Otac
Priča o zajebanim obiteljskim lozama na zajebanom Balkanu na kojem je situacija uvijek bila zajebana
Merita Arslani
Naša ocjena:
Dva puta sam otvorila posljednji Jergovićev roman “Otac”. Prvi put kad sam ga počela čitati, a drugi put kad sam ga nastavila čitati i taj dan sam došla do kraja. To naravno ne mora značiti da je neka knjiga dobra, ali “Otac” jest.
Poznavajući Miljenka Jergovića i njegov rad, ovakav roman sam od njega najmanje očekivala. Prvo, zato jer je jako drukčiji od onog što je Jergović do sada radio i podosta neočekivan. Drugo, priča je toliko osobna i rijetko od domaćih pisaca vidimo ovakvu obiteljsku i privatnu ispovijest kao što se to vidi u “Ocu”. U oba slučaja sam ostala iznenađena i u tome leži dobar dio razloga zbog kojih sam se već od prve rečenice “nakačila” na ovu knjigu.
Roman počinje u Jergovićem stilu, barem onakvog kakvog ja doživljavam, znači otvoreno, ravno u glavu i pomalo brutalno. “Otac” je priča o Jergovićevoj obitelji, ponajprije o njegovom ocu, ali iz poglavlja u poglavlje upoznajemo i ostale članove obitelji Jergović. Vjerujte, to su vrlo osebujni likovi, a i Jergović je svojim načinom pisanja prilično “pomogao” da tako osebujni i žive u cijelom romanu.
Priča počinje kada Jergoviću javljaju da mu je otac loše i da je na umoru. Poželio je čuti Miljenka i nakon kratkog razgovora, koji najmanje izgleda kao da ga vode otac i sin, saznajemo da zapravo nikad nisu ni bili bliski, a riječ “otac” Jergoviću je toliko strana riječ, da bi mogli čak i reći da mu je nepoznata.
Smrću njegova oca počinje Miljenkova priča, koja se vraća u prošlost, u dane kada se Marko Jergović, djed Miljenkovog oca doselio u Sarajevo iz Ličkog Lešća. Od siromaštva do bogatstva stečenog na lutriji, pa ponovnog siromaštva, a onda kroz razna politička i društvena previranja pratimo jednu obitelj koja Jergoviću baš i nije najmilija. Naime, iako je to njegova krv, Jergović puno toga zamjera svojoj obitelji, ali i ocu, koji ga nije znao voljeti onako kako otac inače voli svoju djecu. Nije to naravno jedina stvar koju Miljenko svom ocu zamjera, već mu zamjera i zbog svih njegovih slabosti zbog kojih nikada taj ugledni sarajevski liječnik nije uistinu živio svoj život.
Međutim, kada krene priča o njegovoj obitelji, postaje vam jasno zašto Miljenkov otac nije bio onakav kakav je Miljenko kao dijete možda želio da bude, iako se Miljenko vjerojatno neće složiti s ovim traženjem opravdanja za njegova oca.
Loza Marka Jergovića proživjela je i preživjela razne režime i svatko se s tim režimima nosio onako kako je mislio da treba. Ono što je Jergoviću najbolnije i s čim se teško miri činjenica je da je dio obitelji olako prigrlio ustaški režim, s kojim su se identificirali. Zamjera im i to što karakterno nisu bili ljudi koji bi zadovoljili njegove ljudske kriterije, zamjera im s vremena na vrijeme i malograđanštinu koju Jergović odlično opisuje u situaciji kada Marko Jergović dobije velike novce na lutriji i odmah kupuje dvije kuće, ali i klavir za svoju kćer, koja nema nimalo sluha i koji na koncu nikada nije ni služio za sviranje, već se s vremenom na njemu počela čuvati zimnica.
Miljenko Jergović se naveliko bavi političkim opredijeljenjem svoje obitelji, pa tako usput, osim intimne obiteljske ispovijesti imamo i povijesnu priču o Sarajevu u kojem je stalno bilo “ovih” i “onih”, “njihovih” i “naših”… Upravo zato jer se bavi poviješću jedne obitelji i jednog grada, stavovi Miljenka Jergovića danas su mi, dok ga čitam ili slušam, puno jasniji. Iako ne volim taj izraz, ovaj roman bi se mogao opisati i kao Jergovićev obračun s njima, a pod “njima” mislim na obitelj, politiku, povijest i sve ono čime se Jergović u knjizi bavi. Ili preciznije, ova knjiga je Jergoviću kao nekakva terapija.
Priča o Jergovićima je jako uzbudljiva jer se Miljenko Jergović nije ustručavao pisati ni o lošim stvarima, koje mnogi ne bi tako lako razotkrili. Ovo je konačno prava priča o zajebanim obiteljskim lozama na zajebanom Balkanu na kojem je situacija uvijek bila zajebana. Ma, čak i da ne volite Jergovića, čitanje ove knjige trajat će najviše jedan dan. Neće vam biti žao.
Podijeli na Facebook
