Svi smo proživjeli tu situaciju, i to ne jednom. To je onaj trenutak kad naš želudac i glava odluče porazgovarati. Pa želudac kaže: "Želim to jesti - smjesta!" A glava odgovara: "Ne, ne smiješ to jesti. To deblja. Moraš smršaviti. Zaboravi na tu hranu." A želudac tužno zakruli pa ponovi: "Ali ja to želim!" I što se um više protivi, to trbuh više zavija. I pobijedi. Pa u pola noći trčite pojesti hamburger ili u jedno popodne, po povratku s posla, smlatite poveću tablu čokolade. Svi mi, duboko u sebi, znamo da je ta glad rijetko kad - tjelesna.

Naša je glad - ne glad načelno, nego ona požudna, opsesivna glad za točno određenom vrstom hrane - najčešće želja da se odmah osjećamo bolje. Kaže to dr. Doreen Virtue u svojoj knjizi "Žudnja za hranom", u izdanju Planetopije, u kojoj objašnjava i zašto je, i na koje sve načine, naš apetit odraz naše tjelesne ili emocionalne gladi. Naš je apetit, naime, u tom opsesivnom trenutku, poput životinje koja korača kavezom, kruži oko naših misli, planova i energije. Zamišljamo tu hranu za kojom žudimo: kakav joj je okus, gdje je možemo kupiti, kako ćemo je pripremiti. Zamišljamo i kako ćemo onda, nakon što je pojedemo, te kalorije i grame masnoće "poništiti" - možda preskakanjem doručka ili mahnitim vježbanjem.

Za početak, što je izvrsno za knjigu koja se bavi problemom pretilosti - jer višak kilograma često sa sobom nosi i višak srama - u njoj nema nikakve osude: ako žudite za nekom hranom ili se prejedate, to ne znači da s vama nešto nije u redu, kaže dr. Doreen Virtue, nego da vaš organizam pokušava ostati u - ravnoteži. Ta je ideja, u poplavi priručnika koji tvrde da se prejedamo i da ne možemo smršavjeti samo zato što to nismo dovoljno čvrsto odlučili ili smo slabi karakterom, svojevrstan revolucionaran preokret. Jer, dr. Virtue kaže da naše tijelo zapravo traži nešto što mu fali, odnosno da naše biće hranom pokušava kompenzirati ono što mu kronično nedostaje. Taj proces održavanje ugodne, zdrave ravnoteže u tijelu i umu naziva se homeostaza. Potreba za održavanjem homeostaze upozorava nas da odjenemo jaknu kad je hladno, pijemo kad smo žedni ili spavamo kad smo umorni. I da jedemo kad smo, primjerice, prazni.

Svaka prehrambena žudnja, pojašnjava dr. Virtue, koja je radila kao klinička terapeutkinja za poremećaje prehrane i proslavila se knjigom "Gubiti kilograme boli" (Losing Your Pounds of Pain), odgovara određenoj osobnosti i emocionalnoj teškoći. Slijedom toga, i održavanje manje tjelesne težine ne ovisi zapravo o tome kolika nam je snaga volje i je li dijeta kojom se izgladnjujemo dovoljno dobra, nego ovisi o tome jesmo li sposobni održati - unutarnji mir.

Apetit je, naime, nalik upravljačkoj ploči zrakoplova. Signalizira nam da ponestaje duhovnog i emocionalnog goriva, pa je glad zapravo crveno svjetlo koje žmirka upozoravajući: "Potrebno nam je više unutarnjeg mira!" A suvišna težina često služi kao štit od zamišljenih opasnosti i oskudice. Žudnja za nekom vrstom hranom u osnovi za pojavljuje iz dva razloga - zbog želje da se emocionalno bolje osjećamo ili radi promjene razine energije. Naime, naše tijelo ponekad opsesivno žudi za određenom hranom naprosto zato što mu nedostaju neke hranjive tvari. Ta se žudnja naziva tjelesnom, a ne emocionalnom, no i takve žudnje često upućuju da je nastala neravnoteža u našem životu, da nas je, primjerice, stres do te mjere iscrpio da je lišio naše tijelo energije i hranjivih tvari i probudio prehrambene žudnje.

Svaka hrana za kojom osjećamo potrebu, objašnjava dalje, doista posjeduje svojstvo promjene raspoloženja ili razine energije. A da tijelo doista odgovara i na naše emocionalne potrebe, dokazuje između ostaloga sljedeće (a svatko od nas je osjetio barem jednu od ovih senzacija): kad se zaljubimo, u trbuhu osjećamo "leptiriće" uzbuđenja; u stanju tjeskobe ili strah osjetili smo grčeve u želucu; dok smo bili napeti, patili smo od mučnine ili nas je bolio želudac; osjetili smo glad jer smo bili usamljeni ili pod stresom ili nam je bilo dosadno; bilo nam je mučno od brige; netko nas je "kljukao" lažima; nismo mogli "probaviti" ili "progutati" određenu neugodnu situaciju; bilo smo "gladni" ljubavi, bili smo "siti" nekoga. Emocije, da parafraziramo onu staru poslovicu, doista često idu kroz naš želudac.

Zvuči banalno, ali - kad ne bismo neprestano bili gladni (nečega), ne bismo niti imali problema s tjelesnom težinom. Oni koji su barem jednom bili na dijeti, znaju koliko je taj proces mučan, jer iako se kontroliraju, često na silu, i dalje osjećaju glad. Doktorica Doreen Virtue tvrdi da je jedan od ključnih koraka u borbi protiv prekomjernih kilograma utvrditi za početak čega smo točno - gladni. Kad nađemo odgovor na to pitanje, umjesto da nam ona kutija keksa zapovijedi da je pojedemo, moći ćemo pojesti samo jedan ili dva, ili uopće ne potamaniti te kekse.

Ako vam se ova priča o povezanosti emocija i hrane čini nategnutom, evo dokaza. Kanadski sveučilišni profesor dr. Bernard Lyman svojedobno je proveo pokus među 200 ispitanika: zamolio ih je da zamisle doživljaj 22 različite emocije, uključujući gnjev, dosadu, depresiju, usamljenost i radost. A onda ih je, dok su to zamišljali, pitao što bi htjeli jesti. Rezultati su bili statistički značajni - drugim riječima, smisleniji no što bi se moglo očekivati od slučajnosti. Sklonost određenoj hrani dosljedno je odgovarala pojedinim emocijama.

Na temelju znanstvenih, i vlastitih istraživanja kroz praksu s pacijentima, dr. Virtue je došla do zanimljivih zaključaka: najviše se žudi za sljedećih deset kategorija hrane - čokoladom, potom mliječnim proizvodima, orašastim plodovima i grickalicama, tekućinom (u to se ubraja i alkohol), masnom hranom, ljutom ili jako začinjenom hranom, kruhom i škrobnom hranom, keksima, kolačima i pitama, slatkišima te voćem, povrćem i salatama.

U trećem poglavlju Doreen Virtue detaljno analizira naše prehrambene žudnje - tako, primjerice, žudnja za čokoladom zapravo "prikriva" žudnju za ljubavlju, ali i otkriva da se ta žudnja relativno lako može umiriti već samim mirisom kave. Utaživanjem žudnje za mliječnim proizvodima borimo se protiv tjeskobe, dok glad za slanim grickalicama odaje stres, gnjev i potištenost. Oni koji opsesivno vole pikantnu hranu, najčešće podsvjesno žude za uzbuđenjem, dok oni koji žude za tekućinom - sokovima, kavom i alkoholom (u malim količinama) - najčešće imaju problema s održavanjem razine energije, koja je malo u uzlaznoj, a malo u silaznoj putanji. Orašati plodovi odaju žudnju za zabavom, dok kruh, riža i tjestenina donose ugodu i umirivanje. Keksi, kolači i pite, kad ih jedemo opsesivno, odaju našu želju za zagrljajima, užitkom i umirenjem, a žudnja za slatkišima otkriva poriv za okrepom, nagradom i zabavom. Masna hrana u nama popunjava prazninu koju osjećamo.

Prehrambene se žudnje, navodi se u knjizi, kod nekih ljudi ne mijenjaju. Oni, primjerice, uvijek žele sladoled. Drugi prolaze "prehrambene faze" pa jedan tjedan žude za maslacem, sljedeći tjedan za sirom, a potom za čokoladom. Nijedna od tih situacija nije slučajna. "Ako emocionalni problem ostane neriješen, i prehrambena žudnja ostaje nepromijenjena. Ako se vaša emocionalna situacija promijeni, promijenit će se i vaša prehrambena žudnja. Jedina paralela između neprestanih i promjenjivih prehrambenih žudnja je sljedeća: određena emocionalna teškoća vapi za našom pozornošću", piše autorica u knjizi. A pod pojmom "emocionalna teškoća" Doreen Virtue ne podrazumijeva samo dubok psihološki problem koji iziskuje terapiju. Prehrambene žudnje, naime, često proizlaze iz nezadovoljenih osnovnih potreba za zabavom, uzbuđenjem ili ljubavlju - pitanjima koja bi većina ljudi smatrala "normalnim" problemima koje mogu sami riješiti.

Umjesto da suzbijamo svoj opsesivni apetit, Doreen Virtue savjetuje da ga - iscijelimo. Kako? Evo kratkog odgovora, a za dulji preporučujem da pročitate knjigu. U temelju emocionalnog prejedanja nalaze se, otkrila je Doreen Virtue, četiri emocije - strah, gnjev, napetost i stid (skraćeno: SGNS). Strah je korijenska emocija, a gnjev, napetost i stid nastavci su straha. Gnjev osjećamo, objašnjava autorica, jer strahujemo da ćemo izgubiti ljubav u obliku nečega ili nekoga vrijednoga. Napetost osjećamo zato što se bojimo vjerovati ili zato što smo odlutali sa svojega puta. Stid osjećamo jer strahujemo da smo manjkavi. Oni koji se prejedaju, najčešće su, na nekoj razini, zatočeni u jednoj od ovih emocija i, još zeznutije, tu emociju negiraju. A kad se neka emocija negira, ona samo postaje - jača. Potisnuti osjećaji ne moraju se, naravno, manifestirati samo kao prejedanje; često su oni "krivci" u pozadini tjelesne boli ili bolesti, depresije, tjeskobe, fobije ili poremećaja spavanja.

Temeljna ideja izlječenja apetita je sljedeća - koliko god emocija koja vas izgladnjuje bila neugodna, suočite se s njom! Pritom se Doreen Virtue služi detektivskom metodom u svom terapeutskom radu: kad joj na seansu dođe netko tko se prejeda, najprije otkrivaju za kojom hranom osoba posebno žudi, a potom je povezuju i s temeljnom emocijom. A onda slijedi suočavanje. Većina ljudi ne priznaje te potisnute emocije iz inercije i straha; strah pred odgovornošću za vlastiti život i promjene koja bi trebala uslijediti. Često se, naime, neopravdano bojimo da bi promjena mogla pogoršati, a ne poboljšati našu situaciju.

U knjizi se, što je jako praktično, nalazi upitnik koji čitatelju pomaže da utvrdi koja je vrsta emocionalnog jedača te se na osnovu toga može "svrstati" u one koji se prejedaju, one koji konzumiraju hranu zbog lošeg raspoloženja, oni koji jedu zbog samopoštovanja, zbog stresa i one koji nekontrolirano konzumiraju hranu. Pored toga, na kraju knjige nalazi se i praktična tablica žudnji u kojoj su vrste hrane detaljno navedene i pojašnjene, uz mali kuriozitet: budući da je Doreen Virtue Amerikanka, većina hrane u toj tablici je američka, nezdrava hrana, tako da ćete se iznenaditi - čak i ako imate problema s viškom kilograma - koliko zdravo zapravo jedete!

Praktičan priručnik o žudnji za hranom koji će vam pomoći da se prestanete emocionalno prejedati