čudno je to, kao da su to dvostruka mjerila, kao da je sve u redu dokle god je prikriveno i nitko to ne vidi. Pisanje je način kako se provući ispod te ograde, jer mu je namjera izraziti ono unutarnje, takvo kakvo jest, što je moguće samo ako čovjek zaboravi da piše, zaboravi da se pisanje sastoji od tehnika, retoričkih zahvata, manipulacija i modulacija tona, a kako sve to spada u komunikaciju, ono što je usmjereno prema drugima i time implicitno otvara nutrinu onome tko gleda, i posljedično izaziva sram, ili mogućnost srama. Samo zaboravljanjem da pišete, možete pisati i dati unutarnjem vanjski izraz a da to sram ne prožima ili ne sputava, kao što inače čini u svim drugim vanjskim izrazima."

Karl Ove filozofira, pokušava pisanjem otkriti čaroliju našeg boravka na Zemlji. Pišući o površnim stvarima zahvaća duboko u našu bit i naše zajedništvo. Koristi stvari o kojima piše meditativne eseje da bi nas uvukao u vlastito sjećanje. Usporio u našim životima. On nam daje tekst koji nam pomaže sagledati sebe u okolnostima u kojima smo se našli.

Naravno da ovo sve nekome izgleda kao ljuta dosada, rekli bismo - što me briga što tamo neki tip stavlja odreske na roštilj. Ili, kao što je Julian Barnes napisao u svojoj glasovitoj knjizi "Kako nam Proust može spasiti život", je li stvarno bilo potrebno da nam na dvadeset stranica opiše kako se okreće u krevetu (parafraziram po sjećanju)? Izgleda da jest. Izgleda da je začuđenost nad običnim stvarima ono što nas uzbuđuje i možemo iznova i iznova vrtiti soljenku u ruci i razmišljati o soli, staklu i stolnom postavu u restoranu i od toga ispredati priče.

U srpnju Knausgård piše o osama, vinskim mušicama, roštilju, kockicama leda i kroz svaki taj esej sve čvršće povezuje niti koje nas čine nekako živima i stvarnima. Znamo da je njegovo oružje radikalna iskrenost, neposrednost, lakoća pisanja o beznačajnostima. Intimnost. Pišući o roštilju, npr. o komadima ugljena, crnima i podzemnima i kako po njima pleše plamen ne dodirujući ih, o preobrazbi koja uto nastupa, autor stvara tekst koji metaforu približava u naš vidokrug, stavlja nam je u ruke. Kaže nam – vidi, ovo se svakoga dana događa i tebi.

Poetičan, filozofičan, duhovit, radikalno iskren i otvoren, to je pisac koji je svakako uveo u svijet visoke književnosti običnog čovjeka. Razorio je, donekle, imperativ monolitne priče (ah, koliki su i prije njega) približio nam pisca.

"Ponekad mislim", kaže, "da književnost tomu i služi, da je književnost mjesto gdje se čovjek može razmahati bez straha od očevih ili psećih zakona. Da je književnost arena kukavica, koloseum uplašenih, da su pisci svojevrsni gladijatori jada, koji se ukoče kad pas zalaje na njih, ali i uzvrate i brane sebe i svoje pravo čim ostanu sami."

Ima još jedna nimalo nevažna stvar koja s čitanjem Knausgårda stupa na scenu, a to je revitalizacija eseja kao vrste. Čitatelji prežu od eseja jer su počesto nerazumljivi prosječnom čitatelju, akademski i nabildani teorijom, usmjereni u dešifriranje fenomena koji čovjeka nužno ne moraju zanimati. Knausgård ruši taj mit jednim potezom i donosi nam esej ponovno u ruke. Smješta razmišljanje samo u fokus, time vraća vjeru u čovjeka. Čovjeka koji misli.

"Ljeto" Karla Ovea Knausgårda u izdanju nakladničke kuće Oceanmore, a u prijevodu Anje Majnarić, čitam na kapaljku. Vraćam joj se, prepisujem iz nje. Uzimam je kao eliksir. I uz pomoć nje sam začitala ljeto i došla u ono toliko željeno stanje koncentracije i neometane plovidbe tuđim mislima.

U jednom trenutku Karl Ove mijenja lice i donosi nam kratku priču. Ta kratka priča provučena kroz niz eseja i dnevničkih bilješki ne samo da je jedna od boljih kratkih priča koju sam pročitala već ona na misteriozan način pokazuje što je sve umjetnost kadra. Koliko slojevita može biti u sugestijama koje smo u stanju iz nje iščitati. Ta kratka priča koja se ovdje, kao nekim čudom, našla, jedna i jedina i zbog toga nekako reljefno izrasla poput brdašca u dolini opisa ljetnih pejzaža i rutine, pokazuje i koliko je književni manevar moćna stvar.

No, to će čitatelj otkriti sam. Kao što će i naći sebe u mnogim od ovih zapisa koji svojim redom, sustavnošću i organiziranošću dovodi užitak čitanja na najviše mjesto.

Pisac koji je u svijet visoke književnosti uveo običnog čovjeka