Esther Kinsky spisateljica je i prevoditeljica s poljskog, ruskog i engleskog. Njezin roman "Rijeka" (Sandorf, prijevod Anda Bukvić Pažin), "atmosferičan, evokativan, poetičan, stilski profinjen", došao nam je u prijevodu Ande Bukvić Pažin, a objavljen je u izdavačkoj kući Sandorf. Ovaj roman ili možda putopis, zaokruženi zapis o rijekama kojima je spisateljica prilazila, na koje je pazila i čije je tokove pratila, maestralna je hibridna forma, sugestivna i lako protočna, valjda poput vode koja je provodni motiv zbirke. No ovaj roman s elementima putopisa o vodama tekućicama čvrsto se drži romanesknih obala, ponajprije glasom pripovjedačice, a onda i stalnim likovima koji su poput molova za koji se priča povremeno vezuje.

Roman svakako nije fikcija, temeljen je na zapažanjima spisateljice koja uporno i posvećeno šeće i prilazi svijetu oko sebe poput gledatelja u kazalištu. Baš u toj maniri predstave u naš vidokrug uplovljavaju scene i likovi koji su itekako mogli biti dio i našega iskustva. Pripovjedačica meandrira, baš poput plovnih voda, kroz detaljne opise. Ima poseban senzibilitet za ono marginalno, slučajno i začudno. "Nakon mnogo godina izrezala sam se iz gradskog života kao što izrežeš komadić iz fotografije pejzaža ili grupne fotografije. Postiđena zbog štete na slici koju sam iza sebe ostavila, i nesigurna kamo će se taj izrezani komad djenuti, živjela sam provizorno."

Nastanjena u istočnom Londonu, pripovjedačica nam priča o svome djetinjstvu u Njemačkoj, o ocu i rijekama koje su je obilježile. Njezine svakodnevne šetnje uz rijeku Lee svojevrsna su potraga za atmosferama, detaljima i susretima koji bi joj dali osjećaj reda i staloženosti. Šetnice koje završavaju u gustišima, močvarne livade, derutne tvornice, stovarišta, mostovi, šipražja, stražnja dvorišta, divljina između betonskih ruševina, smetlišta – sva ona mjesta koja nisu reprezentativna, mjesta na kojima se čahuri život, u koji nisu uperene kamere – poprišta su zbivanja kojima kroz tekst svjedočimo. A zbivanja su također rubna, začudna i slučajna.

Estetici ružnoće prigradskih naselja Esther Kinsky je darovala maestralan izraz. Himnu. Nikada nisam čitala roman u kojemu je netko s toliko ljubavi opisao odbačenost, životarenje, stranputicu, bezdomne, i napuštene, odvojene pa su tako cirkusanti, kralj, akrobatkinja, ciganka, trgovci, tragač za zlatom, slučajni namjernici likovi koji poput priviđenja ili anđela zamotanih u odjeću iz socijalne pomoći ulaze u tok romana i isplovljavaju nošeni strujom asocijacije i slučaja. Čudo u detalju, elementi fantastike koji izranjaju u priči pažljivo i ponovno tonu poput vode na livadi, kao priviđenja u sjenovitim uglovima ulica gdje nakupci pod ključem čuvaju bezvrijednosti koje na svjetlo dana iznose s pričama o slavnom porijeklu. Uvijek priča iza slike, čudo i čarolija s onu stranu ogledala.

Roman je podijeljen u niz manjih tekstova (37), priča, putopisa i nisu sve priče smještene u London, niti na rijeku Lee. Saznat ćemo puno o tokovima europskih rijeka, ali i o Indiji i ljudima vezanima za rijeku Hugli. Tisa, Temza, Rajna, Neretva, Visla, Buga, Odra, Po, Warta, Hugli samo su neke od rijeka likova koje vijugaju romanom. Priča se gubi pa ponovno izvire u Londonu, onda ponovno ponire u sjećanje ili putovanje. Okidač je uvijek čulna senzacija, atmosfera ili inspiracija izazvana tankoćutnošću autorice.

Pripovjedačica dolazi u posjed fotografskog aparata pa obilazeći tokove i prateći staze, fotografira i bilježi ono što se putem događa. Ljude, govor, mirise, vrevu i pustoš, kišu i vjetar, sunce, tminu i rosu. Likovi koji se u romanu pojavljuju mogli bi biti likovi s fotografija Diane Arbus. Esther Kinsky na njih nailazi slučajno na mjestima na koje vode stranputice i šipražja, zapisuje i svjedoči o životu što tinja mimo konvencionalnosti. Emigranti, invalidi, čudaci, isluženi i bolesni cirkusanti. Ljudi koji gluvare po pločnicima i parkovima i na obalama rijeka, pod mostovima. To su njezini kontakti. Njihove se prilike pojavljuju u gustim opisima riječnih pritoka i "poremećene mrtve prirode".

Zagledana u svjetla s druge strane obale Kinsky čuje jasan zov i slijedeći taj zov zavodi čitatelja u suptilnu komunikaciju, skoro mjesečarenje gustišima i poluurbanim naseljima gdje kroz beton izbija divlje bilje, gdje su vrbe, johe, nježne topole, labudovi, vrane, vjetar, kiša, djeca likovi u romanu. Pogotovo labudovi na koje nailazi često. Profinjenim osjećajem za životinjski i biljni svijet, uopće za rubno i teksturu margine, Esther Kinsky piše nevjerojatnu odu jednostavnom, a bujnome životu.

Roman ima i fabulu. Ovako. Jedna usamljena žena obilazi rijeke u potrazi za sitnicama, fotografijama i predmetima upitne vrijednosti, odbačenim stvarima i oko njih plete svoja sjećanja. Vraća se u stan i ponovno izlazi, komunicira s likovima iz susjedstva i slobodno luta. "Nosimo svoja srca na pogrešnom mjestu, to bi mi palo na pamet na svakoj rijeci, na Odri posebno."

U čežnji za onim izrezanim dijelićem s fotografije Esther Kinsky je u potrazi i to što traži i nalazi u atmosferama koje se brzo mijenjaju i nestaju kad ih primijetimo, kao uplašene za svoju slobodu izbjegavaju ostati zabilježene na fotografijama koje ona uporno traži.

Posebno mjesto u romanu ima estetika istočne Europe, pobožnih Židova, trgovaca robe kratkoga vijeka i lutalica. Prenamjena prostora i stvari, prenamjena identiteta onih koji imaju "svoje navodno podrijetlo" srž su interesa autorice. Tim fokusom na "navodno", na izmještenost, na nestalne obale muljevitih rijeka kojima prometuju skele, ušla je u srce Europe, njezino duplo dno. Jezik kojim je pisana ova genijalna posveta sporednome profinjen je, precizan i poseban. Nazivati te stvari koje izmiču našem pogledu njihovim preciznim imenom čini od tih stvari i pojava žarište žive sile ljepote jezika. "Tako da djeca izgledaju kao lutke koje se izmjenjuju na vječno istoj pozadini, djeca bez prošlosti i budućnosti, smještaju se zauvijek i niotkuda u vječno trivijalnome sada."

Rubovi naselja, rubovi kontinenta, rubovi rijeka, dvorišta i livada, sve ono što je izgred "betonske izgrede kolodvora" za autoricu je pozornica u koju ima pozorno usmjeren pogled, pažnju i razumijevanje. I ljubav. Dinamika slika se izmjenjuje u treperenju osjetila, veliki teretni brodovi u magličastom isparavanju rijeke, difuzno svjetlo u izmjenama noći i dana, vjetrovi i tržnice s arsenalom fenomena kako se sve to i dalje održava na životu – to je glavna okosnica romana koji će onima koji tragaju za smislom u jeziku i čulima biti zasigurno jedan od najbljih romana, rječnika, vodiča, udžbenika i za čijom će atmosferom tragati u svojim lutanjima.

Posveta sporednome, ispisana profinjenim i preciznim jezikom