Bijela kao mlijeko, crvena kao krv
Priča o ljubavi djece na pragu života, na momente prožeta patetikom, a na momente ozbiljna kao smrt
Lidija Deduš
Naša ocjena:
Bijela boja je boja tišine. Boja onog golicajućeg osjećaja koji nas prožme kada iz krutog trodimenzionalnog svijeta naglo zakoračimo u meki, magleni oblak. I taj bi osjećaj bio dobar kada magla ne bi otupljivala percepciju i stvarala nadrealan osjećaj dezorijentacije. U magli smo bespomoćni, sami; što je gušća, to je osjećaj izgubljenosti intenzivniji. Bijela je volatilna, vaporizirajuća; raspršena magija u kojoj gubimo svojstva i lako postajemo plijenom.
Takva je bijela.
S druge strane je crvena. Crvena je boja ljubavi, strasti; boja predanosti i razoružanosti. Crvena je tekućina; gusta, lijena, žitka, boja uživanja, slobode, uzavrele krvi i divljih emocija. Istovremeno, crvena je boja toplih osjećaja, nježnosti, meke predanosti tamo gdje razumsku logiku zamjenjuje intuitivna. U crvenoj se osjećamo zaštićeno, sigurno. Zaljubimo li se, njezina ljepljiva opna će nas prekriti od glave do pete i u toj čahuri možemo prosanjati ostatak našeg života.
Beatrice je djevojčica crvene kose i bijele krvi. Njezino tijelo više ne prepoznaje mehanizam po kojemu se proizvodnja crvenih krvnih zrnaca odvija po automatizmu, a kroz srce protječe čista i nevina crvena melasa. Na pragu zrelosti, priključena na aparate i cjevčice, Beatrice još može samo sanjati o životu koji čeka iza ugla. Sve dok joj ne stigne pomoć u obliku onoga koga će kasnije, u svojim dnevničkim zabilješkama, nazvati anđelom.
Ali ovo nije knjiga o Beatrice. Ovo je knjiga o Leu, njegovoj ljubavi prema bolesnoj djevojčici i svemu onome što pubertetske godine nemilosrdno nose sa sobom. Leo je tinejdžer uzavrele krvi koji se boji bijele. Kao i svaki tinejdžer. Kao i svaki čovjek, uostalom. Maštajući o Beatrice, on anticipira dan kada će smoći dovoljno hrabrosti prići joj i položiti joj svoju ljubav pred noge. A kada taj dan konačno stigne, Leo će morati uprijeti sve svoje snage ne bi li se očuvao u jednom komadu.
Slijep na ljubav koju mu nudi najbolja prijateljica Silvija, Leo će poduzeti sve kako bi, barem na trenutak, skrenuo Beatricinu pažnju na sebe. U tom nastojanju rasplitat će mnoge čvorove i zapadati u mekani pamuk bijele koji će ga usporavati u bergeracovskim pothvatima, ali slast ljubavi koju na kraju bude otkrio bit će jača od svih prepona koje bude morao preskočiti.
Srčan i strastveno predan svojem snu, Leo će u jednoj godini svog života naučiti zbog čega je važno slijediti snove, kako se davati bez ostatka, na koji način steći i zadržati ljubav osoba koje voli i, možda najvažnije od svega, kako pružati beskompromisnu ljubav i biti dobar drug.
„Bijela kao mlijeko, crvena kao krv“ roman je pisan u obliku dnevničkog zapisa mladog čovjeka koji, emocionalno kaotičan i zatvoren prema realnosti, uspijeva pronaći vlastiti put i, preko trnja, ostvariti svoj san. Iako bih ga okarakterizirala prije kao roman za tinejdžere nego kao roman za odrasle, ispovjedna forma ove priče jednako je poučna za sve generacije. Alessandro D'Avenia je svoj prvijenac izgradio na likovima koji, personificirajući male životne mudrosti, međusobno pletu mrežu usko povezanih situacija koje će, u konačnici, rezultirati vrlo osebujnim zajedništvom. Na momente prožeta smiješnom tinejdžerskom patetikom, na momente ozbiljna kao smrt, priča o ljubavima djece na pragu života, djecu će poučiti vrijednostima mladih godina, a odrasle dragocjenostima trenutka u kojem živimo.
Život je vrlo krhka pojava, a fragilnost života podcijenjena je. Odnosimo se prema njemu kao nečemu što smo si sami dopustili, ne računajući kako nam je dan na poklon i njegovanje. Možda nas ova priča nauči kako nijedna borba za ostvarenje sna nije uzaludna, bez obzira na žrtve koje pritom moramo podnijeti. Možda upoznamo način na koji bismo se trebali ophoditi prema osobama koje volimo. A možda posluži samo kao opuštajuće štivo u ove vruće dane kada toplina ubija svako nadahnuće.
U svakom je slučaju - dobrodošla.
Podijeli na Facebook
