Na tamnoj strani duše nalazi se sve ono što nismo. Tamo zmajevi dišu vatru, gavrani gube perje, a svjetlost je zarobljena. U tom bluzu kaosa lako se gubi ritam, logika je sve ili ništa, što je u osnovi uvijek suprotstavljeno životu. Jednom davno, dok je bila živa, Gabrielle Roth sjedila je s prijateljicom na kavi koja je zdvajala oko toga je li dobra prijateljica. Bila je opsjednuta time što ju je netko optužio da nije odana. "Znaš me. Odana sam kao njemački ovčar", pravdala se. "U redu je", odgovorila je Gabrielle Roth koja je polako gubila strpljenje. "Stvarno je. Svatko od nas uvijek nešto nije. Ako to ne možeš prihvatiti, nikada nećeš znati jesi li ili nisi lojalna."

Identitet je jedan od darova koji poklanjamo kad ne znamo što bismo poklonili. Teško je prihvatiti da smo sve. Nekad je čak lakše prihvatiti da smo napeti, rezervirani, zlobni ili da smo izdali, ali uz uvjet da smo samo to. Jer tako pleše logika "sve ili ništa". Tako izgleda život u glavi.

"Svi smo mi odgojeni da budemo emocionalno i fizički neiskreni, našim je glavama prepušteno da nose teret – ne da otkriju ono što osjećamo, nego da prikriju što god osjećamo."

Glava je dobra u svom poslu. Možete je zvati glavom, Gabrielle Roth najčešće tu unutrašnju metlu naziva egom, no ime je nebitno – glava, metla ili ego sve ono što si niječemo posprema u mrak, u zamku staru dva tisućljeća, prema kojoj se tama smatra negativnom, zastrašujućom, disfunkcionalnom. Jer mrak je zlo. Pojednostavljeno je ovo, ali u osnovi točno. Kad gledamo u sebe, uvijek zurimo u bezdan dok on zuri u nas; ne daj bože da nam netko mahne s druge strane ako još nismo spremni.

No intimnost je cvijet koji cvjeta noću, kaže autorica "Veza" (Planetopija, 2016.). Veliki velški pjesnik Dylan Thomas unutarnji izvor nazivao je "silom koja pogoni cvijet kroz zeleni fitilj", Virginia Woolf je jednom dodala kako je "intimnost teška vještina". Opet pojednostavljeno: želimo li se istinski susreti s bićem nasuprot nama, morat ćemo najprije pogledati u biće koje živi u nama.

Naš strah od intimnosti, moguće je, potječe iz našeg straha od mraka, osobito onog dubokog unutarnjeg mraka. Svoju unutarnji tamu doživljavamo kao prazninu koja nas ispunjava nemirom. "Pokušavamo ispuniti crnu rupu umjesto da shvatimo kako jesmo crna rupa i da je njezina praznina zapravo nedokučiva sloboda."

Gabrielle Roth (1941-2012) veći je dio svojeg života plesala s tom prazninom. Imajući na umu njezinu životnu filozofiju, nije važno koliko je taj ples bio uspješan, jer uspjeh nije kategorija kojom se ples mjeri, no jest bio uspješan. Ako vam je poznato njezino ime, poznata vam je kao osnivačica plesa 5 Ritmova koji je iznimno popularan i u Hrvatskoj. Njezine radionice i seminari, koje i dalje održava oko 350 instruktora širom svijeta, nabijeni su silnom energijom koja sjedinjuje struje suvremene rock glazbe, modernog kazališta i poezije s drevnim šamanskim ritmom. Poanta tog plesa nije naučiti dobro plesati, nego plesati sebe, a time i biti ja.

Kako bi ona sama rekla: "Vi 'izvodite' svoj ples. Odjednom, Duh vas pljusne, preuzme vaše tijelo iz kojeg probijaju svakakve vrste pokreta. Klatite se na rubu između poznatog i nepoznatog, skliznete u tajnu, dopustite da vas razvali. Sad 'ples' izvodi vas."

Na početku njezinih radionica obično u prostoru visi težina. Kao da svatko stoji s velikim kamenjem u džepovima. Kao da ih pritišću sjećanja, razočaranja, gubici, stresovi, strahovi, uvjerenja – dodatni tereti koje ne moraju nositi. "Ali to još ne znaju. Nakon nekoliko sati plesanja prostorija izgleda drugačije. Ima više mjesta i tijela su lakša. Ne radi se o tome da su iznojili kilograme, iako se i to događa. Izgubili su psihološki teret. Tamo gdje je jednom energija njihovih tijela bila gusta i statična, sad je protočna i svijetla, tečna i svjetlucava."

U nama, vjerujem, doista postoji veliko, staro, mudro, divno biće koje nas intimno poznaje. Zna gdje smo bili. Zna kamo trebamo ići. O nama čak zna i nesaznatljivo. Ta "životinja" kruži prazninom, pleše u mraku, pa sporo pleše s kaosom, prede mrežu i može jedino plesati. "Plesanje" može doista biti plesanje, kao u slučaju Gabrielle Roth. Može biti i nešto drugo. Što je to nešto drugo, naše drugo, nije predmet ove knjige, ali nas "Veze" upućuju da to istražimo.

"Veze" su oproštajna knjiga autorice, dovršavala ju je posljednjih dana svojeg života, iako ju je uvijek smatrala svojom malenom crnom knjigom (u knjizi je zabilježeno i mnoštvo pjesama i citata njoj dragih autora). Posvetila ju je sinu Jonathanu, također učitelju plesa, oporučno je odredila da mu je predaju šest mjeseci nakon što umre.

Njezina knjiga nema čvrstu strukturu, nije zamišljena kao priručnik koji vam daje jasne naputke kako živjeti, ali djeluje meditativno - što čitatelj dalje odmiče s čitanjem, osjeća kako se smiruje, kako uplovljava u tu struju koju Roth opisuje, i time je postignuta funkcija njezinog "učenja". Tama odjednom više ne izgleda zastrašujuće. Svjetluca kao nešto poznato, kao istinski dom.

U svojim zapisima Roth je strastvena, kaotična, razigrana, poetična, duhovita i ima divne metafore. Piše kao da pleše, sad mi je postalo jasno. "Veze" su baš dragulj.

Poetični zapisi o plesanju sa zmajevima koji dišu vatru