U povijesti literarne teorije postoji nešto što se naziva “Čehovljeva puška”. Ruski književnik Anton Pavlovič Čehov, po kojem je “puška” nazvana, u nekoliko je navrata ponovio jedno od svojih važnijih načela u pisanju drame: “Ako u prvom činu napišeš da na zidu visi puška, u drugom ili trećem činu ona apsolutno mora opaliti. Ako neće opaliti, onda nema razloga da visi na zidu”.

Čehov je, modernim jezikom rečeno, time zapravo htio reći – ne davi čitatelja nepotrebnim detaljima. Moderna književna kritika, tokom godina, promijenila je originalno značenje njegove “puške” pa se ona danas ne koristi toliko kao upozorenje na “davljenje”, koliko metafora za rupe u radnji; narativne linije koje su se na početku romana zapetljale, a do kraja se nisu uspješno raspetljale.

Susana Fortes je, nažalost, u svom romanu “Quattrocento”, prvom njenom djelu prevedenom na hrvatski, uperila u čitatelja cijeli arsenal “Čehovljevih pušaka”.

Kratak sadržaj na koricama knjige obećava obilje avanture. Priča paralelno prati dvije radnje koje se odvijaju s razmakom od 500 godina, u istome gradu. U Firenci 15. stoljeća, na rubovima quattrocenta – talijanskog kulturnog i umjetničkog pokreta koji je ispratio Srednji vijek i dočekao renesansu – čeka nas žestoka politička i vjerska urota kojoj je cilj svrgnuti s vlasti Lorenza Veličanstvenog. U Firenci 21. stoljeća pratimo pak mladu, odvažnu studenticu koja priprema doktorsku disertaciju o slikaru mračne prošlosti, Pierpaolu Masoniju. Te će se dvije priče spojiti oko jedne slike – Masoni će, slikajući ju, otkriti tko je pravi začetnik urote Pazzija, a mlada će studentica, Ana Sotomayor, uz pomoć karizmatičnog profesora, razotkriti simboliku slike i tako svoj život dovesti u opasnost.

Sedam je godina prošlo otkako je Dan Brown napisao “Da Vincijev kod”, poslije Biblije, tvrdi Wikipedija, najprodavaniju knjigu na svijetu. Mnogi su pisci pokušali doseći taj uspjeh, a što vrijeme više odmiče, i publika je sve željnija trilera koji bi mogao parirati toj američkoj uspješnici. Tu visi prva “Čehovljeva puška”. Španjolski nakladnik ispisao je hvalospjeve domaćoj autorici, obećavajući nas odvesti na fascinantno putovanje u Botticellijevu i Leonardovu Firencu. Obećao je riješiti zločin o kojem se “šutjelo” 500 godina. Obećao je napetost, uzbuđenje, zločeste vatikanske plaćenike koji žele da i misteriozna slika i znatiželjna Ana Sotomayor nestanu s lice zemlje. Ukratko, obećao je priču koja će biti barem jednako uzbudljiva kao “Da Vincijev kod”.

Ništa od toga!

“Quattrocento” je, usprkos pompoznim najavama, mlaka, dosadnjikava priča u kojoj se autorica nije potrudila niti, barem naoko, zakrpati rupe u radnji. Tko su mahniti vatikanski plaćenici koji Anu gone kroz roman, nećete saznati. Zašto oni to čine i zašto je, zaboga, u 21. stoljeću važno što prikazuje neka slika iz 15. stoljeća, također se ne doznaje. (Usput, priča o slikaru Masoniju i njegovoj Madonni di Nievole potpuno je izmišljena.) Nema odgovora niti na pitanje s kojim nas glavna junakinja isrcpljuje kroz nekoliko poglavlja – što se točno dogodilo kćerci profesora Giulija. Aposlutno su nejasni i motivi trećeg glavnog lika, restauratora slika. Posebno je pak iritantno što autorica Lorenza Veličanstvenog prikazuje kao romantičnog, odvažnog i časnog mecenu, iako i sama, na barem jednom mjestu u romanu, daje do znanja da je upravo on poslužio kao inspiracija za Machiavellijevog “Vladara”. Da ne govorimo o tome da je Lorenzo de’ Medici, nakon što je propala urota Pazzijevih, poklao pola Firence.

Kad se, nakon romana, pročitaju autoričine zahvale, neke stvari postaju jasnije. Susana Fortes dugo se opirala tome da napiše povijesni roman o Medicijima i uroti Pazzijevih, a presudila je, na kraju, objava povijesnog istraživanja Marcella Simonette, profesora na Sveučilištu u Connecticutu, koji je zahvaljujući šifriranom kodeksu iz 15. stoljeća otkrio glavnog krivca urote protiv Medicija. Ta je činjenica, između ostaloga, objavljena i u većini svjetskih medija 2004. godine. Priča je, dakle, našla Susanu Fortes, a ne ona nju. Vijest je, sama po sebi, bila predobra da bi se propustila i Fortes ju je, zapravo, “novinarski” odradila, zanemarujući – namjerno ili slučajno – da je književna publika ipak ponešto zahtjevnija od one novinske.

Najbolji dijelovi “Quattrocenta” – i zato romanu i idu tri zvjezdice – oni su koji nemaju veze s Firencom, Medicijima, Vatikanom, izmišljenim slikarima i renesansom. U tim lirskim dijelovima tonemo u misli i osjećaje Ane Sotomayor; zapravo u autoričine impresije o životu, ljubavi, strasti, smrti… Ti reci otkrivaju da je riječ o spisateljici koja zna pisati, koja se zna izraziti, koja ima što za reći. S obzirom na impresivan popis nagrada kojima je ovjenčana u rodnoj Španjolskoj, ova nekadašnja srednjoškolska profesorica zemljopisa i povijesti sasvim sigurno nije odabrala krivu karijeru kad se okrenula pisanju. U “Quattrocentu”, opet nažalost, njezin prelijepi stil naprosto nije dovoljan da bi se zanemarile tehničke – i žanrovske – manjkavosti.

Povijesni roman u kojem je čitatelj napadnut arsenalom “Čehovljevih pušaka”