Knjiga kraćih proza Jhumpe Lahiri, mjestimice čak mikroproza, duljine od desetak redaka do nekoliko stranica, koja je u blurbu bh. izdanja (Buybook, 2022.), a ranije i u mnogim anglofonim prikazima, klasificirana kao romaneskna, po mom čitateljskom osjećaju bila bi ipak bliže zbirci priča ili vinjeta. Pišem to bez suzdržanosti spram kratke forme, naprotiv, takvim određenjem želim ukazati na rastresitu mekoću, pristupačnost, ali i slobodarski flair cjeline. Solidno su, doduše, ti prozni fragmenti učvršćeni prostorno vremenskom potkom, prezentnošću ja-pripovjedačice, a ponajviše njenim emocionalnim stanjem, što bi u načelu, barem po novijim i fleksibilnijim principima procjenjivanja, bilo dovoljno elemenata za roman.
Način čitanja, međutim, ritam i tempo koje ti maleni odlomci nameću u opreci su s imperativom kontinuiteta i linearnosti. Ovaj neveliki svezak ne čita se s nužnošću da se dospije do katarzičnog kraja (iako autorica u stanovitoj mjeri takav nudi) nego baš suprotno, kako bi se okolišalo, vrludalo, zastajkivalo s ciljem terapeutskog, ali i hedonističkog gubljenja i pronalaženja u tekstu. Iz osjećajnog statusa naratorice proizlazi tonalitet, ali i forma autopoetičkih unosa sabranih pod naslovom "Gdje sam" (Whereabouts, prev. Senada Kreso) Pulitzerom nagrađene indijsko-američke autorice koja, nakon kraćeg pauziranja od književnog rada, provodi svojevrstan jezično literarni eksperiment. Lahiri, naime, umjetnički tekst ispisuje na talijanskom (izvornik Dove Mi Trovo iz 2018., sama će zatim prevesti na engleski). Nije naravno u ovakvoj praksi usamljena, pogotovo ne prva, spomenimo samo Kunderu i Ionesca, pa i našeg Velibora Čolića, a isto su činili i drugi, više silom složenih okolnosti, nego poput nje vlastitim izborom, no svaki primjer jezičnog egzila impresivan je, pomalo i nestvaran.
Sa svojom autoricom protagonistica dijeli profesiju i intelektualne interese, no besmisleno bi bilo toj fikciji silom lijepiti prefiks "auto", potvrđuju ovo analepse u njeno djetinjstvo. Pripovjedačica je, pokazat će se, Talijanka rođena u tom gradu praktički bez svojstava koji svakodnevno premjerava koracima, za razliku od Lahiri koja je u Italiju prebjegla ne bi li se emancipirala od američke dominacije i u nepoznatom se jeziku iznova rodila.
Sve pripovijesti u ovoj zbirci (za)okupljene su mjestom radnje, tj. mahom masovnom, apersonalnom i neobaveznom urbanom spacijalnošću (od tratorije do bara, od bazena do supermarketa…) s priložnim oznakama u funkciji naslova pa se tako nižu prozne skice naslovljene "Na pločniku", "Na stanici", "U čekaonici" itd. Grad iz knjige bez napora očitavamo kao talijanski unatoč odsustvu toponimskih specifikacija, a s obzirom da nam je Italija interiorizirana kao prostor neupitnog antropološkog i kulturnog kapitala, može začuditi da je prostornost ovdje svedena na ne-mjesta; na mjesta, dakle, lišena identiteta i povijesti, koja podrazumijevaju čekanje, minimum površne komunikacije ili pak usputno zadržavanje u stanci od jedne do druge konkretnije lokacije i aktivnosti.
Zanimljivo je primijetiti da se naslov "U mojoj glavi" u toj kartografiji pojavljuje dvaput čime se, dakako, naglašava introspektivnost čitave zbirke jer najvažnije od fabularnosti odvit će se unutra, u "mentalnoj sferi" tog maltene jedinog živog lika. Krnje pojedinosti o svima ostalima, koji su prije figure nego protagonisti, dobivamo pritom iz druge ruke. Osim toga, naslov knjige koji se, ostavljen bez interpunkcije, lomi između (retoričkog) pitanja i eliptične konstatacije, objedinjuje tekstove ambijentirane, kako je već rečeno, izrazito gradski, ponešto i kozmopolitski, bez obzira što se tu malo i rijetko putuje, dok je ladanje pa i priobalje junakinji prihvatljivo kao blic bijeg, i to riskantan, jer svako je izmještanje s poznatog terena izbacuje iz balansa.
Takvim, znači, bezimenim gradom sveučilišna nastavnica u srednjim četrdesetima, također neimenovana, kreće se, ponegdje funkcionalno i ciljano, kao da ispunjava kakvu intimno joj važnu misiju, drugdje entropijski, poput mjesečarke; ima u svemu tome nečeg od zastrašujuće, ali i zamamne alijeniranosti Chantal Akerman. Dok zbog izostanka denominacije grad, vjerojatno Rim, ostaje monokroman, zrnat, apstraktan, junakinjino iskustvo, materijalizirano u nizu intimističkih iskaza, upravo zbog autoričine odluke da je ostavi bez imena, konteksta, pa i karaktera, ali da je zauzvrat iscrta osjetilnošću i osjećajnošću, intuitivno, sestrinski preklapamo s vlastitom emocionalnom prtljagom. Ovaj odlomak autentične, simplistički ispovijedane feminine egzistencije posjeduje jak identifikacijski potencijal i rekla bih da će ga spontano prisvojiti čitateljice različitih profila.
Trajanje radnje odmjereno je jednim ciklusom godišnjih doba čija izmjena potvrđuje da usprkos prividu zamrznutog vremena, ono itekako prolazi. Junakinja dane provodi u svom nevelikom stanu za koji nemamo dojam da ga smatra domom, u lutanjima ili u fakultetskom kabinetu, spominje studente, pa i kolege, ali ne i bliskost i s kim od njih.
Zakratko iskoračuje iz uobičajene mizanscene, prisiljena izlagati na znanstvenoj konferenciji koju će jedva preživjeti jer mrzi artificijelnost ovakvih skupova, a naročito apersonalnost hotela, premda i vlastiti stan, sterilan i neosoban, tretira kao privremeni smještaj. Upravo u tom hotelu, koji uspoređuje s pećinom, potom i s garažom za ljude umjesto automobila doživjet će vrlo poetičnu epizodu prepoznavanja i usklađivanja s diskretnim gostom od kojeg je dijeli tanak zid. S njim joj se susreti svode na mimoilaženja pred liftom, no dojmit će je se snažnije od nekih izravnijih kontakata.
Indikativna je i epizoda gdje ona u ljetnom žegom opustošenom gradu, dan za danom, otkupljuje po predmet ili dva od mladića koji ih uzaludno rasprodaje pred svojom zgradom; rješavajući se nevrijednih komada iz obiteljske ostavštine, ostataka života kakav je nekad imao, oslobađa životni prostor za skorašnje zajedništvo s djevojkom, za svoju novu obitelj. Slično tijekom svoje hibernacije, ustvari tranzicije, čini i ona, razabire uspomene, doživljaje i osjećanja, kako bi mogla nastaviti dalje, pritom unutarnju razvalinu koja se najednom otvorila kao da pokušava ispuniti komadićcima življenja potpunih stranaca kojih više nema, ali su evidentno postojali, dok u vlastito postojanje u tom trenu i nije najsigurnija.
Protagonistica njeguje rituale od kojih oblikuje simbolički prostor sigurnosti i pripadanja, jedino u što se u tom vremenskom, pa i prostornom "između" može pouzdati. Tako naručuje uvijek isti sendvič na uobičajenom mjestu gdje joj se već familijarno obraćaju, ima "svoj" muzej nedaleko glavnog kolodvora koji redovito posjećuje pa u međuvremenu prepoznaje čuvare (no jednom prilikom neka izdosađena turistkinja, nesvjesna svetosti njenog utočišta, svojim nemotiviranim pojavljivanjem kvari joj popodne). Dvaput mjesečno u susjednom gradiću obilazi majku kojoj ni ostarjeloj i bolesnoj ne prestaje zamjerati težinu svog odrastanja. Katkad se viđa s prijateljima, redom obiteljskim ljudima, pa se iz obaveze ili automatizma pridružuje njihovim porodičnim okupljanjima, u kojima kao sredovječna žena bez familije osjeća da ne može punopravno sudjelovati.
Razjasnilo se dosad da je istinski prostor ovih priča junakinjina samotnost. Mikro epizode koje se fluidno smjenjuju tapkaju po finoj, ali ne i bezopasnoj liniji između prinudne usamljenosti i svojevoljnog osamljivanja, između straha od napuštanja pa i nestajanja te uživanja u vremenu za sebe. Ovo što Lahiri opisuje najbliže je "hororu" nedjelje kad se silno veselimo što će se sve utišati i umiriti, da bi nas ubrzo uhvatila anksioznost od tog dana koji je do mrtvila usporen i bezdogađajan, a šusnut bi nas mogla i sumnja postojimo li uopće, uvjereni da smo živi samo u kontaktu s drugima, umočeni u dešavanja i kretanja.
Kao meditacija o sazrijevanju koje u nekom momentu postaje starenje, o (ne)uspjehu, o težnjama i mogućnostima zbirka "Gdje sam" izlaže i junakinjina razmišljanja o tome biramo li svoje živote, npr. samodostatnost bez partnera, karijeru i znanost nauštrb roditeljstva ili se naprosto tako dogodi. Nadalje, tu je i zapitanost o individualnim potrebama s jedne i kompromisima koje iziskuje funkcioniranje u partnerskom odnosu ili obiteljskoj zajednici s druge strane. Razmišlja ona u tom smislu o frustraciji bliske prijateljice koja je konvencionalno gledano realizirana, u braku i s djecom, no žudi za slobodom; ubija je grizodušje jer zbog posla neprestano putuje, da bi se ispostavilo kako joj upravo poslovna putovanja služe kao predah od idile s mužem i klincima, pa će joj kao povremeno sklonište poslužiti i sjedište u avionu ili evo, prijateljičin praznjikavi stančić u koji se svako toliko povlači na rekuperaciju.
Organski lako autorica opisuje tu muklu prazninu između dvaju perioda, između svega što bi moglo uslijediti i onoga što je prethodilo. Još mladu ženu, u dobi kad bi trebala biti u životnom zenitu, nalazimo u fazi stagnacije nakon decenija intenzivnog intelektualnog razvoja, tijekom kojih se bazično formirala pa onda i studiozno nadograđivala. Razdoblje je to kad junakinja razumije koje su joj sposobnosti i ograničenja, kad raspolaže iskustvom na temelju kojeg je kadra precizno odmjeriti zbivanja i odnose, no to je neće sačuvati od sitnih nelagoda i ozbiljnijih neugodnosti, od situacija gdje je paralizira osjećaj privatne promašenosti, slijedom toga i socijalne nedostatnosti. Sebe sad vidi jasnije nego ikad prije, ali ne i svoje mjesto u svijetu; "Nigdje", naslov jedne od pripovijesti, jedan je od mogućih odgovora na pitanje s naslovnice.
Privilegirajuća je pozicija u kojoj je dozvoljeno da se po potrebi povučemo, da budemo odsutni iz vlastitog bivanja. No, uznemirujuć je taj vakuum u kojem je junakinja zapela, kao i njen strah da je odjednom nema, jer sve do finalne točke nije moguće znati je li riječ o kratkotrajnom čahurenju radi egzistencijalnog preslagivanja ili o neurokemijskoj patologiji. Ključno je tu i pitanje "Je li to sve?", što prijeteće odjekuje njenim fragilnim svijetom. Protagonisticu zatječemo u iščekivanju da se dogodi bilo što, dok je opravdano muči bojazan da se sve vrijedno već dogodilo. Po sličnom pamtimo osebujni roman "Moja godina odmora i opuštanja" Otesse Moshfegh (Vuković&Runjić, 2021.) s tim da je tamo sleep mode (anti)junakinje uprizoren u dramatičnijem modusu, ekstremnije, humornije, eksplicitnije.
Lahiri kao i do sada donosi manjinski kut gledanja, u ovom slučaju ne etnički, nego društveni, u neku ruku i statusni; premda je taj status povlašten, u svojoj je ekskluzivnosti i bolno izolirajuć. U prethodnim prozama bavila se problematikom iskorijenjenosti, nepripadanja, transgeneracijske traume useljenika južnoazijskog ishodišta prvog i drugog naraštaja, fenomenom odljeva mozgova visokoobrazovanih pojedinaca koji poslije 1965. pristižu u Ameriku gdje se nastoje asimilirati ugledajući se u američki srednjeklasni ideal. Ovdje ćemo naći nešto sasvim drugačije, autsajdericu koja se drugotnom osjeća zbog svoje izvanprosječnosti.
Pri svršetku knjige kod junakinje dozrijeva spremnost na promjenu, prijavljuje se na rezidenciju, gdje će boraviti u novom ambijentu, među kolegama koje tek mora upoznati, ne kako bi statirala u tuđim scenarijima, nego jer je naumila izaći iz sigurne zone, što nakon vrtnje u krug konačno predstavlja odvažan korak naprijed. "Gdje sam" Jhumpe Lahiri svežanj je rafiniranih i cerebralnih zapisa u kojima se ogleda autoričina sposobnost da (ob)uhvati, razloži i minimalistički zavodljivo uobliči do banalnosti jednostavne, i stoga gotovo neiskazive svakodnevnosti. Od toga, zapravo ničega, Lahiri stvara ljepotu, događaj, ukratko, književnost.
Podijeli na Facebook
