“Ja dolazim iz ulice Divisadero. Divisadero, od španjolske riječi za 'dijeljenje', ulica je koja je jednom bila razdjelnica između San Francisca i polja Presidija. Ili se možda radi o izvedenici riječi divisar, što znači 'gledati nešto iz daljine'.“

Za koje se god značenje riječi divisadero opredijelili, savršeno će opisati istoimeni roman kanadskog pisca šrilankanskih korijena, Michaela Ondaatjea (široj čitalačkoj publici poznatog po romanu “Engleski pacijent“, koji je nagrađen jednom od najprestižnijih književnih nagrada, Bookerom). U prvom značenju te španjolske riječi, pisac je dosljedan: roman je zaista razdijeljen, u tri posve različita dijela. Ako prihvatimo ovo drugo značenje, i ono u potpunosti “pije vodu“. Naime, gotovo svi likovi u ovom romanu cijeli svijet oko sebe, pa čak i sebe same, promatraju iz stanovite daljine, odvojeni i otuđeni...

U prvom dijelu romana “Divisadero“ upoznajemo Annu, Claire i Coopa, troje djece koja zajedno odrastaju negdje u kalifornijskoj provinciji, na staroj farmi tihog i strogog udovca, sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Iako rastu poput braće, nisu ni u kakvom krvnom srodstvu. Anna je biološka kći vlasnika farme, kojoj je majka umrla pri porodu. Na povratku iz bolnice s novorođenčetom, Annin otac sa sobom dovodi i Claire. To siroče kći je majke, koja je baš poput Annine, umrla pri porodu. A Coop? Nešto stariji od dviju djevojčica, jedini je preživjeli član svoje pobijene obitelji. Kako nije imao kamo, prihvatili su ga Annin otac i njegova, tada još živa, supruga.

Troje djece odrasta na farmi na kojoj se uglavnom živi po tri pravila: red, rad i disciplina. To je život uz oca, koji rijetko priča i još rjeđe grli. Dozu nježnosti eventualno pokazuje ako ga se uhvati “na onoj ničijoj zemlji između umora i sna, kad se činilo da nije vjeran sebi“. Ionako krhke obiteljske veze uništava do kraja tajna ljubavna veza, u koju se bezglavo upuštaju šesnaestogodišnja Anna i četiri godine stariji Coop. Kada ih otac uhvati in flagranti, dolazi do oštrog sukoba, te se ta hibridna obitelj zauvijek cijepa na sastavne dijelove.

Nakon tog nemilog događaja, pisac nas upoznaje sa životom protagonista koji više nisu djeca. Anna, Claire i Coop sada su odrasli ljudi, koji žive svoje živote u sjeni Zaljevskog rata. Anna je privremeno na nekom imanju u idiličnoj francuskoj provinciji, koja za nju predstavlja “mirno i bezimeno vrijeme“, a bavi se istraživanjem života gotovo zaboravljenog pjesnika Luciena Segure. Ljubuje s Rafaelom, neobičnim Romom, kojega je tamo upoznala. Annini “brat i sestra“ ostali su u Kaliforniji. Coop je spretan i uspješan kartatški prevarant, a Claire radi za javnog pravobranitelja.

Drugi dio romana (bitno kraći od prvog dijela) smješten je u Francusku, negdje poslije Drugog svjetskog rata. U tom dijelu romana upoznajemo ostarjelog pjesnika Luciena Seguru i romsku obitelj, koju čine dječak Rafael te njegovi nadasve osebujni roditelji.

Treći dio romana vraća nas još dalje u prošlost te opisuje mladog Luciena Seguru, na pragu zrelog života, i njegovu veliku ljubav, neuku susjedu Marie-Neige koja je, na njegovu žalost, žena drugog muškarca. Pisac nas vodi kroz Segurine životne dileme, njegova razmišljanja, kao i njegovo sudjelovanje u Prvom svjetskom ratu u kojem je, zbog svog hendikepa, mogao sudjelovati samo kao pomoćno osoblje.

Ondaatje nam je u ovome (brojem stranica nevelikom romanu) predstavio šarenu galeriju osebujnih likova, baš kako smo to od njega i navikli (za one koji su čitali ranije spomenutog “Engleskog pacijenta“, sasvim će dovoljno biti spominjanje Hanne, Kipa ili Carravaggija). Ulazimo u Annin svijet. Ona radi u arhivima, i “otkriva sve prošlosti osim svoje vlastite“. Nad njom je još nadvijena sjena nasilja koje se dogodilo između njezinog oca, Coopa i nje. Još je muči “trenutak nasilja koji je sve njih izobličio“.

Coop, kao dječak “vješt u fizičkom svijetu... no u svijetu jezika bio nam je učenik“, kao odrastao muškarac bavi se rafiniranim kartaškim prevarama. Usprkos svemu, usamljen je i otuđen. Nema intimnih prijatelja, kao ni najmanjih naznaka životne stabilnosti. Intrigantan i šutljiv, on “kompulzivno preuzima rizik, opasan čak i po sama sebe“. On je čovjek koji se “uvijek bori prsa o prsa, uglavnom sa samim sobom“.

Red je na Claire, sestru koja to nije. Ona nije sudjelovala u nasilju koje je razorilo obitelj, ali su je posljedice tog događaja itekako pogodile. Nikad više nije vidjela Annu, niti čula bilo što o njoj. Nikad je nije smjela niti spomenuti pred svojim hladnim i zatvorenim ocem. I Claire je, baš kao i Anna, izgubljena u nekim svojim arhivima, marljivo i predano skupljajući krhotine tuđih života, istovremeno bježeći od svoga.

Lucien Segura, pjesnik i pisac, usamljenik je u braku, u kojem nije prepoznao kada je iz sklada prešao u gorčinu, “kad je ta crta prijeđena, koje noći, u koji sat. Zbog koje izdaje“. Segura je čovjek dubokih promišljanja i velikih osobnih previranja. On je gotovo čitav svoj život zapravo nesretan, zaljubljen u Marie-Neige, udanu (i odanu) drugome... Osamljeni pjesnik pred kraj svoga života jednostavno sjeda u kola i odlazi... Odlazi od supruge, koja prigovara, od svojih naopakih kćeri i njihovih jednako takvih života. A zapravo bježi od sebe, od svoga otužnog života i svoga pisanja...

Ondaatjeova paleta likova je upravo nezaboravna. Ti su likovi upečatljivi, drugačiji i posebni. Oni su usamljeni, otuđeni i zatvoreni, “odijeljeni“ od drugih nekim nevidljivim, ali itekako stvarnim zidovima. Ali otuđenost i zatvorenost, kao i samoća, njihov je svjestan izbor. Tako im je lakše. Oni zbog toga nimalo ne očajavaju. Žive u nekom svom svijetu, koji je nama posve stran. Ponekad se čini da je stran i njima samima. Kao da ih je netko pukim slučajem ubacio u te njihove živote, ponekad turbulentne, a ponekad posve monotone. U svakom slučaju, ove likove poslije čitanja knjige nećemo tako brzo zaboraviti. Kao da su naši. Ondaatje ih opisuje tako da nam postaju zaista bliski, baš kao da smo ih i osobno poznavali...

U jednom intervjuu Ondaatje iskreno priznaje: “Volim fikciju i tradicionalno pisanje, ali ne vjerujem da svaka knjiga mora biti kao nešto što je napisala Jane Austen u 19. stoljeću. Ne vjerujem da postoji samo jedan način pisanja romana.“ I zaista, ne postoji. Ondaatje baca rukavicu u lice tradicionalnom romanu, tradicionalno vođenoj radnji i vremenskom kontinuitetu. U romanu “Divisadero“ ničega od ranije navedenog nema. Ali ne zato što to pisac ne bi znao napisati, već zato što on to jednostavno - ne želi. On istražuje. Istražuje strukturu romana, testira njenu izdržljivost. Pritom je on neprikosnoveni gospodar te strukture, i sve u ovom enigmatičnom i neobičnom romanu je baš onako kako je pisac želio da bude. Ponekad će vas Ondaatje i zbuniti mijenjanjem rakursa pripovijedanja, pa će nam priču čas pričati Anna, a čas, bez ikakve najave, sveznajući pripovjedač. No, ovome romanu, koji obiluje upravo genijalnim epizodama, sva ta igra u koju se Ondaatje upustio, daje posebnu dimenziju.

Ono čime me ovaj roman u potpunosti osvojio i oduševio, jest jezik kojim je pisan. Naime, Ondaatje je ponajprije pjesnik, tako da je i njegova proza trajno obilježena poetičnošću. On piše toliko lijepe, duboke i snažne rečenice, da sam u nekoliko navrata bila toliko osupnuta te sam morala zastati s čitanjem, vratiti se nekoliko redaka unatrag i čitati ponovo. I ponovo... Ondaatje je vrituoz pera, pisac koji tajnama velikih umjetnika kroti riječi i pretvara ih u jednostavno nezaboravne rečenice. Ovdje također moram pohvaliti i upravo briljantni prijevod Dragana Koruge, koji je itakako zaslužan za prenošenje Ondaatjeove poetičnosti i literarnog majstorstva na hrvatski jezik.

Uronite u ovaj sjajan roman. Upoznajte njegove intrigantne protagoniste. Ne zamjerite ovom vještom piscu na njegovoj igri strukturom romana. Ne zamjerite mu što nam nije otkrio sve ono što bismo željeli znati. Zapravo, iskoristite to u svoju korist. Maštajte... I zamišljajte dalje gdje bi mogli biti i što bi mogli raditi Claire, Coop ili Anna... Krojite njihove sudbine, onako kako vam drago. Možda, u neke sretnije priče...

Poetičan, virtuozan roman o troje djece, hladnom ocu i jednom činu nasilja