Kasno je ljeto, vrijeme je žetve zlatnoga ječma. U engleskoj provinciji, u anonimnom selu, u nepoznatom stoljeću i godini, svatko sa zdravim parom nogu i ruku može marljivim radom zaraditi dobru večeru. Rade i djeca i starci, nakon žetve bit će gozba i za ljude i za životinje. Kako snoplje ječma pada, humor seljana postaje sve oštriji. Slobodno se ogovara i podbada - tko spava s čijom ženom, koji se bradati neženja odviše zbližio sa svojom kozom, koji je udovac umočio prst u tuđi lonac i koja su to djeca po selu zajednička?

Seosku idilu prekinut će, međutim, dvije vatre. Jedna se uzdiže iz blizine kuće gospodara Kenta. Netko je zapalio sjenik i krovove staja, izgorio je golubinjak. Na rubu imanja, na javnoj zemlji, vatru je pak upalilo troje tuđinaca, dva muškarca i neobično privlačna žena, oštrih očiju. Stari običaji kažu: tko podigne čatrlju - četiri na brzinu sklepana zida i malo krova - i zapali vatru, ima pravo na ostanak.

Taj neočekivani dolazak u malu zajednicu, koju čini manje od stotinjak neukih, ali dobrostivih ljudi, zloguka je najava promjene koja će se odigrati u samo sedam dana. U pokušaju da sakriju pravog krivca, seljani će za zapaljenu staju i golubinjak okriviti došljake. Vrijeme je to u kojem jači tlači, nema pisanih zakona, nego ih određuje gospodar, a kazne su često surove i nerijetko uključuju smrt. Žena drskog pogleda preko toga neće tako lako prijeći, pa će "karma" dvostruko sustići seljane. Osim žene, selu će se osvetiti i napredak koji stiže u obliku novoga gospodara, a on ima velike planove...

Tako počinje roman "Žetva" (Naklada OceanMore, 2015.), prema najavama autora Jima Cracea posljednji koji će napisati. Ugledni engleski pisac, star 69 godina, "Žetvom" je požnjeo hrpu nagrada - 2013., u godini objave, osvojio je Nagradu James Tait Black Memorial i bio u užem izboru za prestižnu Man Booker Prize, godinu kasnije dodijeljena mu je Nagrada Windham-Campbell vrijedna 150.000 dolara, a 2015. godine njegov rad okrunjen je prestižnom Međunarodnom nagradom IMPAC Dublin. Crace je karijeru počeo kao novinar, ali mu je već prva objavljena knjiga, zbirka kratkih priča "Continent" (1986), omogućila da živi isključivo od pisanja. Hrvatskoj publici gotovo je nepoznat pisac: ovo mu je tek druga prevedena knjiga od njih trinaest, 2001. godine Celeber je objavio njegov roman "Biti mrtav".

Najmanje pet knjiga koje je Crace napisao govore o zajednicama u nekoj vrsti tranzicije, a većina njegovih knjiga zbiva se u "Cracelandu", mjestu, zemlji koja je istodobno i strana i poznata, i povijesno specifična i bezvremena. To je slučaj i sa "Žetvom". Znamo da se radnja zbiva negdje u Engleskoj, u seoskoj sredini, ali ne znamo koja je godina ili stoljeće, možemo samo nagađati na temelju toga što je jasno da se industrijska revolucija još nije zbila, da se stanovništvo isključivo bavi poljoprivredom i užasnuto je prelaskom na stočarstvo (uzgoj ovaca zbog vune) te da im ideja o vješticama, čaranju i lomačama uopće nije strana.

Inicijalna ideja iza "Žetve" je Enclosure Act, odnosno "ograđivanje", proces započet još u 12. stoljeću, iako je vrhunac doživio od 1604. do 1914. godine, a kojim je najveći dio slobodnog ili zajedničkog zemljišta otet u korist krune, plemstva i veleposjednika. Riječ je zapravo o prvobitnoj akumulaciji kapitala. Iako pisana staromodnim, gotovo drevnim jezikom (i zahvaljujući Marku Kovačiću i Saši Drachu prelijepo prevedena!), "Žetva" se upravo zbog teme može čitati i kao suvremeno i kao bezvremeno štivo, jer u osnovi govori o moći, imovini i vlasništvu. Može se, dapače, čitati kao političko štivo, u registru vječnog "sukoba" bogatih i potlačenih, a sve ispričano kroz vizuru pripovjedača koji je zapravo autsajder.

Walter Thirsk u selo je stigao prije dvanaest godina, s "bratom po mlijeku", gospodarom Kentom koji je, priženivši se, dobio selo na upravljanje. Koju godinu kasnije, i Walter će se oženiti i od gospodareva pomoćnika postati seljanin. No nakon smrti supruge, a osobito nakon niza bizarnih događaja u selu, njegov je status poljuljan - više nije njihov, ali nije ni gospodarev, pa se i u njegovom moralnom previranju oslikava taj sukob svjetova i suprotstavljenih ekonomskih kasti. Na trećoj razini, "Žetva" je pripovijest o propasti dobroga čovjeka, o tome kako lako mijenja strane i stavove kad zavlada strah i kako u tom paničnom nastojanju da zadrži kontrolu nad svojim životom čovjek vrlo brzo gubi temeljne ljudske osobine. Crace polako i vješto gradi tjeskobnu atmosferu u kojoj će se neminovno sve urušiti, jedino je pitanje tko će preživjeti.

Iako je "Žetva", dakle, političko štivo - ili ga ja barem u tom registru čitala većina stranih kritičara, kojima je Craceov opus mnogo poznatiji - ja sam je mnogo više čitala kao traktat o ljepoti: da Crace zna slikati, a nigdje nisam pronašla podatak da mu je to ikad bio hobi, bio bi u toj umjetnosti fantastičan jer je pronicljivi promatrač koji svakom tonu boje zna dati ime i osobnost, a svakoj vlati trave zna napisati pjesmu punu kolorita. Crace, gradsko dijete rođenjem, ali inače strastveni vrtlar, prije svega razumije prirodu - zna zašto pšenica najbolje raste kad se prvi izdanci poviju, zna zaorati brazdu i od ječma napraviti kruh ili pivo.

Ovo je štivo ganutljiva posveta književnosti kakva, mislim, izumire. Mnogo je tu pasaža posvećenih samo gledanju - tko još danas piše digresije o plavoj boji neba, o značenju oblaka, dirljive upute za odnose sa stidljivim susjedima, bukoličke posvete tratinama, brežuljcima i oranicama? Čak i ako je takav odlomak preživio uredničku ruku, suvremeni će ga čitatelj najčešće preskočiti, jer to su samo "dosadni opisi prirode", "tu nema nikakve akcije", "autor baš smara"... No pozornom čitatelju - a samo takav će naći smisao u čitanju ove knjige - ti će opisi biti prostor za meditaciju. "Žetva" nije knjiga koja se guta, "Žetva" je knjiga u kojoj se uživa u svakoj riječi.

Craceova proza je, naime, jako ritmična, prava gozba riječi, i prevoditelji su sjajno "ulovili" i ritam njegove rečenice i obogatili, barem moj, čitateljski rječnik cijelim nizom zaboravljenih pojmova i nazivlja. Ritmičnost je uvijek oznaka izvanrednog stila pisanja, a Crace ima taj bogomdani talent da je njegov ritam jezika autentičan i prirodan, pa se čitatelju čini kao njegov vlastiti; nema onog teškog uranjanja u "tuđi" jezik i "tuđi" mentalni sklop na početku čitanja. Crace to objašnjava time da njegovo nasljeđe, kao pisca, nije povijest književnosti, nego tradicija usmenog pripovijedanja. Riječi mu, kaže u jednom intervjuu, dolaze "iz etera", ne može on baš opisati taj svoj proces pisanja. Zvuči gotovo alkemičarski, a takva je i "Žetva".

Priča koja čitatelja osvaja bogatim jezikom i idiličnom ljepotom