Sara ima 10 godina, njezin mlađi brat tek četiri. Omiljena im je igra skrivati se u gotovo nevidljivom ormaru ugrađenom u zid njihove sobe, kamo im majka, iako se pretvara da ne zna za njega, redovito ostavlja vrč s vodom. U tom ormaru čuvali su dječak i djevojčica lampu, jastuke, igračke, knjige. U taj će ormar Sara 16. srpnja 1942. sakriti svojega brata, kad na vrata njihova stana, u pariškoj ulici Saintonge 26, pred jutro zalupa policija. Brata će zaključati, policija ga neće naći, ključ će staviti u džep svoje haljine i otići uvjerena kako će se ona, mama i tata po brata brzo vratiti, kako mu je i obećala.

No policija će Saru i njezine roditelje odvesti na pariški zimski biciklistički stadion, popularno zvan Vél d'Hiv, i tamo ih danima držati u neljudskim uvjetima. Ne samo njih, naravno. U Parizu i predgrađima, 16. i 17. srpnja 1942. godine, uhićena su 13.152 Židova: 4115 djece, 2916 žena i 1129 muškaraca smješteno je na stadion, a većina – i sa stadiona, i uhićena tih dana – deportirana je, a potom i ubijena u Auschwitzu.

Kako prolaze dani, mama, tata i djevojčica padaju u očaj. Žedni su, gladni, nuždu odlaze obaviti uz ogradu, kao da su životinje, a ne ljudi, a dok jedva trpe vrućinu, s tribina stadiona na suhu i upeklu zemlju pada tijelo žene i njezina djeteta. Kako će se vratiti i spasiti Michela? Koliko je dana uopće prošlo? Djevojčica stišće ključ u ruci i polako shvaća da bi se ormar koji je trebao biti spas njezinom malom bratu mogao pretvoriti u njegovu grobnicu.

Godine 2002., tik prije obljetnice mračnog događaja iz francuske prošlosti, novinarka Julia Jarmond, 16 godina u braku s Francuzom i 25 godina stanovnica Francuske, dobiva zadatak za američke novine koje se tiskaju u Parizu napisati članak o žrtvama Vél d'Hiva. O tome zna malo, gotovo pa ništa, jednako kao i ja prije čitanja ove knjige. Dok kopa po arhivima, razgovara s rođacima preživjelih i posramljenim očevicima, obilazi u međuvremenu srušeni stadion i francuske logore u koje su Židovi bili smješteni prije deportacije u Auschwitz (da, Francuzi su imali konc-logore), doznaje da je njezina francuska obitelj povezana sa Sarom Starzynski, na način toliko bolan i strašan da jedan član obitelji na svojim plećima već više od pola stoljeća nosi užasnu tajnu...

Tragedija na Vél d'Hivu desetljećima je bila strogo čuvana tajna, od koje se francuska vlada uporno ograđivala, smatrajući kako za to nije odgovorna, jer je u vrijeme rata republika bila raspuštena, a u Vichyju je uspostavljena "država" i nova vlada koja ni na koji način nije nastavljala kontinuitet francuske slobodne republike. No, Francuska, zapravo, ima dugu tradiciju šutnje u vezi koječega, po principu "ako o tome ne govorimo, to se nije dogodilo". Tako je moguće da se sve do nedavno strogo poštovala intima političara – do te mjere da se šutilo i o svima poznatoj izvanbračnoj kćeri francuskog predsjednika (François Miterrand); tako nije neobično da se jedan drugi francuski predsjednik, Jacques Chirac, ispričao Židovima tek 1995. godine. Točno 53 godine poslije sramotnog događaja na Vél d'Hivu.

I sada dolazimo do šokantnog apsurda – Židove tog ljeta 1942. nisu deportirali nacisti, nego francuska policija, gorljiva da pomogne, u operaciji nazvanoj Proljetni vjetar. Kako objašnjava jedan od likova u romanu, Guillaume, Gestapo jest zatražio od francuske policije da "isporuči" određeni broj Židova između 16 i 50 godina. No Gestapo nije tražio da Francuzi uhite djecu. Usput, francusku djecu, jer su sva ta židovska djeca bila rođena u Francuskoj. Deportacija djece u tom trenutku, prema nacističkoj računici, otkrila bi istinu: bilo bi očito da svi Židovi nisu poslani u radne logore, nego u smrt. No francuska je policija vjerojatno mislila da djeca Židova, koja su rođena u Francuskoj, nisu manje Židovi. Ukupno, nacija šarmatnih zavodnika poslala je oko 80 tisuća Židova u logore smrti. Samo su dvije tisuće njih preživjele; praktički niti jedno dijete.

U logorima Beaune-la-Rolande i Pithiviers, gdje je Sara dospjela nakon uhićenja, odvojili su je od roditelja – najprije od oca, a potom i šmrkovima hladne vode od majke. Nacisti su tražili da se odrasle, što je uključivalo i djecu stariju od 12 godina, odmah deportira u Auschwitz. Francuska policija nije imala pojma što bi učinila s 4000 djece s biciklističkog stadiona. Tek sredinom kolovoza stigla je naredba iz Berlina da se i njih proslijedi u Poljsku. Kad su mališani tamo stigli, nacisti ih nisu "selektirali". Nisu ih stavili u redove s odraslima. Nisu gledali tko je bio boljeg zdravlja, tko je bio bolestan, tko može raditi, a tko ne. Poslali su ih ravno u plinske komore.

Da, zvuči strašno, ali ne morate se bojati čitanja – ovo sve je bilo za edukaciju; "Sarin ključ" Tatiane de Rosnay u nakladi Mozaik knjige zapravo je lijep roman. Tužan i bolan, no nosi utješnu poruku onima koji su možda preživjeli sličan gubitak, a u usporedbi s knjigama slične tematike, ovu je mnogo, mnogo lakše čitati.

Autorica Tatiana de Rosnay (1961) - koja je rođena u predgrađu Pariza, u Engleskoj studirala englesku književnost, a potom radila kao pariška urednica Vanity Faira, sve dok nije počela pisati romane - ne poseže za patetikom, dokumentarističkim opisima zločina, niti nas tlači podrobnim opisima umiranja male djece. Ako postoji mogućnost da se sazna istina o francuskoj tragediji i sramoti, ali i plemenitosti, hrabrosti i moralnosti pojedinaca na najbezbolniji mogući način, onda je to svakako ovaj roman.

Njezina je Sara, iako kao lik izmišljena i u svojoj direktnoj ispovijesti prisutna tek do polovice romana, živa, stvarna, opipljiva i jedan od onih fiktivnih karaktera koji ostaju u sjećanju. Paralelna radnja u romanu, ona koji prati sudbinu Julije, koja će se na putu otkrivanja istine suočiti i s bračnim problemima i krizom srednjih godina, nije nakon objave romana naišle na tolike simpatije kao Sarina priča, uglavnom zato što su kritičari, a i poneki čitatelji smatrali kako je Tatiana de Rosnay njezinim likom zašla u površno područje chick-lita i tako zapravo umanjila snagu originalne ideje – one o djeci Vél d'Hiva.

Meni to nije smetalo, dapače vidim u tom "lakšem" sadržaju i prednost, čak i uz cijenu klišejizirane priče. Evo argumenta. Možda je najveća tragedija ratova, kao i svih trauma, što ih je teško zaboraviti, preboljeti, a teško ih je zaboraviti jer iza ratova ostaju žrtve i stvaraju se nove žrtve, indirektne – ponekad u obliku preživjelih, ponekad posredstvom zločinaca koji se ne žele ispričati ili ne pokazuju nikakvog kajanja, ponekad sračunato, tako što se nameće sjećanje, iz straha da ne zaboravimo, pa ponovimo greške. Složen je to paradoks, ali sigurno bismo lakše živjeli kad bismo rat mogli "zaboraviti". Upravo je zato u "Sarinom ključu" podulja Julijina digresija dobrodošla, jer indirektno kazuje da se život nastavlja i nakon najvećih tragedija, da možemo oprostiti, da možemo opet voljeti, da smijemo zaboraviti, da je dopušteno zaboraviti i opet voditi "mali", svakodnevan život.

Tatiana de Rosnay našla je dobru formu pripovijedanja teške priče, što su čitatelji nagradili - roman je objavljen u 38 zemalja i prodan u 5 milijuna primjeraka, a po njemu je snimljen i istoimeni film s Kristin Scott Thomas u naslovnoj ulozi. Jedina je možda šteta, čega je autorica i sama svjesna (u romanu tu kritiku Juliji upućuje njezin glavni urednik nakon što je pročitao njezinu novinsku priču), što nije u romanu ispričala i što se dogodilo poslije sa zločincima i promatračima zločina. Što je bilo s francuskim žandarima koji su predavali francusku djecu nacistima kao štruce kruha, kako su se pogledali u ogledalo kad je Gestapo otišao, kakve su si priče, uostalom, ti otmjeni Parižani, od kojih su mnogi okretali glave kad su trpali Židove u vlakove i kamione, ispričali prije spavanja da bi umirili svoju savjest i ujutro, s prvim zrakama sunca, otišli mirno pojesti croissant i popiti kavu... I tako 53 godine, do povijesne Chiracove isprike.

Potresan roman o djevojčici koja pokušava spasiti brata i odrasloj ženi koja ne želi da se prošlost zaboravi