Muškarci bez žena
Pisac koji opravdava svoju popularnost
Ivana Smilović
Naša ocjena:
Haruki Murakami: zvučno ime za koje ste vrlo vjerojatno čuli čak i ako niste ništa njegovo imali prilike čitati. Osobno sam ga namjerno zaobilazila, što mi se često događa s popularnim piscima – zbog straha da mi se neće svidjeti, a mase ih obožavaju, preskačem razvikane pisce i knjige sve dok pompa ne splasne ili… zauvijek.
Što se tiče Murakamija, s posebnim sam uzbuđenjem, ali i blagim strahom, prihvatila ovu knjigu čiji je naslov već dovoljno interesantan da bi privukao ljubitelje knjiga. Muškarci bez žena – jednostavno, kratko, budi maštu i zapravo može skrivati jako puno toga između korica.
A ono što krije unutra je sedam pripovijetki: "Drive my car", "Yesterday", "Samostalni organ", "Šeherezada", "Kino", "Zaljubljeni Samsa" i, konačno, "Muškarci bez žena".
Pripovijetke su to koje nemaju veze jedna s drugom, baš kao i njihovi naslovi, ali opet sadrže neke sličnosti. Kao što sam naslov knjige insinuira, donose priče muškaraca bez žena iz različitih perspektiva. Od glumca do vlasnika kafića, direktora, dva prijatelja, pa čak i lika koji se probudi kao Gregor Samsa… Murakami je nepredvidljiv, simpatičan i zaigran.
Sama činjenica da se radi o kratkim, nepovezanim pričama čini knjigu vrlo lakom za čitanje, a jedina nezgodna stvar je što, kada je spustite, ne osjetite baš poriv uzeti je opet u ruke jer ne pokušavate ništa rasplesti, već vas čeka sljedeća priča. Upravo to se meni dogodilo, pa me knjiga mjesecima opominjala s police da pročitam zadnju priču. Konačno se i to dogodilo!
Priče su često nedovršene, baš kao i u životu, kako pisac uopće može dati konkretan kraj? Pa upravo zbog te nedovršenosti stvara se dojam da je sve moguće, raspojasava se mašta i kreirate sami nastavke onoga što ste pročitali.
Ovo štivo je iznimno intrigantno, iako nema velikih zapleta niti standardne naracije. Radi se zapravo o zrncima mudrosti skrivenima u najobičnijim pričama ili pak onim malo neobičnijim koje se začudo uklapaju.
Cijela knjiga je zapravo preklapanje običnog i neobičnog, bizarnog i realnog, a stil pisanja je toliko divan i pitak da jednostavno plovite rečenicama koje su redovito životne, tužne, a opet lagane i svakodnevne, uz dozu uvrnutog humora i šarma. Opisi likova su konkretni, bez uljepšavanja, ponekad čak i brutalni ili jednostavno rečeno – iskreni.
Pitate se možda kakvi su to muškarci bez žena? Redovito su izgubljeni, zbunjeni, tužni i melankolični. Bilo da su izgubili svoju ljubav ili se nesretno zaljubili, da su ostali bez djevojke koju su voljeli prije mnogo godina ili se probudili kao Gregor Samsa: zbunjeni su to likovi. Kao što James Brown pjeva – Ovo je svijet muškaraca, ali bio bih ništa bez žena…
A Murakami? Za mene je svakako opravdao svoju popularnost. Treba biti poseban pisac da na ovako jednostavan način doneseš zanimljive priče, a da čitatelja na kraju ostaviš s dojmom kako apsolutno ništa nije shvatio, a shvatio je sve.
Podijeli na Facebook
