"Ja sam unuka žene rođene u haremu." Ta je žena, Nur, bila trideseto dijete vlasnika harema Montazemolmolka, što je živio u zelenom Mazandaranu, pokrajini na sjeveru Irana omeđenoj Kaspijskim morem i okruženom planinskim masivom Alborz. Nur je bila prvo dijete koje je naslijedilo očeve plave oči i zato joj je otac, osobno, dao ime, iako je kao i sva djeca rođena u blatu, iznad lavora. Sa svojih četrdeset i osam godina Montazemolmolk je napokon u naručju držao dijete o kojemu je u potaji maštao, dijete čiji će pogled zauvijek podsjećati na njegov.
Te će plave oči postati opsesija obitelji Sadr koju čini šest Nurinih sinova, šest stričeva. "Modre su oči postale brend, etiketa, potvrda izvornosti proizvoda. Šezdesetih godina, dok su riječi poput kromosom i gen ulazile u iranski vokabular, braća Sadr i dalje su vjerovala da je boja njihovih očiju božansko obilježje koje nema nikakve veze s tim genetskim cirkusom. (...) Oženili su se ženama smeđih očiju, ali nisu shvaćali zašto im se rodila smeđooka čeljad. Neumorno su pravili djecu, kao da traže pravdu, sve dok im se ne bi rodilo jedno modrooko, a zatim bi išli po još jedno. Nur je voljela samo modrooke unuke."
Na dan kad je Nur umrla, Stricu Broj 4, Dariusu, i njegovoj ženi Sari, rodila se treća kći, Kimiâ. Već nakon prve kćeri, Leïli, Darius više nije htio imati djece, no Sara je u brak vjerovala samo zato što je vodio do ženske svrhovitosti, majčinstva, pa je nakon Leïli, gotovo prevarom, uslijedila druga kći Mina, a onda i treća trudnoća od koje je Darius, i sam pod kletvom plavih očiju, očekivao da na svijet donese sina. Da čeka sina, bila je uvjerena i Sara, no u obratu sudbine, možda baš zato što je na dan trudova umrla Nur, Sara je na svijet donijela i treću djevojčicu, Kimiju, potpuno suprotno od vezirove kćeri koja je perzijskom vladaru Šahrijaru, nakon što mu je tisuću i jednu noć pripovijedala priče, rodila tri sina.
Smeđooka Kimiâ naša je pripovjedačica, moderna Šeherezada. Kao i u originalnoj zbirci, i u romanu "Dezorijentalna" iranske spisateljice, scenaristice i redateljice Négar Djavadi, mnogo je anegdota, legendi, poučnih pripovijesti, nešto manje onih šaljivih, svakako manje bajki; mnogo je sirovih emocija što govore o životu i smrti, uglavnom tako da razdiru. Djavadi je rođena u Iranu 1969. godine, u Teheranu je pohađala francusku školu, što će se pokazati mudrom odlukom za budućnost. Roditelji su joj bili oponenti Šahova, a zatim i Homeinijeva režima, kao i Darius i Sara u romanu, pa je Négar Djavadi, u dobi od jedanaest godina, s majkom i sestrom pobjegla iz Irana preko kurdistanskih planina da bi se u Parizu pridružila ocu koji je već prije bio prisiljen potajno napustiti zemlju.
"Dezorijentalna", objavljena prije četiri godine, u Francuskoj je doživjela velik uspjeh, osvojila cijeli niz nagrada, a časopis Lire proglasio ju je najboljim prvim romanom 2016. godine. Potpuno opravdano, jer "Dezorijentalna" je izniman roman, književni dragulj koji je stigao hrvatskim čitateljima, u izdanju nakladničke kuće MeandarMedia i divnom, poetičnom prijevodu Vande Mikšić, baš za kraj godine. Da je ranije bio dostupan i da sam ga prije pročitala, sigurno bih ga uvrstila u nekoliko izbora najboljih knjiga u 2020. godini koje sam pisala za različite novine.
Prvi roman Négar Djavadi razlomljene je strukture: pripovjedačica nam odmah na početku jasno daje do znanja da je svrha njezine pripovijesti doći do Događaja koji se zbio u pariškom 13. arondismanu 11. ožujka 1994. No, za to joj treba vremena i neka budemo strpljivi s njom. Kao i originalna Šeherezada, i Kimiâ pripovijedanjem spašava život: u jednom dijelu doslovce, jer s majkom i sestrama bježi za ocem u Francusku nakon Iranske revolucije. Spašava život i bilježenjem sjećanja; u bijegu ništa nisu ponijele, nema više nijedne fotografije koja bi svjedočila o njihovu životu u Iranu, u Francuskoj su dezorijentirani, izmješteni i iščupani, ne kao imigranti, nego kao egzilanti.
Konačno, tu je i treći razlog: sjećanja su istodobno jamstvo života i prijetnja smrti, paradoksalno i stvarno objedinjeni u traumi. Šeherezada je šahu priče prekidala svako jutro, na najzanimljivijem dijelu, zato da bi kupila još jedan dan života; Kimiâ sve priče započinje i prekida novim pričama zato što pati od, kako ga ona zove, vijetnamskog sindroma – "kao adolescentica sam imala dojam da se centar za osjećaje u meni sasušio a da nisam ni primijetila". Posttraumatski sindrom, znamo, bomba je bačena u tijelo, svako malo izaziva stotine sitnih eksplozija; stvara rasap i disocijaciju u ličnosti. Ako se može uspostaviti koherentnost, vratiti kauzalnost priči, spojiti uzrok i posljedica, popuniti rupe u sjećanju, može se i iscijeliti od traume.
Čvrsta točka ove priče pariška je klinika za neplodnost u kojoj Kimiâ sjedi dok nam pripovijeda što je bilo. Kimiâ nema snage za brak, debelo kasni za svojim sestrama koje su odavno posegnule za prokušanim receptom – protiv gubitaka i smrti najbolje se bori proizvodnjom novoga života. Iako nije naslijedila plave oči Sadrova, Kimiâ je naslijedila jednu drugu "kletvu": trebala je biti dječak, a rodila se kao djevojčica; još kao mala znala je da je djevojčica, ali nekako je vjerovala da će odrasti u muškarca. Sad sjedi u klinici za neplodnost i u krilu drži tubu punu isprane sperme seropozitivnog muškarca. Dijete kojem se nada na pragu četrdesetih godina možda će izvesti čudo majčinstva, jedino čudo u koje je njezina majka vjerovala, a ta beba, nada se, mogla bi je napokon usaditi, ne u francusko tlo, ali moguće u ono obiteljsko iz kojeg je pobjegla na pragu puberteta.
U Kimiji jedinoj više ne teče njihov svijet – perzijski, iranski – ni njihov jezik, tradicije, vjerovanja, strahovi, ali teku njihove priče. Ona je ta koja je najbolje upamtila pripovijesti Strica Broj 2, prenijela ih preko granice kao skriveno blago, recitirajući ih u sebi noću još dugo nakon što je napustila Iran kako ih ne bi zaboravila. "Pripovijedati sadašnjost znači vratiti se duboko u prošlost, prijeći granice, preletjeti planine i doći na ono golemo jezero koje nazivaju morem, vođena bujicom slika, slobodnih asocijacija, organskih trzaja, udubina i izbočina što ih je vrijeme isklesalo u mom sjećanju. (...) U svakom slučaju, moje sjećanje nosi toliko priča, laži, jezika, iluzija, života u ritmu egzila i smrti, smrti i egzila, da baš i ne znam kako razmrsiti konce." U govorenju svoje priče, Kimiâ slijedi naputak svojega oca: "Bolje slušamo očima nego ušima. Uši su šuplji bunari, dobri za brbljarije. Ako imaš nešto reći, napiši."
"Dezorijentalna" je, vjerujem, osvojila francusku kritiku i čitatelje i zato što je dobro odmjeren šamar "druge" kulture onoj dominantnoj. Nemojmo zaboraviti da je upravo Francuska pružila utočište Homeiniju nakon što ga je Sadam Husein protjerao iz Iraka, ni činjenicu da je Iran postao središtem odmjeravanja snaga velikih sila zbog kontrole nad naftom. Pahlavi je došao na vlast 1925. nakon što je dinastija Kadžar turkmenskog podrijetla potjerana na poticaj Britanaca; u kolovozu 1941. potjeran je i sam Reza-šah, ovaj put zahvaljujući savezu Britanaca i Rusa, a na vlast je doveden njegov sin Mohammed Reza koji se 1965. skromno proglasio Kraljem nad Kraljevima. Homeini je pak iz pariškoga predgrađa Neauphle-le-Châteaua organizirao rušenje iranske monarhije.
Dezorijentalna iz naslova direktna je, naravno, referenca na dezorijentiranost koju obitelj Sadr, najviše Kimiâ, osjeća u francuskom životu. To što Kimiâ mora odgovarati na glupa pitanja poput "Kakva je situacija u Iraku nakon rata i pada Sadama Huseina?", jer sugovornik ne razlikuje Irak i Iran, ili što njezina sestra Mina usred sata mora odgovarati školskoj kolegici kako podnosi dolaženje na nastavu bez vela, odnosno zašto jede šunku u školskoj kantini, manji su problemi. Veći je integracija. "Jer da bi se čovjek integrirao u neku kulturu, prvo se mora, iza toga čvrsto stojim, dezintegrirati, barem djelomično, iz svoje. Razdvojiti se, rastaviti, razdružiti. Svi oni koji pozivaju imigrante da učine 'napore da se integriraju' ne usuđuju se pogledati ih u oči i tražiti od njih da za početak učine te nužne 'napore da se dezintegriraju'." Iskorijenjenost je, govori Kimiâ, dovela ne samo do toga da budu stranci među drugima nego i stranci jedni drugima. "Obično se misli da velike boli čvršće povezuju. U egzilu to nije točno. Opstanak je osobna stvar."
Iranac, piše Négar Djavadi, ne voli samoću ni tišinu – pri čemu se svaki zvuk osim ljudskoga glasa, pa čak i buka prometnoga čepa, smatra tišinom. "Ta sklonost brbljanju bez kraja i konca, bacanju rečenica u zrak poput lasa ususret drugome, pripovijedanju priča iz kojih, kao babuške, izranjaju uvijek nove priče, zacijelo je način da se pomiri sa sudbinom koja je uvijek bila u znaku invazija i totalitarizma. Poput Šeherezade koja se služila riječju ne bi li umaknula krvavoj osveti kralja Šahrijara prema ženama iz kraljevstva, Iranac se osjeća zatočen u egzistencijalnoj i svakodnevnoj dilemi 'govori ili umri'. Pripovijedati, prepričavati, konfabulirati, lagati u društvu u kojemu je sve zasjeda i korupcija, gdje i sam odlazak po maslac može prerasti u noćnu moru, znači održavati se na životu. To znači izigrati strah, pronaći utjehu gdje se već nalazi, u susretu, priznanju, trljanju vlastitog postojanja o tuđe. To znači i pripitomiti drugog, razoružati ga, spriječiti ga da naudi. Dotle tišina znači zatvoriti oči, leći u svoj grob i spustiti poklopac."
Kimiâ je dobila ime prema arapskom Al-kimiya, alkemija, što potječe od grčkog khemia, crna magija, a to pak dolazi od egipatskog kem, crno. Dakle, Kimiâ. Umijeće pročišćavanja Nečistog, pretvaranja Kovina u Zlato, Ružnog u Lijepo. Svemu tome čitač svjedoči čitajući "Dezorijentalnu". Na djelu je velika preobrazba, koja podrazumijeva povratak u totalitet, cjelinu veću od kaosa. Divan roman.
Podijeli na Facebook
