Kad se ChatGPT prvi put pojavio, jedna od omiljenih zabava šire javnosti – osim testiranja vlastite poznatosti – bila je natjerati umjetnu inteligenciju da ispriča vic ili napiše šekspirijanski sonet. AI je u tome, na hrvatskom jeziku, redovito podbacivao, jer nije imao dovoljno tekstualnog materijala iz kojeg bi krao, no neke umjetničke forme pokazale su se zahvalnima za oponašanje: umjetna inteligencija, uz kraće upute, zna već sada napraviti umjetn(ičk)u ilustraciju dovoljno dobru da se objavi u novinama. I dok se umjetnički svijet ljuti i potpisuje peticije zbog “smrti autorstva”, dio kreativne industrije odlučio je sve vezano uz AI iskoristiti: domaća inačica bila bi nagrada Post scriptum za književnost na društvenim mrežama koju udruga Kultipraktik dodjeljuje od 2016. godine.

Upravo je tu nagradu 2019. godine dobila i pjesnikinja Lidija Deduš; godinu kasnije nakladnička kuća Jesenski i Turk objavila joj je zbirku poezije “Razglednice iz prašnjave republike”. Deduš je već prije objavila dvije zbirke, u izdanju beogradskog Trećeg Trga, “Apatridi i ostale čudne ličnosti” (2018.) i “Ništa od najavljivanog kraja svijeta” (2019.), no nagrada Post scriptum, ako već nije odredila, onda je utabala njezin književni put: nastavila je koristiti umjetnu inteligenciju (ako tako shvatimo društvene mreže) i redovito objavljivati nove književne radove na svojem fejzbučkom profilu.

Nova knjiga Lidije Deduš, “Ja se zovem lidija deduš”, dijelom je sastavljena upravo od fejzbučkih statusa ili su oni bili polazište za njezine prozne zapise. Iako je knjiga objavljena u Frakturinoj poetskoj biblioteci Fraktali, “Ja se zovem lidija deduš” nije poetska, nego prozna zbirka – to napominjem zbog očekivanja čitatelja. Zapisi su većinom kratki, ali nisu i fragmentarni: konotativno su povezani u deset cjelina – Lidija Deduš najprije piše o samoj sebi, potom o kraju iz kojeg dolazi (odrastala je u Sarajevu, a s petnaest godina izbjegla u Hrvatsku), o vježbanju joge i edukaciji za učiteljicu joge, svojim snovima, traženju partnera na Tinderu i tome kakav bi on trebao biti, svojoj dijagnozi (otvoreno piše o depresiji od koje boluje), konzumerizmu i kapitalizmu, poslu u banci…

Njezinim pratiteljima s društvenih mreža najpoznatiji će svakako biti prvi ciklus proznih zapisa po kojem je i čitava zbirka dobila ime jer su ga mogli pratiti kako je nastajao od travnja 2022. godine. Svim je ciklusima zajedničko što u svakom od njih zapis počinje uvijek istom rečenicom “ja se zovem lidija deduš” nakon kojeg slijedi kraće priznanje ili neka “istina” o autorici. Ukupno sedam stotina zapisa lidije deduš objedinjeno je programatskim citatom Allana Wattsa s početka knjige (citiran je na engleskom, ovdje ga prevodim): “Svi su ‘ti’. Svi su ‘ja’. To je naše ime. Svi ga dijelimo.” To, međutim, ne znači da smo svi lidija deduš, iako bismo je, s obzirom na teme kojima se bavi, mogli nazvati pjesnikinjom i prozaisticom svakodnevice. Sintagma koju autorica stalno ponavlja, “ja se zovem lidija deduš”, daje ritmičnost zapisima: pomalo zvuči poput dječje brojalice kojoj je svrha, rekla bih, ukotviti sebe u stvarnost, neprestano ponavljati “ja jesam” dok se ne potvrdi – ne i opravda! – vlastito postojanje (imam pravo biti i imam pravo biti baš ovakva).

Glas lidije deduš često je bezobrazan i provokativan, poput djeteta koje naglas u društvu kaže “tata je opsovao mami mater” ili, pred rođacima, “mama je rekla da je baka stara krava”, no ovo čitamo mi, a ne naša pristojno licemjerna rodbina pa joj nitko nema poriv rukom začepiti usta: čini se da je to tajna popularnosti i Lidije Deduš i lidije deduš na društvenim mrežama: ona kaže naglas sve ono što bismo rado i mi drugi, ali nam je neugodno.

Iako Lidija Deduš, kako je rekla na nedavnoj promociji u Booksi, ne vjeruje u “lirske subjekte” (parafraziram), odnosno ne zanima je fikcija “iako nema ništa protiv nje”, lidija deduš jest i prozni subjekt i književni konstrukt Lidije Deduš (“…jer jedna je s ove, druga s one strane ogledala, a treća je pobjegla s lanca i ušla u tekst i tamo živi treći život…”); sama sebi je tema. Žanrovski bi njezine kratke forme mogli smjestiti u autobiografizam, onako kako ga je 1993. godine definirala rusistica Magdalena Medarić u tekstu “Autobiografija/Autobiografizam” za književni časopis Republika: “književni postupak stilski markiran koji predstavlja refleks žanra autobiografije, a pojavljuje se u tekstovima koji sami po sebi nisu mišljeni ni recipirani kao autobiografije”. Deduš prakticira autobiografski diskurs pjesničkog i pripovjednog tipa, često je to i pseudoautobiografija, ponekad parodirana autobiografija, tekstovi, čini se, nastaju asocijativno, ponekad djeluju i kao produkt automatskog pisanja, a svima je zajednički ludistički pristup temama i obojenost humorom.

S obzirom na brisanje granice stvarnosti (privatnosti) i književnosti, ne može se, i ne mora, znati što je ovdje istina, a što je Lidija Deduš izmislila, no jasno je bez ikakve sumnje da lidija deduš sve izgovara jer joj je dojadilo šutjeti: u tom smislu, ona sigurno govori i ono što nije njezino, ali je postalo njezino tjeskobnom šutnjom drugih koji je okružuju.

* Kritika je originalno, u skraćenom obliku, objavljena u magazinu Globus.

Pjesnikinja svakodnevice u proznim zapisima ludistički i humorno izokreće vlastitu biografiju