Moše Podvornik, kako su ga svi zvali, kao da u životu nije imao prezimena, otkrio mu je prvu mističnu tajnu. Do Boga se uzdiže tako da mu se postavljaju pitanja. To je pravi razgovor. Bogu postavljaš pitanja, iako odgovore ne možeš razumjeti. A ne možeš ih razumjeti jer dolaze iz dubine duše i u njoj ostaju do smrti. Pravi odgovori, rekao mu je Moše, nalaze se samo u sebi.
Elie je tada imao gotovo trinaest godina. Bio je duboko pobožan. Bilo je to potkraj 1941. godine.
Sredinom 1944., u samo jednoj noći, Elie je prestao vjerovati u to da Bog ima plan, jer je za samo nekoliko sekunda prestao biti čovjek. Bilo je to njegove prve noći u Auschwitzu kamo je, zajedno s ocem Šlomom, majkom Sarom, sestricom Juditom i dvije starije sestre, Hildom i Beom, dopremljen iz rodnog Sigheta u mađarskom Erdelju koji je, također u samo jednoj noći, od rodnoga grada prepunog sretnih uspomena pretvoren u geto.
Majka i sestre odmah su izdvojene u ženski dio logora. Stariji logoraši ocu i njemu su savjetovali da lažu o godinama – Elie više nije imao petnaest, nego osamnaest godina; otac više nije imao pedeset, nego četrdeset. U pozadini, iz dimnjaka, dan i noć je sukljao plamen.
Skinuli su ih do gola, ošišali, u rukama im ostavili tek remen i cipele, koje će im poslije oteti, zalili ih petrolejom kako bi ih dezinficirali, a onda ih istjerali van, i dalje gole, da trče. Potom su im bacili odjeću i rekli im: "Upamtite to zauvijek, urežite to u pamćenje. Vi ste u Auschwitzu. A Auschwitz nije odmaralište. Ovo je koncentracijski logor. Ovdje morate raditi. Ako ne, idete ravno u dimnjak. U krematorij. Raditi ili u krematorij – izbor je u vašim rukama." Tako je Elie saznao pravo značenje riječi s ulaza – Arbeit macht frei.
Te iste noći, Eliejev otac dobio je prvi udarac. Dječak nije ni trepnuo. Gledao je i šutio iz straha i šoka. Shvativši da šuti, da ne čini ništa kako bi zaustavio čovjeka koji je udario njegova oca, osjetio je prvi put zloćudni stisak grižnje savjesti, krivice koja ga neće napustiti desetljećima.
Auschwitz, kako im je rekao esesovski zapovjednik koji je sa sobom donio miris smrti, doista nije bio odmaralište. Bela Katz – sin jednog veletrgovca iz njihova grada – stigao je u Birkenau s prvim transportom, tjedan dana prije njih. Kad je saznao da su došli, poslao im je poruku da je sam, pošto je izabran kao snažan čovjek, truplo svoga oca ubacio u krematorijsku peć.
O odsutnima – majci i sestrama – više se nije razmišljalo. Sva su osjetila brzo otupjela. Juha, koju Elie prvi dan nije htio jesti jer mu je bila bljutava, već idućega dana postala je slasni obrok. Samoobrana, samoljublje, sve se pogubilo. Posljednji trag ljudskosti izbrisan je kad mu je "oteto" ime. Postao je A-7713.
Tu počinje "Noć", jedna od najstrašnijih pripovijesti ikad ispričanih o holokaustu. Elie Wiesel, dobitnik Nobelove nagrade za mir, deset je godina u sebi šutio tu priču, nesposoban pronaći riječi kojima bi nakon rata ispričao svu dubinu gubitka zbog smrti oca, majke i sestrice Judite; svu dubinu poniženja jer je zajedno sa šest milijuna drugih Židova pretvoren u roblje; svu dubinu sramote i krivnje jer se nije usudio zaštiti oca od batina, gladi i smrti.
Kad je deset godina nakon oslobođenja iz logora konačno pronašao riječi, ispisao je 900 stranica na jidišu i objavio 1955. godine knjigu naziva "A svijet je šutio". Dvije godine poslije skratio ju je na 127 stranica i objavio na francuskom jeziku, koji je naučio kao poslijeratno siroče, pod nazivom "La Nuit". Čak i uz podršku francuskog nobelovca Françoisa Mauriaca, koji ga je potaknuo na pisanje, teško je našao izdavača, a kad ga je i našao, memoarska pripovijest slabo se prodavala. Čitateljima je bila premorbidna.
"Noć", naime, nije kao dnevnik Anne Frank, objavljen prvi put 1952. godine. Strašno je to reći, ali dnevnik djevojke koja je umrla u koncentracijskom logoru Bergen-Belsen od tifusa u ožujku 1945. godine, čini se kao priča za laku noć naspram onoj koju je Wiesel iscijedio iz sebe da "ne bih postao luđakom ili, naprotiv, da bih to postao i tako bolje razumio ludilo, veliko, užasno ludilo".
U predgovoru "Noći", Wiesel piše kako je dugo šutio jer je imao previše stvari za reći, ali nije imao riječi da to kaže. Glad, žeđ, strah, transport, razvrstavanje, vatra i dimnjak: te su riječi značile određene stvari, ali u ono vrijeme one su značile nešto drugo. Koje upotrijebiti da se ispriča posljednje putovanje u plombiranim vagonima prema nepoznatom? Ili otkriće slaboumna i hladna svijeta gdje je bilo ljudski biti neljudski, gdje su disciplinirani i kultivirani ljudi u uniformama dolazili da ubijaju, dok su začuđena djeca i iscrpljeni starci stizali onamo da umru?
Kad su riječi konačno napipane, potekle su ovako. Danas je to jedan od najpoznatijih citata na svijetu. "Nikada neću zaboraviti tu noć, prvu noć u logoru koja je od mojeg života napravila jednu dugačku i sedam puta zasunjenu noć. Nikada neću zaboraviti onaj dim. Nikada neću zaboraviti sitna lica djece čija sam tijela vidio kako se pretvaraju u kolutove ispod nijemog plavetnila. Nikada neću zaboraviti one plamenove koji su zauvijek spalili moju vjeru. Nikada neću zaboraviti onu noćnu tišinu koja me je za vječnost lišila želje da živim. Nikada neću zaboraviti one trenutke koji su umorili moga Boga i moju dušu, i moje snove što su poprimili lice pustinje. Nikada neću zaboraviti, makar bio osuđen živjeti dugo kao sam Bog. Nikada."
Ljudi koji su preživjeli strahovite traume o njima najčešće govore na potpuno neosoban način. Ako uopće mogu, prepričavaju užase kao da su se dogodili nekome drugome, a ne njima. Žrtva silovanja će možda reći – a onda su me silovali njih desetorica. Neće govoriti o tome je li plakala, neće opisivati detalje mučenja, neće izražavati emocije. Elie Wiesel, možda zato što je čitavo desetljeće tražio riječi, piše tako da će vam se srce slomiti.
Piše o sinu koji je, potpuno oslijepio od gladi i isrcpljenosti, udario oca i oteo mu komad kruha. Piše o logorašu iz barake koji mu je rekao kako ima više povjerenja u Hitlera nego u bilo koga drugoga, jer je on jedini održao obećanja, sva svoja obećanja, židovskom narodu. Piše o tome kako je mrzio svoje tijelo jer nije moglo dovoljno brzo trčati u maršu smrti na kojeg su nacisti natjerali njega, oca i sve druge logoraše od Bune do Buchenwalda. Piše o očevom pogledu siročeta i osmijehu koji kao da je došao s nekog drugog svijeta i piše o Julieku koji umro svirajući Beethovenov koncert na violini.
Najgore ipak nije ono što je je Wiesel napisao, nego ono što je prešutio. Sve one misli, svi oni tegobni osjećaji koji vas hvataju iz praznine između redaka. To su oni trenuci kad umjesto odraslog Wiesela pero uhvati dječak i napiše: "Neću govoriti o svom životu kroz to vrijeme. Nije više bio važan. Poslije očeve smrti ništa me se više nije ticalo." Ili onaj, s kraja, kad se prvi put pridigao iz kreveta i pogledao u zrcalo, koje nije vidio od geta: "Iz zrcala me je promatralo neko truplo. Njegov pogled u moje oči više me ne napušta."
Četrdeset i pet godina nakon što je prvi put objavio "Noć", Wiesel je objavio njegovo drugo izdanje i upravo je to izdanje sada prevelo i tiskalo zagrebačko Znanje. Nije u prvome, naravno, ništa bilo pogrešno, ali Wiesel je u to vrijeme nedovoljno znao i francuski i engleski. U međuvremenu mu je pomogla supruga Marion, prevoditeljica. Iako je i revidirana verzija ostala značajno kraća u odnosu na original priče koju je na 900 stranica Wiesel ispisao na jidišu, u predgovor je stavio svoj najveći "grijeh" – činjenicu da se oglušio na očev samrtni plač, na posljednju molbu da dođe do njega, uzme ga za ruku i ohrabri dok umire.
Mali Elie ostao je ispružen na svome ležaju i molio je Boga da otac prestane zazivati njegovo ime, da prestane vapiti kako Elie ne bi dobio batina od odgovornih u bloku. "Njegov glas mi je stizao iz tolike daljine, i tolike blizine. Ali ja se nisam pomaknuo. Nikada to neću sebi oprostiti. Nikada neću oprostiti svijetu što me je ondje stjerao, što je od mene načinio drugog čovjeka, što je u meni probudio đavla, najniži duh, najdivljiji nagon. (…) Njegova posljednja riječ bilo je moje ime. Poziv. A ja nisam odgovorio."
Internet je, teško je to povjerovati, prepun stranica na kojima raznorazni opskurni ljudi pokušavaju dokazati da je Elie Wiesel izmislio svoju priču. Tvrde da nikad nije bio u logoru. Da na slici na kojoj stoje i leže buchenwaldski kosturi nema njega jer je u to vrijeme ležao bolestan u bolnici. Da nije on visoki dječak snimljen na izlasku iz logora. Da nije niti tužno biće na fotografiji iz francuskog sirotišta, slici na kojoj igra šah i zahvaljujući kojoj ga je, kad je objavljena u novinama, pronašla jedna od preživjelih sestara.
Što god ti ljudi pisali, Elieju Wieselu treba vjerovati. Treba mu vjerovati zato da ne bismo zaboravili jednu od najvećih svjetskih tragedija, a ne smijemo je zaboraviti ne zato što svi koji su u to doba šutjeli trebaju biti obilježeni vječnom krivnjom, ili zato što se vječno moramo podsjećati na sve tuge ovoga svijeta, nego je, kao čovječanstvo, ne smijemo zaboraviti upravo zato da bismo ostali ljudi. Da ne ponovimo istu grešku.
Ipak, jednu stvar ne treba vjerovati Elieju Wieselu, a to je njegov gorak okus samooptužbe da je bio loš sin. Prava vrijednost "Noći", kao i drugih Wieselovih djela, nije u preciznom faktografskom prikazu tragedije, nego u humanosti, hrabrosti, moralnoj veličini i volji za životom i ljubavlju koje su se održale na životu i produbile u nadolazećim godinama.
Koliko god vam Wiesel slamao srce dok budete čitali njegove retke, toliko će u vama učvrstiti uvjerenje da u svima nama, ljudima, postoji nagon, sila, stremljenje, ljubav prema životu… koju je nemoguće uništiti.
I za kraj: iako je "Noć" na početku čitateljima bila premorbidna, s godinama je njezina publika sve više rasla. "Noć" je prevedena na više od 30 jezika, do 1997. godine samo u Sjedinjenim Državama prodavala se u 300 tisuća primjeraka godišnje. Nakon što ju je Oprah Winfrey uvrstila u svoj knjiški klub 2006. godine, tiskano je još milijun primjeraka mekog izdanja i 150 tisuća tvrdoga. Najnevjerojatnije i najdivnije od svega, još tamo 60-ih godina, Wiesel je dobivao stotinu pisama mjesečno od – djece. Bila su njegovi vjerni čitatelji. Sve im je bilo jasno, sve su shvaćali. "Noć" je mnogo manje roman o holokaustu i mnogo više roman o bezgraničnoj ljubavi oca prema sinu i sina prema ocu.
Podijeli na Facebook
