Ako postoji Auschwitz, ne može postojati Bog. Kaže to zatvorenik broj 174517, prije i poslije znan kao Primo Levi, svojem prijatelju Albertu dok noću dijele ležaj u logoru smrti. Obojica su kosturi izbrijanih glava, leže u jednakim prugastim uniformama, oko njih na stotine identičnih živih leševa. Bilo bi teško razaznati tko kaže tu rečenicu, Primo ili Alberto, da pored Alberta ne leži njegova kapa. Tako znamo da je taj put nadu izgubio Levi.

U stvarnosti, Primo Levi tu je rečenicu izgovorio u jednom od svojih intervjua. Grafički roman "Primo Levi" (Sandorf, 2021., prijevod Matija Markičić Didi), pisca i scenarista Mattea Mastragostina i crtača Alessandra Ranghiascija nije biografija talijanskoga pisca, nego intimna priča u kojoj Mastragostino govori o "svojem" Primu, kompenzira za susret koji se nikad nije dogodio. "Smrti Prima Levija dobro se sjećam. Sjećanje je to jedva desetogodišnjeg dječaka, a ipak u glavi mi je razgovijetna najava na TV-dnevniku i vijest o odlasku tog pisca, koji je pao – ili se bacio – sa stepeništa svojega doma u Torinu", piše u pogovoru Mastragostino koji se, u pisanju ove knjige, ekstenzivno naslanjao na Levijeve knjige, izjave i intervjue. Dobro je znao, piše autor, da je nemoguće pripovijedati o svemu tome bolje od Levija koji je to živio, a nije htio raditi kopiju njegovih knjiga. Zato je odlučio, pojašnjava, pripovijedati Prima Levija, kojega je mogao sresti prije njegove smrti. Što bi Levi mogao reći dječaku Matteu, prije trideset i nešto godina? Kako bi se izrazio?

Upravo je to tema ovog kratkog grafičkog romana u kojem ostarjeli Primo Levi, na poziv učiteljice, dolazi održati predavanje djeci o svojem iskustvu u doba rata. Djeca su osnovnoškolske dobi, na početku ne osobito zainteresirana za brbljanje nekog starca, no kako susret odmiče, a učiteljica inzistira da im kaže istinu, mališani počinju shvaćati ono što je Hannah Arendt nazvala "banalnošću zla". Lager, kako je Levi nazivao logor, isprva im se čini kao zatvor, a onda kao škola – mjesto na kojem si prisiljen biti iako ne želiš. Zašto logoraši nisu pobjegli, zašto se nisu borili, pitaju djeca, dok Levi, kroz Mastragostinov scenarij, navigira između ništavila s druge strane bodljikave žice i onoga u duši, posljedice preobrazbe ljudi u životinje i žohare.

Iako su u grafičkom romanu recipijenti Levijeve priče djeca, on nije namijenjen njima. Mastragostino ga je, očito, napisao kao kompenzaciju dječaku u sebi, ali autor barata metaforikom i značenjima koje djetinji kognitivni aparat ne može pojmiti. Levi djeci objašnjava kako vjeruje da su mnogi umrli u logoru jer nisu bili u stanju govoriti, a u Lageru, "kome nije polazilo za rukom izraziti se... umirao je sam." Upravo se time u svojem prvom romanu, "Zar je to čovjek" (Fraktura, 2017., prijevod Tvrtko Klarić), prikazu autobiografskog iskustva logoraša u Auschwitzu, bavi Levi: (ne)sposobnošću jezika da predoči i prenese užas bivanja u konc-logoru. Levi je roman originalno objavio 1946., u nakladi od 2500 primjeraka, prošao je nezamijećeno, no zato mu je ponovljeno izdanje iz 1958. donijelo svjetsku prepoznatljivost, a samo u Italiji roman je prodan u tri milijuna primjeraka.

Levi je svoj roman napisao iz potrebe "da se 'drugima' ispripovjedi, da 'druge' učini sudionicima". Grafički roman "Primo Levi" u tom se kontekstu može čitati kao odgovor na taj "neposredan i silovit poriv" koji je Levi dijelio s brojnim logorašima. Ako postoji Auschwitz, ne može postojati Bog, ali postoji svijet, i drugi ljudi.

Snaga romana u velikoj mjeri počiva na crtežu, što je logično za grafički roman, no crtež Alessandra Ranghiascija, također debitanta, izvanredan je. Slikarski dio posla, piše u pogovoru Mastragostino, bio je dug i trnovit. Na razini slika nije bilo jednostavno rekonstruirati logor u Monowitzu koji danas više ne postoji. I crtač i autor romana oslanjali su se na stare i suvremene fotografije koncentracijskog logora u Auschwitzu te na karte, kako bi rekonstruirali okolinu i likove u što je moguće vjernijoj maniri. Isto je učinjeno i za sva ostala mjesta, od onodobnog Torina sve do partizanskog vremena u Valle d'Aosta. Ranghiasci se ne zaustavlja na površini stvari, teži detalju, pa i kad je to, svjedoči Mastragostino, zahtijevalo vremena i napora.

U radu je postigao dirljivu dubinu, imajući na umu da su crteži crno-bijeli, načinjeni vjerojatno olovkom. Dakle sve je položeno na vještinu, oštrinu i mekoću poteza; dubina se, kao i inače u životu, krije u sjeni. Iako su crteži jednostavni, osobito prikazi logoraša, duše likova Ranghiasci istražuje brižnim i biranim crtama. Zatvorenici mjestimično izgledaju kao "jadni i prljavi klaunovi", a iako crtež nema boje, vidi se "modrina" stotina lica, kako ju je opisao sam Levi u "Zar je to čovjek". "Evo nas", piše u svojem romanu Levi, "preobraženih u sablasti, koje smo sinoć tek nazreli." Emocije crtač izražava drhtavošću poteza; jasno se razaznaje tuga, ljutnja, očaj i nemoć.

"Primo Levi" dostojanstvena je i emotivna posveta čovjeku koji je kroz književnost pokušao ako ne pojmiti, a onda spoznati nužno – užas; odgovor na njegovo nastojanje da se pazi na savjest, jer tako lako može biti zavedena i pomračena. Rat, naime, nikada ne završava. Rat uvijek traje.

* Kritika je u skraćenom obliku originalno objavljena u magazinu Globus.

Posveta čovjeku koji je pokušao pojmiti užas