Plava bilježnica
Potresan roman o dječjoj prostituciji u Indiji
Ivana Smilović
Naša ocjena:
Ovo je knjiga koja vam se neće svidjeti. Ne zato što je loša, već zato što "Plava bilježnica" nakon čitanja u vama ostavlja nekakvu gorčinu, koja se teško može izbaciti iz misli. Nećete je opisivati kao laganu i lijepu, već kao potresnu i dojmljivu, a ponekad čak u vaše opise može zalutati "degutantno, gadljivo".
Što drugo reći o knjizi u čijem je centru Batuk, dječja prostitutka? Tek joj je 15 godina, a već šest je "u poslu". Trenutno se nalazi u Ulici kaveza u Mumbaiju, gdje se preko pola milijuna djece svakodnevno nudi onima koji ih žele iskoristiti. Stravično, zar ne?
Sama knjiga je fikcija, ali kao da nije. Ulica kaveza zaista postoji, a autora Jamesa A. Levinea je posjet Mumbaiju i inspirirao da napiše ovu priču. Pričao je s djecom koja su se našla u tom paklu, a vidjevši malenu djevojčicu kako sjedi ispred kaveza i piskara u plavu bilježnicu dobio je ideju za knjigu.
Batuk je tako postala preslika izgubljene djece koja svakodnevno u dalekoj Indiji proživljavaju nešto što nijedno dijete nikad ne bi smjelo doživjeti. Otmice, krađe, droga, prostitucija, tučnjave, ubojstva - njihova su svakodnevnica. Malena Batuk u bilježnici, koja se jednog dana slučajno nađe u njenim rukama, opisuje svoju sudbinu, samo jednu u moru sličnih onima koje je okružuju.
Zavirujemo tako u svijet nama nepoznat, u jednu običnu obitelj sa sela u Indiji. Batuk zbog tuberkuloze završava u bolnici, gdje igrom slučaja nauči čitati i pisati. Otkriva tako ljubav prema riječima, a otac i ona počinju sanjariti kako će, kao jedina pismena u obitelji, biti doktorica i učiteljica. Od snova do surove realnosti dovoljan je bio jedan malen korak. Zahvaljujući očevoj nesmotrenosti, obitelj ostaje bez novca i Batuk tako završava daleko od kuće, prodana u ruke grabežljivaca koji je vide kao čistu zaradu, a ne malu, nevinu djevojčicu.
Od prvog dana u Mumbaiju ona to više nije. Ona je tek ljuska onoga što je nekada bila. Otupjela, očvrsnula verzija Batuk koja, bez obzira na okove, još nalazi slobodu u svojim mislima. Njen um nitko ne može sputati, njene riječi su čiste i iskrene, njeno oružje je olovka, a njen spas su retci teksta koje ispisuje u svoju malu plavu bilježnicu. Naznaka da je dijete, ima jako malo, na to nas podsjećaju samo detalji poput činjenice da spolni čin naziva "pravljenjem kolača", a svoj spolni organ "zeko".
Opisi su brutalni i sirovi, pa ponekad možete osjetiti potrebu da zatvorite knjigu i odvratite pogled od nje. Da zaboravite što ste pročitali, ali i da se zapitate zašto to uopće radite... Možda zato što želite znati. Jer možemo mi zatvoriti knjigu, ali te stvari će se ipak događati. Djeca će se i dalje prodavati, prostituirati, otimati i ubijati. Knjige nam služe da upoznamo svijet, a nažalost svijet je daleko od idealnog, veselog i lijepog. Često je ružan, gadan i brutalan.
Istina, kada pročitate tužnu sudbinu malene Batuk, pomislit će te kako ste sretni. Kako su vaše muke minorne naspram onima koje ta djeca svakodnevno proživljavaju. S druge strane, osjetit ćete se potpuno bespomoćni. Kao paralizirani promatrači tragedije.
To se dogodilo i autoru prilikom posjete Indiji. Upravo zato je morao nešto napraviti, a riječi su iz njega izišle brže nego što je mislio. Napravio je još mnoge stvari, ali više o tome ćete saznati u pogovoru, koji daje realnu pozadinu ovoj fiktivnoj priči.
"Plava bilježnica" je knjiga koju dugo, dugo nećete moći izbaciti iz glave. Priču malene Batuk pamtit ćete, pa makar je pokušali zaboraviti.
Podijeli na Facebook
