Paul Valéry objasnio je da se svijet poezije ne stvara “tako moćno“ i “tako lako“. Poezija, pogotovo “danas“, koliko god to “danas“ bilo fluidno, predstavlja onu umjetnost koja usklađuje skoro pa najveći broj nezavisnih dijelova ili činioca, kako bi spomenuti autor istaknuo: zvuk, smisao, stvarno, imaginarno, logiku, sintaksu i dvostruko izmišljanje sadržaja i forme... a sve to čini pomoću “svakidašnjeg govora“ – tog izrazito praktičnog sredstva, neprestano kvarenog i skrnavljenog, koji služi za “sve vrste poslova“. Zbirka poezije “X“ Želimira Periša očudila je svakidašnji jezik kroz tri cijeline koje u sebi sadržavaju mogućnost, uputu, a možda i naredbu: pjesme za izvikivanje, pjesme za šaputanja, pjesme za mrmljanja sa sveukupno četrdeset šest pjesama.
Već u drugoj pjesmi po redu “da se ne zajebavamo” sučeljava “poeziju” sa stvarnošću koja svoju suparnicu i neprijateljicu dokusurava, motiv suodnošenja s idejom poezije pojavit će se još nekoliko puta. Ekonomiju života, ekonomiju vremena i ekonomiju estetike suočava naš (lirski subjekt?) s ponekim faktom koji potom “opjeva”, uvodi registar natuknice, pišući već u pjesmi “zlo zlo zlo” gotovo pa pamflet o tome što je i kada je zlo. Podsjećajući nas da je zlo također “ne činiti ništa”.
Manjinsko političko polje otvara pjesmom – komentarom “tražimo srbe, oglas”, aludirajući motivom plinske boce, odmah u pjesmi pored “vidjevši to, učenici se začude: 'kako umah smokva usahnu'”, na dnevno političku paranoju koja se predugo i preozbiljno reproducira u našim umovima, u našim svjetovima. Perišev pjesnički glas upućuje nas i na to da je blazirani, prepotentni cinizam društvena obveza (pjesnika, umjetnika, dakako!), bivajući i potencijalno autoreferencijalan u pjesmi “kaže ti meni moja mama pa nije ti to poezija”.
Ciklus pjesama za šaputanje, možda i ne neočekivano uvodi tematiku i diskurs erotike, ljubavnosti, ljubavništva u kojemu snagom možda vode upravo pjesme “ljubavi” i “muževi koji nisu napustili svoje obitelji za prve sredovječne krize”. Pjesme za mrmljanja pak možda najintenzivnije spajaju politički registar i registar neugode, nesavladivosti, ponegdje i “srama”.
Ipak, ono što ponajviše karakterizira ovu zbirku je to što njome vlada humorno. Humor je, valja ne zaboraviti “negativan uvjet poezije” koji omogućava pojavu poezije time što prethodno briše ili satire anti-poeziju. Humor kod Periša igra dvostruku igru – onu samokritičnosti, onu društvene kritike.
Kratka biografska crtica na kraju ove zbirke, našeg pjesnika predstavlja kao čovjeka rođenog 1975., kao nekoga tko je stalno dostupan “na mailu”, a uz ovu zbirku objavio je još knjigu rodnih priča “Mučenice” (2013) te dva neo-noir romana, “Mima i kvadratura duga” (2014) te “Mima i vaše kćeri” (2015). Osobno sam se uvjerio da Periš pripada među rijetko dobre “izvođače” svojih pjesama, ali i proze.
Podijeli na Facebook
