Zbirka kratkih zapisa Darije Žilić "Sarajevski fragmenti" (Buybook, 2020.) nastala je za vrijeme i nakon njezina rezidencijalnog boravka u Sarajevu. Godinu dana ranije objavljena je hibridna pjesnička knjiga "Uspon i pad Koševskog brda" Branka Čegeca (Meandarmedia, 2019.), koja je također većim dijelom posvećena Sarajevu i koja je nastala tijekom rezidencijalnog programa. Iako potpuno različite, obje knjige pokazuju kako prostorna izmještenost može biti poticajna ne samo u smislu sadržaja, motiva i jezika, nego i kao mogućnost drugačije vrste kontemplacije i reminiscencije, novog pogleda na isto. Jer izmještenost sama po sebi nije dovoljna, važan je i prostor u koji autor/ica dolazi odnosno kojemu se vraća, a povratak nužno znači prethodno iskustvo, sjećanja na događaje i ljude.
Stoga ne čudi što Darija Žilić svoju knjigu otvara zapisom pod nazivom "Evokacija" i zapisuje: Jedini pravi razlog zašto pišemo o nekom Gradu je negdašnje zaljubljivanje i time jasno naznačuje da je riječ o ponovnom susretu, o poosobljenom gradu. U sljedećem zapisu "U tuđim stanovima" najavljuje dva moguća smjera u kojem će se kretati njeni zapisi:
U tuđim stanovima i zemljama mogu se dogoditi samo dva moguća kretanja: endogeno i egzogeno. Vraćanje u sebe, oslobođeno "vremena svijeta" ili izlazak na ulicu na kojoj raskopčavaš košulju u trenu.
I upravo tako se izmjenjuju zapisi u ovoj knjizi, klizeći iz ne tako daleke prošlosti u sadašnjost, iz sjećanja u snatrenje i fatamorganično rujansko opipavanje grada (Promatraču se, pak, može učiniti da se na tom toplom rujanskom suncu golubovi pretvaraju u ljude, a ljudi u ptice. Kao i dan koji začas postaje noć i obrnuto.) U tim prijelazima osjeća se posebna mekoća i fluidnost, asocijacije izviru jedna iz druge nenasilno i prirodno, kao unutarnje šaputanje, dijalog sa sobom i s fragmentiranim svijetom, s onim što je od njega ostalo.
Raspao se Svijet, zato su samo fragmenti tu kao okrajci. Da ih netko proguta. Kao male kvrgave voćke.
Lokalni mali dućani i trgovci, kavane, susreti s poznanicima, piscima, spremanje ručka, šetnja uz rijeku, kupanje u jezeru, odlazak u kino, posjet crkvama i groblju, svakodnevni predmeti i sitni događaji teku mirno i utišano kako u stvarnosti tako i tijelom knjige. Zabilježene impresije i zapažanja ponekad su izraženo esejističke, svoje trenutne uvide autorica slaže na sebi razumljiv način, kao što se slažu predmeti u vlastitoj sobi s uvijek otvorenom mogućnošću ponovnog premještanja. Kao i u drugim svojim knjigama, i ovdje povezuje iskustvo svakodnevice i tijela s uvidima na prošla i sadašnja društvena zbivanja (aktivizam, rat, izbjeglička kriza..). Prostor intimnog kontaminiran je onim što dolazi iz svijeta, a pisanje se pokazuje kao mogućnost filtriranja i pročišćenja.
Rat je iza nas, reminiscencije, pričamo o putovanjima i život je bar nakratko bezazlen, kao trava i kao dan u kojem se ništa dramatično ne događa.
U suprotstavljanju i izmjeni čulnih senzacija i onih koji dolaze kao misao, iz intelekta, Darija Žilić stvara neobičnu sliku Sarajeva, koje je i prostor i ljudi, sjećanje na ono što je bilo i ono što će tek doći. Prevladavajući je osjećaj samoće, ali ne i osamljenosti, jer i sam grad je stari poznanik s kojim komunicira ponekad samo tijelom i bivanjem u prostoru.
Više puta u zapisima se pojavljuje motiv jabuke koji je centralni motiv i na naslovnici knjige koju je dizajnirala Aleksandra Nina Knežević. U posebno uspješnom zapisu "Jabuke na Skenderiji" zapisuje:
Na kraju dana pojela sam zelenu jabuku... Posvuda jabuke, čak i u pjesmama arapskih pjesnikinja koje su razrezale jabuku točno na pola: između kršćanskog i islamskog svijeta.
Iz tog središta jabuke raste grad sa svojim prepoznatljivim mikro toponimima, sa zvonicima i minaretima, u stiliziranim siluetama, kako u autoričinim zapisima tako i u crtežu na koricama.
Vrijedni bilježenja su i susreti sa sarajevskim kulturnjacima, onima koji su bez obzira na iščašene živote još uvijek tu, živi i spremni na razgovor: Na tren smo kao figure na slikama Ismara Mujezinovića: jaki i snažni, kao junaci neke sportske iliti životne Olimpijade... Autorica ovdje progovara u formi mi, stavlja se na istu stranu sebi srodnih i bliskih osoba, u njihovim životima zrcali se njen život kao što će dalje zapisati da je Bosna drugost, svijet s druge strane rijeke u kojoj vidimo odraz, naličje našeg života, budućnosti...
Jednako kao što ova tanka knjižica ima nekoliko početaka ("Evokacija", "U tuđim stanovima", "Autobus za Sarajevo", "Vlak za Sarajevo"), Darija Žilić kao da odgađa i dovršetak rukopisa, pa čitamo zapise s naslovima "Jednodnevni izlet", "Grad kao junak priče", "Dorada" i "Dovršetak" kroz koje je jasno da nije jednostavno napustiti tekst o Sarajevu, staviti kvačice na slova da ne odlete. Rastanak s tekstom o gradu i rastanak s gradom su poput rastanka s dragom osobom, kad se još jednom preko ramena gleda ili maše iz daljine kroz staklo prozora, kad se dovikuje nužno i nepouzdano Vidimo se!
Podijeli na Facebook
