Trinaesti roman portugalske spisateljice i psihologinje Ane Cristine Silve (1964), prvi objavljen na hrvatskom jeziku, potresna je studija snage i sadizma. "Duge noći u Caxiasu" (Hena com, 2023., prijevod Una Krizmanić Ožegović) dokumentarno prikazuju mračni dio portugalske povijesti, posljednje godine Nove Države, najdugovječnijeg europskog režima kojem je na čelu gotovo četrdeset godina bio tiranin António de Oliveira Salazar.
Njegov autoritarni konzervativizam oslanjao se na nacionalizam i tradicionalne društvene i moralne vrijednosti; red i disciplinu održavala je pak tajna policija, PIDE, koja je stanovništvo, "pasivne žrtve", desetljećima držala u klinču terora. Agenti PIDE-a nisu morali biti fizički prisutni da bi predstavljali prijetnju: dovoljan je bio strah koji su agenti posijali i sumnja da mogu biti bilo tko – član obitelji, susjed, kolega na poslu ili prijatelj na fakultetu.
Ana Cristina Silva za glavne junake svojega romana odabire dvije potpuno različite žene kako bi prikazala lice nasilja i lice otpora. To povijesni, praktički dokumentarni roman (napominje da se djelo temelji na stvarnim činjenicama, iako su imena i situacije izmišljeni) sidri u suvremenost: ženska agresija i nasilje još su tabu, nerijetko su se prikazivali kao devijacija, tek suvremena književnost ženskom bijesu, osobito u kontekstu tiranije, daje jasniji glas i oslikava realniji portret ženske psihe: i žene su sposobne za sadizam. Jednako tako i za gotovo nadljudsko herojstvo.
Portugalska spisateljica roman dijeli u dva dijela: u prvom pratimo dvadesetjednogodišnju studenticu prava Lauru Branco koju je u svibnju 1973. godine uhitio PIDE i smjestio u zloglasni zatvor Caxias pod optužbom za revolucionarno djelovanje. Laura je odrasla u Mértoli u obitelji krojačice i cestara kao voljeno dijete. U četvrti u kojoj je obitelj živjela "odrasli su često tukli djecu do krvi, na tijelu se ostajale masnice, a duša bi se, na ovaj ili onaj način, zaliječila". Svijet dječaka i djevojčica bio je takav, pun ubitačnih riječi i udaraca iz najbezveznijih razloga, ali u njezinoj, majčinoj, kući toga nije bilo. Teresa to nije dopuštala.
Slike Laurina sretnog odrastanja pratimo u prisjećanjima između mučenja. Laura je pametna djevojčica, prirodna znatiželja i bistrina izvući će je iz siromaštva i zahvaljujući stipendiji bogatog gospodina Silve iz Amarantea, za kojeg Laura sumnja da je fašist, otići će na fakultet u Lisabon. Odlučila je studirati pravo da bi mogla barem malo promijeniti svijet.
Mučenje u Caxiasu počinje skidanjem košulje i hlača; prva je metoda uvijek poniženje nagošću pred strancima, muškim čuvarima. Laura istodobno sama sebi govori da ne može nikad odustati od svoga dostojanstva. Dostojanstvo se može sačuvati samo ako ga je netko nekad priznao: Lauru čuva majčina, očeva i sestrina ljubav, jasno je da samo (!) zato uspijeva izdržati sve sadističke oblike mučenja kojima je podvrgavaju. U pauzama mučenja bježi u sretna sjećanja, to je održava živom i prisebnom, "snažna i moćna ljubav stvorila je proreze na zidovima njezine ćelije" – prikaza oca Artura govori joj da ostane snažna; sestra Rosário stavlja joj malu nećakinju u naručje da osjeti toplinu njezina tjelešca; majka Teresa bodri ju da ostane živa, "majčin osmijeh bio je najranija svjetlost koju je pamtila".
Uslijedit će zatvaranje u samicu: "nisu bez veze zatvorenici iz Caxiasa govorili o polaganom poniranju u ludilo nakon tjedan dana u samici". Po isteku dvadeset dana, Laura je žudjela reći dobar dan čuvarici koja joj je nosila doručak. "Tišina je visjela u ćeliji poput utega, Laura se osjećala kao da je prognana s ovoga svijeta, bojeći se da gubi kontakt s jezikom."
Na scenu stupa Laurina antagonistkinja, počinju te duge noći u Caxiasu: Leninha, slatko i milo ime za drečavu, razmahanu ženu, s iznenađujućom, natapiranom kosom i rukama načičkanima prstenjem. Leninha je prva agentica koja će udariti Lauru. Prve večeri pojavila se kasno, veoma dotjerana, u kvalitetnoj odjeći i našminkana – Lauri smrdi jer se tjednima nije oprala. "Usta kojima je vrijeđala Lauru, govoreći joj da je kurva, ološ, koza, bila su u neskladu s tako elegantnom pojavom." Potom će je daviti u umivaoniku punom vode, a onda joj potanko opisivati kako će joj zabijati čačkalice pod nokte. Nakon svake noći s Leninhom, Laura je uvjerena da nikad neće pobjeći ni iz ćelije ni od moguće smrti.
Ana Cristina Silva i nasilje i patnju i ljubav bilježi dokumentarnim stilom: narativno, bez sentimentalnosti, često disocijativno; i čitatelj ispada iz empatičke pozicije i sa žrtvom mučenja bježi kroz procijep boli u sretna sjećanja. Autorica pušta da povijesne činjenice pripovijedaju priču. Iako u prvom dijelu romana ekstenzivno opisuje nasilje, prikazi nisu suviše grafički: ne bi trebali čitatelju izazvati mučninu, čak i ako je ekstremno sugestibilan i maštovit.
Djevojka će ući u zatvor, otrpjeti verbalne uvrede, batine gotovo do smrti, mučenje nespavanjem, davljenje, konstantni teror i izaći iz zatvora jer ništa nije odala. S patnjom će se nositi kao heroina iz junačkih priča: neće je slomiti, gotovo da neće zaplakati, neće otkriti suradnike, čak i kad počne halucinirati od nesanice. Slomit će se, kao i mnoge žrtve, tek kad nastupi mir – kad se sa svojom zlostavljačicom susretne u sudnici na vojnom sudu 1977. godine, kao svjedokinja optužbe. Tek u tom trenutku Ana Cristina Silva iz disocijacije nas vraća u realnost: oklop puca pod navalom emocija kad se Laura mora odlučiti za život ili psihičku patnju do smrti.
Scenu na vojnom sudu autorica romana koristi da zrcalo okrene u drugom smjeru. Zašto se jedna Portugalka odlučila za otpor, a druga za nasilje? Koje su misli zle žene i kako ju je zlo promijenilo? Ana Cristina Silva odgovor nudi povratkom u prošlost, u Setúbal 1950-ih i sredinom 1950-ih kad je Leninha, pravim imenom Maria Helena, bila djevojčica. "Onoga dana kada je Salazar posjetio Setúbal i poljubio Mariju Helenu u tjeme, njezin otac je istukao njezinu majku."
Za dobro nam ne treba razlog, zlo uvijek fascinira. Kao i Hannah Arendt, i Ana Cristina Silva pokušava prodrijeti u motive svojeg, ženskog Eichmanna: i Leninhino zlo je banalno, što ne znači da je svatko od nas, u odgovarajućim okolnostima, spreman počiniti zlo, samo da je niže rangirano zlo u tiranijama redovito bez osobnih motiva i svrhe, banalno; ono se čini jer to od zločinca zahtijeva posao. Autorica svejedno čitatelju pokušava ponuditi odgovore: istražuje Leninhino porijeklo zla i pritom se služi uglavnom psihološkim objašnjenima nasilja – zlostavljači su, većinom, i sami kao djeca bila zlostavljani. Razlika između Eichmanna i Leninhe je samo u perspektivi: što je Eichmann doista mislio u Njemačkoj, Argentini i Jeruzalemu, nikad nećemo doznati; Ana Cristina Silva pruža nam pak u drugom dijelu romana, u kojem pripovijeda Leninhinu priču, uvid u um i motive zločinke; ona jest svjesna svega što je počinila i u tome je uživala.
Leninha je – govori na sudu – tukla te žene, ali kao članica policijskih snaga; branila je svoju zemlju od komunista. To je ono što naglas priznaje. U sebi: batine i premlaćivanja bili su poslovna prilika koju je život pružao samo najotpornijima, a ne zločin. Navikla se na pomisao da je batinanje zatvorenica bio dio njezina posla, kao što su drugi ljudi imali druge zadatke na svojim radnim mjestima. "I kao što se netko tko je ubio čovjeka ne smatra ubojicom, tako ni ona ne bi priznala da su najuzvišeniji trenuci njezina života bili kad je izgubila pamet sa zatvorenicama. Ili bi možda priznala! Kad bi ih udarala i šamarala, da, u tim trenucima osjetila se najviše živom."
Što je više zlostavljala zatvorenice, to su joj se manje činile stvarnim ženama, dok je ona sama poprimila svoj potpuni oblik bića koje nitko neće moći pobijediti. Leninha je imala obitelj, čak i sina, bila je majka kao i tolike druge žene. No nijedna od tih uloga nije joj ponudila ono što joj je ponudio PIDE: kao agentica prvi je put iskusila moć, a s osjećajem moći došlo je i samopoštovanje.
Ana Cristina Silva u drugom dijelu romana minuciozno opisuje rastakanje dječje psihe zbog obiteljskog nasilja i stvaranje čudovišta radi obrane. Čitatelj fascinirano prati genezu zla, pomalo to nalikuje svjedočenju prometnoj nesreći: mučno nam je, ali ne možemo ne pogledati. Leninhi su, doznajemo, najdraže bile noćne smjene: to su bili najteži sati zatvorenicama koje su mučili nespavanjem. Te zatvorenice uvijek će je pamtiti, dok će za sve druge, čak i za vlastita sina, biti prepuštena zaboravu. "Duge noći u Caxiasu" nude alternativni pogled na povijest terora: nasilje jamči vječnost sadističkom identitetu; memorijalni spomenik koji nisu mogli osvojiti dobrotom jer za nju nisu imali ni uzora ni kapaciteta.
Podijeli na Facebook
