“Ništa se ne opire noći“ počinje smrću: jednim pomno planiranim samoubojstvom u hladno siječanjsko jutro, uz koje su ostale upute za raspodjelu imovine i jedno zakašnjelo pismo, u kojem je objašnjen razlog. “Znam da će vam ovo biti teško, ali je prije ili poslije neizbježno, a meni je draže umrijeti živa“, piše majka u pismu svojim dvjema kćerima.

Majka više nije mlada; ima 61 godinu u trenutku smrti, a niti kćeri više nisu djeca; već imaju svoju vlastitu. No gubitak majke, koja je tako svjesno, samoodabrano otišla u smrt, svejedno boli. Jer majke su majke su majke. Partnere i prijatelje mogu nam zamijeniti novi partneri i prijatelji, čak niti uloga djeteta nije ograničena na jednu osobu, no biti majka, ili biti otac, ne može nam biti nitko drugi osim onih koji su nas začeli i rodili. Barem ne u biološkom smislu, a ta biološko-krvna veza, pokazalo se kroz povijest - i ljudi, i literature, i psihe - jedna je od onih koja nas najviše određuje, čak i kad smo sasvim odrasli ljudi.

Majke (i očevi), prva su bića na koje nailazimo u životu, svojevrsni bogovi naših dječjih svjetova - najprije zato što smo o njima potpuno ovisni, kasnije stoga što nekima od nas trebaju cijeli životi da bismo se te ovisnosti riješili. Majke, pritom, ponekad na tugu očeva, a ponekad i na žalost djece, imaju ekskluzivan status: mnogo toga treba zahvaliti prije spomenutoj biologiji, činjenici da su nas nosile pod srcem, hranile svojim tijelom i da smo na svijet došli s njima povezani pupčanom vrpcom. Ako imate ljubav svoje majke, zapravo imate ljubav cijeloga svijeta; toliku sigurnost ta majčinska ljubav u djetetu može stvoriti.

No, što kad su majke destruktivna bića? Što kad postoji opasnost da svojoj mlađoj kćeri, primjerice, zabije akupunkturnu iglu u oko? Ili svoju stariju kći plaši pričama o tome kako joj, eto, sustav pariških podzemnih željeznica izmiče iz kontrole, ali taksi službu u potpunosti nadzire pa je bolje da zubaru u srijedu popodne ode tako? Ili svaku večer puši shit, a nekad se toliko napije da ne može otići niti do zahoda, nego mokri sjedeći dok pišalina oblikuje lokvu ispod stolice?

“Ništa se ne opire noći“ ima znakovit naslov, upućuje na to da se baš ništa u majci, u toj zavodljivoj i tajnovitoj Lucile čija fotografija krasi i naslovnicu ovoga romana, ne opire ludilu. Kao da je sva sastavljena od tmine i kao da je bipolarni poremećaj od kojeg je bolovala za života, jedino što ju određuje. No, to ipak nije točno, kao što nije točno niti u pjesmi “Osez Josephine“ Alaina Bashunga i Jeana Fauquea, odakle je Delphine de Vigan preuzela naslov za svoj memoarski roman, a u kojoj se navija za jednu Josephine. “Osez, osez Josephine“, pjeva se u pjesmi. Usudi se, usudi se, Josephine ili, u ovoj verziji - usudi se, Lucile. Usudi se, odvaži se biti živa.

“Lucileino crno je poput crne boje slikara Pierra Soulagesa (kojeg autorica citira na početku romana, op. a.). Lucileino crno je ultracrno, čiji odsjaji, intenzivni odrazi, misteriozna svjetlost, naznačuju neko drugdje“, piše njezina kći. Slikar Pierre Soulages, u citatu koji autorica navodi, govori pak o tome kako je jednog dana slikao, crno je preplavilo cijelu površinu platna, no on je u toj krajnosti vidio neku vrstu negiranja tmine - u teksturi platna ipak je bilo svjetla, sva ta tama isijavala je neku jasnoću; iz tame je zapravo rođena svjetlost.

Prije nego požurite sa zaključcima o majci koja je pokušala vlastito dijete ozlijediti akupunkturnim iglama, morate znati neke stvari. Lucile de Vigan, rođena Poirier, doista je postojala. Ima na internetu njezinih fotografija iz mladosti (sad, nakon što sam pročitala knjigu, čini mi se da u njezinim očima, pogledu, izrazu lica i načinu na koji je namjestila glavu čitam sve ono što će se poslije dogoditi...), postoji čak i jedan dokumentarni film o roditeljima i djeci, davno snimljen sa svrhom da bude odgojna smjernica mladim francuskim liberalnim obiteljima. Poirierovi, o kojima govori prvi dio romana, dobar su primjer: uz Lucile, bračni par Georges i Liane, imali su još sedmero vlastite djece, a jednog dječaka - deveto dijete - posvojili su.

Taj prvi dio pomalo je romansiran, omotan šuštavim prozirnim papirom i začinjen ugođajem nekog vječnog Božića, kao da smo u francuskoj verziji filma o obitelji Von Trapp u kojoj, doduše, svi ne pjevaju, ali su toliko natopljeni međusobnom ljubavlju, razumijevanjem i potporom, da im kao čitatelj zavidite. Tu su ti djedovi i očevi koji su postavili stupove francuskog novinarstva, načitani i obrazovani prijatelji, blistava majka/baka koja i u sedamdesetim godinama života može napraviti baletnu špagu, i to iz oklade, otac/djed koji je zanosno šarmantan, muževan i uspješan, i idol svojim unucima zbog dovitljivih šala i ljetnih praznika provedenih u skijanju na vodi, kojem je poučio čak i svoga autističnoga sina Toma.

A potom su tu i sjene. Zastrašujuće, nimalo blage, razarajuće, koje su se protegle na drugi i treći dio romana. Nakon što Lucile već s osamnaest godina ostane trudna, brzo se uda, potom rodi najprije Delphine, stariju kći, a onda i mlađu Manon, pa se rastane i stisnu je egzistencijalne brige i bolna samoća, doživjet će prvu maničnu epizodu i rasap ličnosti. Lijekovi za bipolarni poremećaj u to su doba bili, valjda, toliko razarajući, koliko i bolest sama. Oboljeli su imali strašan izbor: ili ih ne piti i biti ludi, ili ih piti i ne biti živi. Desetak idućih godina Lucile će, morena grižnjom savjesti zbog psihotičnog napada, živjeti kao lutka na koncu, bez dodira s osjećajima koji su je činili ljudskim bićem. A ona obitelj iz mjuzikla, koja je tako dobro znala obasjavati osmijehom, jednako će tako pokazati i da zna šutjeti. O stvarima o kojima se ne bi smjelo šutjeti.

“Ništa se ne opire noći“ govori o životu kojeg žive mnoge obitelji i zato je lako prepoznati priču kao univerzalnu, iako to uopće nije. O životu koji se odvija na razmeđi smijeha i tišine, o obiteljskim podvizima i obiteljskim tajnama koje se čuvaju kao kakvo dragocjeno nasljeđe. Delphine de Vigan učinila je ono što se baš ne smije i nije osobito pristojno među ljudima koji kukavičluk prikrivaju lijepima manirama, a što obično čine obiteljske crne ovce - napisala je roman o majci, naoko još jedan iz niza romana o očevima i majkama koji su nas voljeli i razdirali, ispričavši kroz njega i obiteljsku povijest, i povijest jednog vremena, i svoju povijest, i povijest jednog straha, i povijest jednog sata istetoviranog na zapešću koji je prikrivao strašnu tajnu. Tajnu koja je možda odgovorna za strašnu bolest majke.

Zašto roman o majci, kad ih je toliko već napisanih? “Pišem ovu knjigu jer danas imam snage da se zaustavim nad onim što me prožima i ponekad preplavljuje, jer želim znati što prenosim, jer se želim prestati bojati da će nam se nešto dogoditi kao da živimo u kandžama nekog prokletstva, jer želim uživati u svojoj sreći, u svojoj energiji i radosti, ne misleći o tome da će nas nešto strašno uništiti i da će nas uvijek, negdje u sjeni, čekati bol.“

“Ništa se ne opire noći“ pisan je malo kao roman, kao obiteljska pripovijest, ali je pisan i kao dnevnik, fragmentarno, kao roman o nastajanju romana. Ta međuigra, koju Delphine de Vigan poetskim stilom ispisuje na nekih 250 stranica, posebno je potresna i sasvim mi je razumljivo da je autorica nakon toga postala francuska književna zvijezda - razotkrila se sasvim i kao spisateljica, i kao kći, i kao majka, i kao osoba odrasla vječno ok(r)užena strahom i zabrinutošću. Nije joj to razotkrivanje strano, jer je još 2001. godine objavila ispovjedni roman, prvijenac, “Jours sans faim“ (Dani bez gladi), u kojem piše o svojoj borbi s anoreksijom. U tom romanu, objašnjava sada u ovome drugom, nije imala hrabrosti suočiti se s majčinom bolešću i pisati o tegobnom djetinjstvu koje je, bez sumnje, uzrokovalo i njezinu anoreksiju. Tek sada, u ovom kontekstu, postaje jasno da je gladovanje “moćna i nimalo skupa droga, to se često zaboravlja reći. Stanje neishranjenosti anestetizira bol, emocije, osjećaje, i u prvo vrijeme funkcionira kao zaštita.“

Hrabrost da piše o majci - iako to ispočetka možda nije bila toliko hrabrost, nego više traganje za odgovorom zašto - Delphine de Vigan skupila je tek nakon majčina samoubojstva. Postrojila je veliku obitelj i provela sate intervjuirajući ih. Pokušala je sastaviti objektivnu sliku svoje majke, vidjeti je - ne očima djeteta, nego onakvu kakva je doista bila. Obitelj se otimala i jogunila, ali i surađivala. Rezultat je potpuna istina, bez cifranja i uljepšavanja, što je, vjerujem, Delphine i njezinoj sestri, ali i još nekim, primarno ženskim članovima obitelji donijelo olakšanje i izlječenje. Mislim da je, na neki način, oslobodilo i Lucile, iako je mrtva.

Što me dovodi do početka, ali i kraja priče - samoubojstva. Iako čin samoubojstva ne nosi stigmu kakvu je nosilo nekad, primarno religioznu, osuđujući samoubojicu na vječni pakao jer si je uskratio život, a naš život nije naš, nego božji; samoubojstvo, ako se već ne može reći da nije društveno prihvatljiv čin u zapadnoj civilizaciji, onda je svakako čin koje društvo, iz općeljudskih razloga, nastoji spriječiti. Ima u samoubilačkom činu, nažalost, nešto zarazno, što dobro tematizira i ovaj roman, ali prije svega u njemu ima duboke tuge jer pokazuje da je onoga koji su ubio preplavio potpuni očaj i izbrisao mu svaku nadu u bolji život.

Lucileino samoubojstvo duboko me potreslo, ali ne iz razloga koje bih očekivala sama od sebe, s obzirom da sam osoba koja vjeruje da je uvijek moguće način rješenje. Potreslo me stoga što sam ga razumjela i “odobrila“. Kao ona slikareva crna koja isijava svjetlost, Lucilein čin nije obojan željom za smrću, nego željom za dostojanstvenim životom. Lucile se, naime, žestoko borila i protiv svoje bolesti, i protiv svojeg nasljeđa, i protiv uskraćenosti, i protiv strahova, što izaziva u čitatelju nemjerljivo divljenje - ne jednom se pita je li doista moguće da jedno ljudsko biće prođe takav tegoban put, da izdrži toliki broj nesreća i udaraca sudbine. Pita se, naravno, i je li to pošteno, ali na to dječje pitanje, koje čuči u svima nama, nema odgovora. Na kraju shvaća, Lucile je možda podbacila kao majka u nekim periodima svoga života, ali kao ljudsko biće ostavila je blistav trag - to je njezinim kćerima omogućilo da joj oproste, to čitatelja nagoni da je razumije kad kaže: “Meni je draže umrijeti živa.“

Ne znam po kojem ključu Gordana Farkaš-Sfeci (upravo nagrađena Kiklopom za urednicu 2013. godine) odabire knjige za svoju Nakladu OceanMore, ali neke od njih me probadaju ravno kroz srce, kao one Lucileine akupunkturne igle. “Ništa se ne opire noći“ strašan je roman, uz koji ćete isplakati more suza, ako uopće budete mogli. Jer riječi koje Delphine de Vigan zapisuje - o sebi i majci i njihovom bolnom odnosu - zatvaraju grlo tisućama šaka i tjeraju suze do presušivanja. Bol je na nekim stranicama tolika da ne možete plakati, jer je naprosto previše. Previše svega. A ipak, ovo je i jedan od najljepših romana koje sam u životu pročitala i, možda, najbolja knjiga prevedena (hvala Iti Kovač!) na hrvatski jezik ove godine.

Potresan memoarski roman o majci koji svakako morate pročitati