U ljubavi je, čini se, kao u ratu. Onaj tko pobijedi piše i povijest. Jedna žena, koja se proslavila pišući pod muškim pseudonimom, u ljubavi je priznata tek kad je nastupila smrt. Drugoj nije pomoglo ni pisanje, ni umiranje. Obje su, zajedno s objektom svoje žudnje, protagonisti Paule McLain u romanu "Dosegnuti sunce" (Znanje, 2016.). U kenijskoj Sretnoj dolini, dvadesetih godina prošloga stoljeća, među pripadnicima dekadentne, boemske zajednice europskih doseljenika - koja je Keniju možda rasturila, a možda ukrotila - susrest će se Karen Blixen, Denys Finch Hatton i Beryl Markham, žena koja je na kraju ipak uspjela dosegnuti sunce. Metaforičko je to sunce, na više razina: fikcionalna Beryl sanja o jednom, onom što pulsira u području pleksusa; stvarna je dosegnula drugo, nebesko, kad je postala prva žena koja je sama preletjela Atlantik s istoka na zapad.

Fotografije Beryl Markham, osobita ona povijesna na kojoj je razbijena čela nakon što joj je avion ostao bez goriva pa je nezgodno sletjela, više pala, u Kanadu, umjesto u New York kako je planirala, otkrivaju odlučnu ženu. Vjerojatno nezgodna karaktera. Na slici snimljenoj u New Yorku 1936. godine nosi muške hlače i mušku košulju, kosa joj je ošišana na bob, široko se smiješi, na način kako to čine osobe kojima nitko ne treba. Hemingway je možda zbilja bio u pravu kad je zapisao da je ta djevojka, po njegovu saznanju, "vrlo neugodna, mogli bismo čak reći prvoklasna kučka". Beryl Markham ni drugi za života nisu osobito voljeli, najviše zato što je izazivala skandale, moguće i zato što nije bila osoba koju je bilo lako voljeti.

Paula McLain, spisateljica što je magistrirala književnost i poeziju na Sveučilištu u Michiganu, a iza sebe već ima jedan biografski roman (o prvoj Hemingwayevoj supruzi, Elizabeth Hadley Richardson), zadala si je priličan zadatak kad je odlučila napisati roman o Beryl Markham. Najprije, Markhamica je sama već opisala svoj život u memoarima "West with the Night".

Kad su prvotno objavljeni, 1942. godine, nisu izazvali osobit interes, sve dok kalifornijski restaurator George Gutekunst, inače prijatelj Hemingwayeva sina, 1982. godine nije pročitao prije spomenutu piščevu opasku u pismu koje je uputio svojem uredniku. Iako je "ta djevojka" vrlo nezgodna i prvoklasna kučka, piše tako da njih, ostale pisce, može ostaviti u prašini. "Jesi li čitao knjigu Beryl Markham? (...) sjajno piše, i čudesno, toliko da sam se postidio sebe kao pisca... Knjiga je vraški dobra!", navodi Hemingway.

Zaintrigiran, Gutekunst je pročitao memoare i potom uvjerio North Point Press da reizda Markhamičinu knjigu. Zahvaljujući tantijemima, još živa 80-godišnja avijatičarka, pustolovka i trenerica konja posljednje je tri godine života pristojno proživjela. Vijest o reizdanju knjige zatekla ju je u anonimnosti i siromaštvu, u Keniji.

O Beryl Markham nakon toga su se zaredale knjige, dokumentarci i igrane serije, dakle njezina impresivna biografija - mokri san svake iskonske feministkinje - dobro je dokumentirana, analizirana i provučena kroz različite forme pripovijedanja. Realno, Pauli McLain nije ostalo baš mnogo. U tom smislu, povijesna fikcija "Dosegnuti sunce" dobro je odrađen posao. Ne znam da li bi se stvarnoj Beryl Marham, rođenoj Clutterbuck, svidjelo da se u romanu koji je izazvao zavidan čitateljski interes, pored svih drugih postignuća, fokus stavi baš na njezin ljubavni život, i to jednu romantičnu vezu, no to ionako nikad nećemo doznati. Povijest ne pišu samo pobjednici, nego očito i pisci.

Intrigantno je međutim kako je spisateljica Paula McLain - koja se uz svoju junakinju jako vezala, dijelom stoga što su obje u djetinjstvu napustile majke - pokušala ispraviti "nepravdu" koju je Beryl Markham počinila druga spisateljica. Denys Finch Hatton, u filmskom imaginariju utjelovljen u liku Roberta Redforda, već osamdeset godina "pripada" Karen Blixen. Danska književnica pisati je počela pod pseudonimom Isak Dinesen, najprije na engleskom jeziku, prvu je knjigu objavila u Sjedinjenim Državama, a svjetsku je slavu postigla upravo memoarima "Moja Afrika", po kojima je snimljen i istoimeni film, o životu u Africi, gdje je imala plantažu kave.

Gotovo sve što znamo o Denysu Finchu Hattonu, znamo zahvaljujući Karen Blixen, koja ga je opisala kao mitsko biće, muškarca iznimne erudicije, ineligencije, plemenitosti i odvažnosti. No primarno kao svojeg ljubavnika.

No u kenijskoj Sretnoj dolini, u mnogo čemu nalik izgubljenoj generaciji koja se okupljala također dvadesetih godina prošlog stoljeća u Parizu (čime se McLain bavi u "Gospođi Hemingway"), živjelo se raspušteno, do te mjere da se aristokratska zajednica šalila: "Jesi li u braku ili živiš u Keniji?"

U to vrijeme, tamo, kao da se očekivalo da imaš povremene afere ili se razuzdaš, piše Paula McLain, ali diskrecija je svejedno imala bitnu ulogu. "Možeš raditi što god želiš sve dok prave osobe ostaju zaštićene. Smiješno, ali to ne podrazumijeva uvijek bračnog druga", kaže buduća supruga uskoro bivšeg Blixeničinog supruga Beryl Markham koja je upravo našla prvog ljubavnika, s obzirom da se njezin prvi suprug pokazao prilično nezainteresiranim za seks. Zvuči komplicirano, zar ne?

"Dosegnuti sunce" dobro i uzbudljivo lovi te ljubavne komplikacije, čitanje će vas sigurno zabaviti. Karen Blixen i Denys Finch Hatton se iskreno vole, Beryl Markham se s njima sprijateljuje, iako to čini primarno zato što se zaljubljuje u Fincha Hattona. Iako on voli Blixen, to ne znači da se ne smije, ili neće, upustiti u seksualnu vezu s Beryl, no s obzirom da Beryl iskreno poštuje Karen, povući će se na pričuvne položaje. Mnogo je tu sentimentalnosti u opisima, romantičnih osjećaja koji postojano gore desetljećima. Možda je doista bilo tako, možda i nije, kako god, u "Mojoj Africi" nema ni spomena o Beryl Markham, "jednoga će dana pisati o njemu na način koji će ih zapečatiti zauvijek".

U trenutku kad Finch Hatton pogine u avionskoj nesreći, Karen Blixen bit će priznata kao njegova udovica, iako im je veza za života, svjedoči nekoliko izvora, bila turbulentna. Ono što dosadašnja povijest - stvarnosna i liternarna - priznaje jest da su Beryl Markham i Denys Finch Hatton započeli vezu tek kad su se on i Karen Blixen udaljili. Paula McLain taj odnos daleko više romantizira, a u priču uvodi i trudnoću, iako baš ništa ne potvrđuje da je Beryl ikada nosila njegovo dijete.

Na rubovima tog ljubavnog zanosa, u kojem je Beryl - maštala o tome ili ne - konačno postavljena ravnopravno uz bok Karen Blixen, a Denys Finch Hatton proglašen jedinom pravom ljubavi njezina života (iako se triput udavala), odvija se stvarnost napučena iznimno intrigantnim i dobro portretiranim ljudima, "prelijepima i zanimljivima, punima duboke vode".

Taj dio knjige, mogli bismo je nazvati "Berylina Afrika", najviše mi se svidio. U tom dijelu, ujedno, najviše do izražaja dolazi i poezija koju je Paula McLain magistrirala, a koja, lijepo rečeno, postoji zbog dana u kojima shvaćamo koliko su nas ljudi koje volimo promijenili. Tu je priča o dobrome lavu koji je gotovo proždro jednu djevojčicu, o gluhome psu koji je član obitelji, o dječaku tvrdih stopala s kojim se bježi kroz prozor kolibe, o konju koji je imao krila i o majušnoj djevojčici, Lakwet. Denys Finch Hatton možda nije pripadao i Beryl, ali je Afrika sigurno više bila njena nego Blixeničina.

Priča o Africi koja je pripadala avijatičarki Beryl Markham, a ne Karen Blixen