Nina Wähä (Stockholm, 1979.) švedska je književnica i urednica koja je za ovaj roman dobila niz prestižnih nagrada i njime dospjela na vrh liste najčitanijih naslova u 2020. godini. Na hrvatskom jeziku čitamo ga u izvrsnom prijevodu Sandre Ljubas i izdanju Hene com.

Roman mi je došao u ruke na poziv urednice izdanja koja me angažirala i za razgovor s autoricom, pristala sam iako je rok za pripremu razgovora bio kratak, a kada sam dobila u ruke roman od više od četiristo strana, pogađate koja je bila moja misao. Zašto, o zašto ja to radim sebi? Pomislila sam, a onda, naravno, otvorila roman. U svakom priručniku za pisanje pronaći ćete uputu da roman mora već prvom rečenicom uhvatiti čitatelja. Baš tako, uhvatiti, i ne pustiti ga do kraja jer to je ono što od romana tražimo, da nas uhvati, drži i ne pušta. Pomislit ćete da vas ovo podsjeća na nešto drugo, na vječnu igru privlačnosti. Pa da, postoje romani u koje se zaljubimo. Ovaj o kojemu ću sada pisati je takav.

O čemu se u njemu radi teško je napisati bez famoznoga “ali”. Ako kažemo da je tema obitelj, mislim da ćemo najviše biti u pravu. No kakva obitelj i kakvi su događaji ispunili složenu strukturu teksta, pitanje je po sebi dovoljno da nas dovede u nepriliku analize. Mislim da treba početi sa strukturom jer se događaji u romanu naslaguju jedni na druge i mi, čitajući, rekonstruiramo događaje i vremenski slijed pa priča sjeda na mjesto tek u našim glavama; u romanu je ona razbacana u životima protagonista, a to su glavna lica, njih četrnaestero djece i roditelji.

Radnja se događa osamdesetih godina prošloga stoljeća na granici Finske i Rusije. Ovaj specifičan prostor bremenit atmosferom sjevernjačke divljine, politički sustavi, rat za teritorij, blizina granice i ljudi koji preživljavaju u tim uvjetima bili bi dovoljan razlog za čitanje jer nam otkrivaju prostor o kojemu znamo malo. Otkopavanje složenih prilika koje čine karakterističnost nekog ambijenta jedna je od velikih zadaća književnosti. Čitajući, pitala sam se nije li upravo mentalitet sjevernjaka bio poticaj i nit vodilja u zapetljavanju fabule. Tu se nameće i tema nordijske sage jer roman "Oporuka" svojevrsna je saga ili barem slijedi logiku sage.

Poglavlja se redaju kroz lica djece i svako se poglavlje bavi životom jednoga od njih. Otac Pentti i majka Siri, njihova kuća, “praprizori doma”, u centru su zbivanja, napose svojim životom, zakrivljenjima karaktera i rastavom. Dinamika mnogočlane disfunkcionalne obitelji, njihova sjećanja, uvjeti odrastanja, njihove različite prirode i događaji koji su ih oblikovali čine da tekst konstantno vibrira i mijenja se. Taman kad pomislimo da smo rekonstruirali neki događaj koji nam je važan, nastupa novi lik i njegov život baca novo svjetlo te se uzajamna ljubav i mržnja između likova umnaža i iščezava, izvori frustracija se pojavljuju kao virovi u tekstu, a mračna atmosfera sjevera drži cijelu stvar na okupu i mi, kao čitatelji, veslamo po tom uzburkanom moru tuđih života i pronalazimo negdje i sebe.

Obruč romana je Annie, najstarija živuća sestra, njezina trudnoća i njezin povratak u kuću iz Stockholma u kojemu živi. Došavši u kuću, koju bih nazvala epicentrom romana, počinje se razvijati neka mukla, barbarska, tjeskobna pa i zvjerska atmosfera koja nas preuzima jer slutimo da je u podlozi cijele priče teror pod krinkom obiteljskog suživota, šutnja i potreba da se progovori.

Annie se pita jesi li netko, ili tek postaneš netko. Ovim se pitanjem vodi razvoj likova koje upoznajemo u vrijeme Božića 1981. godine, ali autorica piše i o vremenu Drugog svjetskog rata te o geopolitičkim prilikama u Kareliji na granici Finske i Rusije, već spomenutom mentalitetu, šutnji, zločinu, atmosferi šuma, usamljenosti, divljini, periferiji, instinktima koji su ljude vodili van iz začaranih krugova djetinjstva.

U romanu postoji motiv Kralja štakora i obitelj podsjeća na štakore povezane repovima. Svaki od njih želi ići svojim putem, ali repovi su im uvijek povezani i njihove slobodne putanje nisu moguće. Nitko, naime, ne može tek tako odšetati od prilika kojima je svjedočio. Struktura romana je zapravo ilustrirana tim simbolom. “Zar život ne mora izbiti negdje, ono što šišti u tamnim skrovištima i kutcima kojima ne može vladati, nad kojima nema nadzor.” U romanu postoji pripovjedač, onaj sveznajući, čini mi se da bez njega ovoliko rasutog tereta ne bi moglo biti pospremljeno, a ta misao, da netko sav taj nered koji je nastao stihijom života i prilika želi pospremiti, nas kao čitatelje drži unutra. Ulazimo u kuću, zajedno s Annie, i počinjemo pospremati.

“Ima nečeg posebnog u povratku kući. Netko to voli, a netko ne, ali nitko prema tome nije baš ravnodušan. U Annie to oduvijek budi mnoge osjećaje. Negativne – jer uvijek malčice strahuje da bi rodni kraj nekako mogao zariti kandže u nju kada se vrati, pa da će odjednom zapeti, biti uhvaćena, da će se doista vratiti.”

Fabula – dakle sastavljena od priča svakoga od članova obitelji, koja u srcu ima kuću koju napušta, atmosferu stoke, prirode, šume i oca koji provodi teror nad njima – vođena je strahovima glavnih likova. Strahovi, manije, opsesije – sva ta neodoljiva romaneskna parafernalija koja nas drži kao čitatelje prikovane za stranice romana da bismo istovremeno otkrili tko je podmetnuo požar, da bismo pobjegli od vlastite kuće (nije li to ono čega se istovremeno bojimo i za čim čeznemo?), da bismo iznijeli probleme na vidjelo i riješili ih, sve to čini ovaj roman jednim od onih romana koji bi, bez pretjerivanja, mogli zadovoljiti mnoge čitateljske ukuse.

U raščinjavanju značenja postoji jedno pitanje koje je meni, kao čitateljici, bilo najzanimljivije, a to je – koliko traje odgovornost roditelja za živote svoje djece? Ima li mjeru i granicu ljubav i odgovornost, krivnja i povezanost? Mogu li se i kada roditelji odvezati iz tog čvora koji su proizveli? Kroz ovakva razmišljanja vodi nas Siri, majka: “Ali, možda ni majčina ljubav nije tolika? Možda, kada djeca dođu u određene godine, prestaneš osjećati odgovornost za njih? Koliko je godina dovoljno?”

Sirina djeca, živa i neživa, od nje odlaze i njoj se vraćaju pokušavajući artikulirati pitanja i traume koja su ih dovela u stanje u kojemu jesu, ali da ne otkrijem sve, pretpostavljate da će se tu negdje naći i alkohol, preljub, izdaja, žrtva, nesnalaženje, misterij, žrtva i bijeg u slobodu, opreka grad-selo, divljina-civilizacija, ljubav-mržnja, dan-noć, sloboda-ropstvo. Mogla bih iscrpiti sve parametre kojima se gradi napetost, a onda se vratiti na stil autorice koji teške teme drži na okupu suverenim pripovjedačkim ritmom, nježnošću opisa i premrežava tekst spoznajama i pitanjima koja se uključuju i u naše subjektivno poimanje problematike života u specifičnostima naših životnih prilika.

Svaki od četrnaest likova pokušava riješiti probleme iz jedne kuće. Ako ništa drugo, roman "Oporuka" će nam, ako smo zabrinuti zbog svojih života, pokazati da ni drugima nije puno bolje, da savršenost ne postoji i da je život moguć i onda kada nam se čini da su stvari došle do kraja.

“Annie je to tek poslije shvatila. Bilo joj je to odjednom tako jasno. Svi ti sastavni dijelovi koje je tako očajnički pokušavala spojiti. Nisu se uklapali. Ili baš jesu. Ali ne onako kako je htjela. Svi su bili krivi zbog Penttijeve smrti, u to je bila uvjerena. Ali, i ona je za nju bila odgovorna.
A i nije nužno sve bilo iz zlobe.
Neki ljudi možda jednostavno zaslužuju umrijeti?
Prije no što uspiju napraviti još štete.
Prije no što uspiju proslijediti svoje bolesno sjeme.
Neke se stvari trebaju ugušiti u korijenu.
Požar u garaži.
Voittova nezainteresiranost za sve osim za anatomiju mrtvih životinja.
Eskovo zanimanje za dovršavanje izgradnje kuće.
Valo koji više i od čega voli paliti vatru.
Tatu koji nikada neće oprostiti požar u garaži tisuću devetsto sedamdeset i šeste.
I svi ostali.
I sve njihove traume.
I sve što su naslijedili u svojim tijelima. Što je uskladišteno, spremno, da se razvuče po potrebi, ili kada se tome najmanje nadaš. Svi su ti dijelovi bili tu, ali nije ih uspjela sve spojiti. Podsjećalo ju je to na osjećaj kada te netko probudi iz sna kojega bi se rado sjećao ili u kojem bi ostao, ali koliko god da se boriš i pokušavaš naći nešto za što bi se uhvatio, gotovo je.
Tu je, odmah ispod svijesti, nedostižno je, access denied.”

Pripovjedačkim manevrom i autoričinim stilom roman "Oporuka", koliko god prokopavao mračne tunele obiteljskih odnosa i specifičnog prostora (autoričini korijeni sežu u prostor Karelije), intimistički je roman, osjećaj da se tekst cijelo vrijeme bavi zapravo nama ne napušta nas, suosjećamo, pratimo, strahujemo i osjećamo na vlastitoj koži svu grubost i nježnost života.

Praprizori doma