Vedri dani
Priča koja je obećavala, ali i ugušila čitatelja opisima
Ivana Smilović
Naša ocjena:
S knjigama je kao i s ljudima – neki vam jednostavno ne odgovaraju. ”Vedri dani” autorice Zsuzse Bánk tako su moje dane učinili sve samo ne vedrima, uz probijanje kroz retke knjige. No krenimo od početka. Naratorica, djevojčica Therese, uvodi nas u priču smještenu u gradić Kirchblut. U centru njezine, a tako i pozornosti čitatelja, nalazi se djevojčica Aja, s kojom je jednostavno ”kliknula”. ”Pronašle smo se kao što se djeca pronalaze, bez oklijevanja, bez ustručavanja, i čim smo započele prvu igru, postavile prva pitanja, počele smo zajedno provoditi dane, nizale smo ih kao na beskonačnu ogrlicu i teško se mirile s prekidima kojima bi nas drugi razdvajali”, priča Therese.
Aja je daleko od obične djevojčice. Roditelji su joj cirkusanti, jako je sitna, a to nadoknađuje dugim rečenicama. Najneobičnije na njoj je njezina majka Evi – prije je hodala po žici, no zbog Aje je odlučila živjeti ”normalni” život. Ipak, ne može pobjeći od svoje osebujnosti. Primjerice, umjesto pozdrava na rastanku, uobičajeno joj je praviti zvijezde. Otac Zigi dolazi i odlazi iz njihovih života jer je i dalje dio cirkuske družine. Ipak, kada se svi nađu na okupu, mogu glumiti obitelj, a te trenutke Evi smatra svetinjom.
Kao što je Aja postala dio Theresinog života, tako je i Theresina majka odigrala veliku ulogu u Evinom životu. I sama je puno propatila, jer je Theresin otac nenadano preminuo od srčanog udara i za razliku od Evi pomalo je hladna i distancirana. Ipak, preko djece dvije majke uspijevaju pronaći zajednički jezik i vrlo brzo postaju dobre prijateljice.
Tu je i Karl, dječak iz kataloga i reklama, koji jednako nenadano upada u njihove živote. Brat mu je nestao, što je rezultiralo potpunim raspadom braka njegovih roditelja. A otac je jednostavno prestao govoriti i izolirao se od ljudi – sve dok nije počeo raznositi Evine kolače.
Zvuči zanimljivo? I jest. Ali utopljeno u naraciju istog ritma, stranicu za stranicom, postaje sve više zamorno. Knjiga nema nešto za što se čitatelj može zakačiti, već uspavljuje, kao da se radi o beskrajnom uvodu. To mogu reći nakon 250 pročitanih stranica knjige jer dalje, nažalost, nisam stigla.
Priča je neobična, kao i tema. Knjiga je, sve u svemu, lagana za čitati, ali uz pitanje: hoće li se nešto konačno dogoditi? Tu je i lepeza atipičnih, osebujnih likova sa zanimljivim životnim pričama, koje su utrpane u, pa... pomalo dosadne retke. Umjesto da pobuđuju interes, nakon nekog vremena uzrokuju potpunu apatiju.
Čak i kada se nešto zanimljivo dogodi, kao što je na primjer Ajina nezgoda kada s biciklom upadne u rijeku, to se nekako izgubi u silnim opisima. Opisi, opisi, opisi... To je srž ove knjige. Sve je detaljno, možda čak i predetaljno opisano, i to lijepim, umjerenim stilom, ali bez ikakve dinamike. Nakon stotina stranica nadanja i očekivanja peripetije, postajete svjesni da do toga neće doći. Prestane vas zanimati što će se dogoditi na kraju, jer vas više ne zanima ni što će se dogoditi na sljedećoj stranici.
Ipak, jednostavnost ima neki šarm. Ne može se reći da je knjiga loše napisana. Također, puna je zanimljivih detalja i likova. Ono što joj nedostaje jest udica za koju će se čitatelj uhvatiti i poželjeti pročitati knjigu do samoga kraja. Možda neki i osjete tu potrebu. Ja nisam.
Podijeli na Facebook
