Ljubav ljude čini budalama u očima nepristanih (čitaj nezaljubljenih) promatrača. Zbog ljubavi radimo stvari kojima se ne ponosimo, a bol zbog nesretne ljubavi pobjeđuje i posramljuje onu fizičku knock-outom u prvoj rundi. Ali koliko zapravo ta ljubav može trajati i koliko nekome može okupirati život i svaki budan trenutak?

Ako je suditi po Kemalu, glavnom junaku “Muzeja nevinosti” nobelovca Orhana Pamuka, ljubav je vrijedna odbacivanja svega, cijelog jednog divno posloženog i društveno prihvatljivog života.

Sedamdesete su godine prošlog stoljeća, on je iz bogate turske obitelji, školovao se u Americi, zapadnih je svjetonazora, ima lijepu, pametnu zaručnicu Sibel koja se obrazovala na Sorbonni i uklapa se savršeno u njegov imućni svijet, tursko visoko društvo tog vremena.

Još prije službenih zaruka, koje se održavaju pompozno, uz dvije stotine gostiju, švercani inozemni alkohol i novinare društvenih kronika u prozapadnom hotelu Hilton u Istanbulu, on se zaljubljuje u drugu. U svoju daljnju rođakinju, 18-godišnju Fusun.

Sreće ju u trgovini, ponudi se da će ju podučiti matematiku za prijemni ispit na fakultetu, te se počinje s njom svakodnevno nalaziti u praznom stanu svoje majke. Ona je, naravno, do veze s njime nevina.

Njezinoj je nevinosti posvećena ova knjiga.

Nakon službenih zaruka sa Sibel, kada Fusun povrijeđena nestaje iz njegova života, on nastavlja patiti. Cijelu jednu godinu. Usput potajno tražeći svoju nestalu ljubavnicu.

Naposlijetku ostavlja Sibel, što je dakako u to vrijeme neoprostiva povreda časti jedne žene, pogotovo kad se zna da su, ohrabreni svojim zapadnim iskustvima, prije braka spavali skupa.

Njezinoj nevinosti ne posvećuje ni retka.

I kada ipak pronađe Fusun, udanu za drugog muškarca, njegova opsesija se ne smanjuje, nego je iz godine u godinu, iz stranice u stranicu sve dublja, sve luđa, a i sve napornija.

Počinje se družiti s njenom obitelji, sklapa poslove s njenim mužem da bi joj bio blizu, i tako godinama živi dva paralelna, potpuno različita života - jedan u bogatoj četvrti Nišantaš gdje živi s majkom, a drugi u maloj kući u siromašnoj četvrti gdje posjećuje Fusun i njene roditelje.
Ta je njegova opsesija, a on će ju nazivati ljubavlju, sve morbidnija, pa tako krade i skuplja predmete koje je dodirivala, od opušaka njenih cigareta (do kraja njenog života skupi ih više od 4000!) do nakita i ravnala s kojim su vježbali matematičke zadatke. To ravnalo, i još neke njene stvari, u trenucima očaja stavlja u usta dok misli na nju.

Sve će te sitnice, skupljane godinama, pohraniti u muzej - Muzej nevinosti, koji će svijetu ispričati priču o njegovoj ljubavi. Ljubavi zbog koje je postao predmet sprdnje u istanbulskim društvenim krugovima, zbog koje je zanemario posao i prijatelje, ljubavi koja je toliko posebna i jaka da cijeli svijet treba saznati za nju.

Ove je knjiga tako ujedno i vodič kroz muzej. Na pojedinim nam dijelovima Kemal objašnjava zašto je nešto izložio baš tu i kakva ga uspomena veže za neki pojedini predmet.

Cijela je priča na trenutke razvučena, na trenutke pretjerana, a samo će najokorjelijim romanticima (ako i njima) biti simpatično ludilo koje intenzivno traje cijelo desetljeće, ludilo koje Kemalovi prijatelji i obitelj s pravom zovu bolešću, opsesija osobom koja je udana za drugoga.

Ono što tako nesimpatičan lik i tako neuvjerljivu priču ipak čini svjetskom hit knjigom je naravno pisac, koji svojim pitkim stilom i paletom opisa uspijeva zadržati čitatelja, koji uživa u njegovim literarnim vještinama pa na trenutke zanemaruje da mu glavni (anti)junak neopisivo ide na živce.
Oni koji su poludjeli za romanom ”Zovem se crvena” i očekuju napetu priču tog tipa, ”page turner” kako kažu Englezi, neće doći na svoje, jer ovo je posve drukčije djelo. Djelo zbog kojeg ćete poželjeti već sutra spakirati kofere i odletjeti u Istanbul, čije ulice, duh i ljude Pamuk s posebnom pažnjom i ljubavlju opisuje. Neki će u njemu naći nesretnu, tužnu ljubavnu priču, drugi će uživati u opisima jednog drugog vremena i drukčije kulture, koja u svojoj suštini zapravo i nije toliko različita od naše.

Sam pisac je u jednom intevjuu izjavio da je to knjiga “o opsjednutosti ljubavlju, a ne samoj ljubavi”. Moæda zato cijelu knjigu nisam shvaćala zašto Kemal toliko voli Fusun, osim što na više mjesta spominje da je lijepa. Opisi njegovog duševnog stanja, koji zauzimaju veći dio knjige, nigdje ne veličaju neke njene osobine, stvari koje na njoj ne može zaboraviti, čak ni smiješak ili neke riječi koje su mu ostale urezane u pamćenje. On kao da pati zbog patnje same, a ne toliko zbog žene koju voli.

Reći da te se djelo nagrađivnog pisca, nobelovca štoviše, nije previše dojmilo, zasigurno nije popularno. Ono što Pamuku nitko neće moći osporiti je literarna umješnost i vještina s riječima i nalivperom. (Doslovno nalivperom, jer je poznato da nobelovac sve svoje rukopise predaje pisane rukom.) A sigurna sam da će mnogima i uvrnuta ljubavna priča i glavni lik sjesti bolje nego meni.

(Muzej nevinosti zaista je otvoren 2010. u Istanbulu, ali njegov postav ne prati knjigu, niti knjiga opisuje postav muzeja, već kroz razne predmete i fotografije ilustrira život u Istanbulu u vrijeme kada se događa radnja knjige. Projekt muzeja je potekao od Pamuka, pa je knjiga zapravo poslužila kao odlična reklama za novu istanbulsku kulturnu instituciju.)

Priča o dvije nevinosti i ljubavi koja je prerasla u opsesiju