Devetog rujna 1976. godine najcrvenije sunce palo je s kineskog neba. Mao je preminuo. Preko noći, zemlja se pretvorila u ocean cvjetova od bijelog papira. Ožalošćeni ljudi udarali su glavama o vrata, o tezge u trgovinama, o zidove. Razorna bol.
Nekih desetak godina prije toga, u jeku kineske kulturne revolucije, u želji da se slavi to isto najcrvenije sunce, netko je predložio da crveno svjetlo na semaforu – koje u cijelom svijetu jasno daje do znanja da treba stati, zaustaviti vozilo – zapravo postane simbol za kretanje. Taj apsurdan primjer, koji ipak nije zaživio u Kini 60-ih godina, možda najbolje pokazuje kolika je bila ljubav prema velikom vođi. Koliko je bilo ludilo. I koliki je bio strah.
U toj crvenoj, ludoj i ustrašenoj Kini prije 53 godine rodila se Anchee Min. Hrvatskoj publici Anchee Min dosad je bila isključivo poznata kao autorica bestselera “Carica orhideja” i “Posljednja carica”, romansirane biografije Dowager Cixi, posljednjeg monarha carske Kine.
“Crvenom azalejom” (Mozaik knjiga, 2010.) Anchee Min hrvatsku publiku sada upoznaje sa svojim korijenima. “Azaleja” je njezin prvi roman, zapravo njezina romansirana autobiografija, prva knjiga koju je ikad napisala. Nastala je 1994. godine, deset godina nakon što je spisateljica napustila domovinu i doslovce pobjegla u Sjedinjene Države. Anchee Min iz Kine je otišla kako bi spasila život i razum. U jednom od rijetkih intervjua koji je dala, ispričala je kako je, neposredno prije odlaska iz Kine, bila praktički na rubu samoubojstva.
“Crvena azaleja” vrsta je knjige koja lako može zavarati. Autoričin stil pisanja je takav da vas može nagnati da pomislite kako su sve te ispisane stranice samo priča – Anchee Min piše odrješito, u kratkim rečenicama, često lišenima emocija, više kao da snima fotografije, niz brzih sekvenci koje hvataju pokrete dokumentaristički, a ne kontekstualno. Vješta je poput kaligrafa. Pismo izgleda nepretencizno i lako, a zapravo zahtijeva ogromno umijeće, sigurnu ruku i hrabrost da se ispriča istina.
Kad se odmakne taj, povremeno stenografski stil, ostaje ono što jest – njezin roman prestaje biti (samo) priča o zabranjenoj ljubavi, a postaje autobiografsko svjedočanstvo zastrašujućeg vremena i stotina milijuna života koji su bili žrtvovani radi jedne, sulude ideje. Ljudska povijest prepuna je takvih priča – o muškarcima i ženama, iako više muškarcima, koji su bili karizmatske ličnosti i imali tu sposobnost da uvjere milijune u njihovu ideju o životu. Uz rizik da dobijem packe zbog usporedbe, ne vidim razliku u šteti koju je počinio Hitler i onoj koju je počinio Mao-Ce Tung. Prvi je pokušao s lica zemlje izbrisati jedan narod, ali i vlastitome na leđa stavio teret kojeg su i naraštaji poslije njegovog vremena s velikim bolom nosili (imajući stalno na umu zločine koje su počinili njihovi očevi i majke); drugi je uništavao vlastiti narod, lomio mu volju za životom brišući svaki trag individualnosti i prava na samoizražavanje i sreću. Danas se čini nevjerojatnim, pa i smiješnim uvjerenje da je izražavanje vlastitih težnji, želja i potreba znak buržujske prirode (a možda i ne ako se sjetimo da većina, nažalost, i dalje smatra kako je potreba da se samoga sebe usreći znak sebičnosti i egoizma).
Anchee Min kirurški precizno opisuje kako je od kolektivne jedinke bez identiteta postala buržujska buntovnica. Otac joj je bio zaljubljenik u svemir i profesor industrijskog tehničkog crtanja na Šangajskom tekstilnom institutu. Majka joj je također bila visoko obrazovana, nastavnica u šangajskoj srednjoj školi. Partija je odlučila da njihove želje nisu bitne, a da su im znanja preograničena pa su ih poslali da rade u tvornicu. Učiteljica je postala radnica u tvornici gumenih čizama. Kad je Anchee Min navršila 17 godina - već dobrano zadojena proleterskim parolama, Maovim idiotskim stihovima o zimskoj šljivi i neslušljivim operama gospođe Mao, drugarice Jiang Qing – poslali su je u radni logor, na poljoprivredno dobro, u kinesku zabit. Ona i još 20 milijuna druge djece – žrtvovane zbog krilatice kako svaka kineska obitelj mora narodnoj republici dati jednog seljaka – sadili su pamuk tamo gdje nije mogao opstati niti drač. Poljoprivredna kolektivna dobra bila su potpuni fijasko; nisu mogla proizvesti niti dovoljno hrane za sebe, a kamoli za ostatak revolucionarne Kine.
U toj fizičkoj i duhovnoj pustoši Anchee Min će se zaljubiti prvi put. U ženu. Zaljubit će se u djevojku poput sebe jer se ljubav prema muškarcu kažnjavala metkom u potiljak. Daleko od toga da bi – barem danas – bio ikakav problem da se zaljubila u djevojku jer joj se naprosto, prirodno sviđaju djevojke, no posebno je tužno čitati dio kad Anchee Min opisuje kako je svojoj ljubavnici i zapovjednici Yan glumila muškarca kakvog je htjela Yan, ali kakvog je htjela i sama Anchee. Potresan je i dio o Maloj Zelenoj, djevojci koja je čitava osmijeh, koja ima glas operne pjevačice, koja od crvene revolucionarne tkanine kroji dopadljivo donje rublje jer se želi svidjeti sebi i mladiću kojeg će na kraju lažno optužiti za silovanje samo zato što se ljubav između muškarca i žene smatrala neprirodnom i nemoralnom dok traje revolucija.
S poljoprivrednog dobra Anchee će otići u šangajski filmski studio. O glumi nije imala pojma, ali, realno, nije znala ništa niti o uzgoju pamuka. Sve to zapravo nije bilo niti bitno, jer život u Kini ionako nije pripadao pojedincu, nego Partiji.
U šangajskom studiju život će se pokazati još okrutnijim nego na kineskoj pustopoljini. Anchee Min postat će jedna od nekoliko malobrojnih kandidatkinja koje se natječu za glavnu ulogu u “Crvenoj azaleji”, suludom filmu iz radionice gospođe Mao, neustrašive revolucionarke koja će – kojeg li paradoksa – postati neprijatelj naroda iz krajnje banalnog razloga: gospodin Mao odabacit će je kao suprugu i ženu, a ona će desetljeća provesti stvarajući svoju mrežu špijuna i sijući teror gdje može, sve zato da bi se vratila u Maoov krevet i srce. Toliko o revoluciji.
Načelno, biografijama i autobiografijama besmisleno je davati ikakvu ocjenu. Tko sam ja, tko je itko od nas da ocjenjuje nečiji život, pa makar to bila i samo književna recenzija? Nakon ovakvog štiva, čovjek može osjećati samo divljenje prema ljudskoj izdržljivosti, prema snazi duha i odlučnosti da se preživi i negdje drugdje, na drugom kraju svijeta, stvori dostojanstven život. Anchee Min u Ameriku je otišla a da nije znala riječ engleskog. Nije postala glumica, nego spisateljica, imajući, vjerojatno, na umu riječi koje joj je jednom davno, ispod mreže za komarce, šaptala Yan – kako zna predivno pripovijedati priče. Danas je udana i ima kćer koja sanja o tome da će pronaći lijek protiv raka. Živi dobar život. I, konačno, svoj život.
Podijeli na Facebook
