Nagasaki
Priča o starosti, siromaštvu, otuđenju i sramu, i dvoje ljudi koje je povezala krađa iz - frižidera
Lidija Deduš
Naša ocjena:
Shimura Kobo običan je sredovječni Japanac. Smjeran, pedantan, bez ambicija i nada, uljuljkan je u sigurnost okružja u kojem živi. Sam, ali ne usamljen, vodi jednoličan, siv život, a kolotečina u kojoj pronalazi smiraj, satkana je od svakodnevnog odlaska na posao u meteorološku stanicu. Bez prijatelja i društvenog života, bez obitelji i nasljednika, dani su mu obojeni samozadovoljstvom i jednoličnošću, svakodnevicom bez tektonskih poremećaja, sveprisutnom dokolicom bez mašte i snova. Emocija nanizanih u ravnu crtu smrti s bolničkog ekrana, spreman je pomiriti se s neispunjenim sociološkim potrebama koje su se, s godinama, prestale množiti i postale uvele i stare, kao i on sam.
Iz takvog sna probudit će ga neobičan događaj i preokrenuti mu život naglavačke. Kada počne primjećivati nestanak hrane iz frižidera, odlučuje se na improvizirano mjerenje nestalih količina. Kako ne vjeruje u paranormalne pojave, posumnjat će da ga netko potkrada. Kvart u kojem živi isuviše je siguran da bi optužio susjede, ali naglim nastupom neočekivanih događaja počet će poduzimati mjere opreza za koje nikad nije mislio da bi mogle stupiti na snagu.
Nakon što utvrdi količine hrane koje svakodnevno nestaju, odlučuje kamerom kontrolirati kuhinju čak i dok je na poslu. Uljez se uskoro pojavljuje u kadru - pedesetosmogodišnja žena, tek dvije godine starija od njega, dovoljan je razlog da Shimura-san aktivira svoje obrambene mehanizme; poziv koji upućuje policiji ne bi li raskrinkao provalnicu i nastavio sa svojom mirnom i tihom monotonijom, uzburkat će dva života i na tren ih izbaciti iz ritualne kolotečine.
Međutim, ono što nije očekivao jest potresna spoznaja o životu slijepe putnice koja se nastanila u njegovoj kući, povremeno se hraneći iz njegovog frižidera, koristeći se njegovom kupaonicom i spavajući na madracu u ormaru jedne od njegovih soba. Doznavši njezinu sudbinu beskućnice iz policijskog dosjea, vidno uznemiren životom žene koja je, na pragu starosti, ostala bez zaposlenja, primanja i krova nad glavom, započet će preispitivanje vlastitog života. Sram zbog nesavjesnog postupka prema nezaštićenoj ženi pokrenut će u njemu suočavanje sa stvarnošću koja ga okružuje i, u konačnici, sa samim sobom.
Priča o Shimuri-sanu priča je o izgubljenoj generaciji osuđenoj na egzistenciju u zoni sumraka. Ekonomska kriza i tehnološki napredak pogađaju sve slojeve društva, ali, dok se mladi ljudi prilagođavaju novim uvjetima usvajajući nova znanja i vještine, stariji se polako guše u vrtlogu bezbrojnih informacija, podataka, tehnologija; njihova znanja zastarijevaju, tijela im otkazuju, vještine se brišu novim, intelektualnim izazovima čiji trag je sve teže pratiti, dok se, u konačnici, ne izgube u masi onih koji društvu više nemaju što ponuditi.
Starenje u takvim okolnostima teška je zadaća za svakog pojedinca, kako onog koji, dobro situiran, iza sebe ima podršku obitelji, tako i samca koji se, bez obitelji i podrške, suočava s neizvjesnom budućnošću i sve izvjesnijom propašću. Shimurina "podstanarka" predstavnica je takve generacije. Izgubivši posao, otuđuje se od prijatelja zbog srama koji joj je nametnut, bez obitelji i djece osuđena je na beskućništvo i prehranu iz kanti za smeće samoposluživanja koje tamo baca proizvode s isteklim rokom trajanja. Strah od neizvjesnosti jači je od srama, ali instinktivna potreba za preživljavanjem nadjačava oboje. Ostavši bez svega, ova će pedesetosmogodišnja žena steći pronicljivost ulice koja će joj, u danom trenutku, pomoći barem djelomično zadovoljiti tu potrebu.
"Nagasaki" je roman inspiriran istinitim događajem koji je 2008. godine objavljen u japanskom dnevnom tisku. Na šezdesetak stranica, autor je ispreo priču o dvoje ljudi čiji se životi u jednoj točci nakratko dotaknu i promijene im smjerove zauvijek. Ali, moralna pouka postavlja se u pitanjima: ne bismo li trebali preispitati naš vlastiti odnos prema ljudima koji su, stjecajem okolnosti, ostali bez života i dostojanstva? Ne bismo li se trebali društveno angažirati i, barem neizravno, pomoći im da se vrate na svoj put? Jer, sudbina pojedinca je vrlo krhka i neizvjesna. Svatko od nas tek je mikroskopski djelić velikog plana; uljuljkani u svoje tople domove i obitelji, možemo li biti sigurni u vlastitu, neizvjesnu budućnost?
Na pojedincu je da prosudi.
Podijeli na Facebook
