William Kent Krueger praktički je nepoznat hrvatskim čitateljima: Mozaik knjiga objavila je dva njegova krimića iz serijala o Corku O'Connoru, no Krueger se očito nije "primio" među domaćim ljubiteljima žanra jer ostatak serijala – koji čini ukupno osamnaest romana – nije preveden. Sada je pred čitateljima nešto sasvim drugo: povijesni roman iz 2019. koji se zadržao na listi najprodavanijih knjiga The New York Timesa čak šest mjeseci i uslijedio nakon Kruegerove prethodne uspješnice kojom je, također, izišao iz okvira žanrovske proze – obiteljske priče "Ordinary Grace" iz 2013. godine.

Izlazak iz žanrovske proze često nije lak (nije, naravno, nužan…), no Krueger je počeo pisati još kao talentirani tinejdžer kojeg su hvalili učitelji, a na objavu prvoga romana morao je pričekati sve do svojih četrdesetih. Spominjem to jer u njemu je, očito, rasla priča, što i sam potvrđuje u svojevrsnom predgovoru upravo objavljenoj "Ovoj blagoj zemlji" (Vorto Palabra, prijevod Marta Kovač). Nakon uspjeha romana "Ordinary Grace" nakladnik je od njega naručio novi roman, sigurno mu dao i predujam. Krueger je marljivo radio tri godine, no kad je rukopis završio, shvatio je da to nije priča koju je želio napisati. Zamolio je izdavača da ne objavi roman i u tom trenutku – konačno oslobođen očekivanja tržišta – shvatio je o kome želi pisati. Tako je rođena priča o četvero djece koja su se u ljeto 1932. godine, u vrijeme Velike depresije, uputila na opasno i neizvjesno putovanje rijekom Gilead.

U maleni kanu ugurat će se najprije ubojica iz nužde, osmogodišnji Odie O'Banion, potom njegov četiri godine stariji i odgovorniji brat Albert, nijemi indijanski dječak Moses i igrom slučaja šestogodišnja djevojčica Emmy. Uputit će Gileadom koji se ulijeva u Minnesotu, a potom u Mississippi, bježeći od Crne Vještice, kako nazivaju Thelmu Brickman, ravnateljicu Indijanske strukovne škole Lincoln. Tu su školu svi pohađali, a neki u njoj silom prilika i živjeli. Odie i Albert su siročad – najprije im je umrla majka, potom i otac, pa su zato, kao jedini bijeli dječaci, završili u školi koja je indijansku djecu preodgajala u Amerikance.

Sioux Moses je u školi – i domu za siročad – završio nakon što su ga kao četverogodišnjaka našli pretučenog, bez svijesti i odrezanog jezika, u šašu u kanalu pokraj ceste, uz majku koja je bila mrtva. Nije mogao reći tko je počinio takvu strahotu. Uvijek je tvrdio da se ničega ne sjeća. Čak i da je mogao govoriti, o svojoj obitelji nije znao ništa. Nije poznavao oca, a majku je oduvijek zvao samo mama i nije joj znao pravo ime. Za razliku od njega, malena Emmy ima majku, radi kao učiteljica u indijanskoj školi.

Ravnateljica Thelma Brickman – Crna Vještica – okrutna je i pohlepna žena što izgledom podsjeća na dršku žarača. Svake godine gospodine Brickman, njezin suprug, kupuje joj novi automobil dok djeca iz škole nose cipele koje izgledaju kao da su napravljene od kartona, a nakon što završi nastava prisiljena su naporno i besplatno raditi za obližnje farmere. Crna Vještica inzistira na disciplini, a one koji ne poštuju njezina kruta pravila noću zatvara u tihu sobu, ustvari samicu, i to nakon što ih domar Vincent DiMarco pretuče remenom ili šakama. DiMarco radi djeci još koješta drugo, ali "stara" djeca novopridošlice uglavnom uspijevaju na vrijeme upozoriti kako bi se držala podalje od domara. Jedan dječak neće se uspjeti obraniti i zbog toga će Odie O'Banion morati pobjeći. S njim će – u dobru i zlu – krenuti i njegovi prijatelji.

Krueger ne skriva inspiraciju za ovaj roman – jasne su reference na Charlesa Dickensa, Marka Twaina i Homera. Autor je originalno planirao napisati svojevrsni hommage "Avanturama Huckleberryja Finna" jer se i svi njegovi krimići odvijaju oko Mississippija, no priče – kad su dobre – često se otmu kontroli i počnu same sebe pripovijedati, pa se tako i priča o Hucku Finnu pretvorila u "Odiseju". Odie O'Banion – punim imenom Odysseus O'Banion – sanja o povratku kući, o mjestu koje će zvati domom. To bi mjesto možda mogao biti Saint Louis u kojem živi njegova i Albertova teta Julia, no kako putovanje odmiče, sve je veće pitanje hoće li djeca uspjeti do nje doploviti. Tog će se ljeta, u Americi osiromašenoj velikom ekonomskom krizom, susresti s brojnim lutalicama – dobrim, ali i opasnim ljudima, dok za njima istodobno tragaju šerif i njegovi pomoćnici koje je poslala Crna Vještica tvrdeći da su trojica dječaka oteli Emmy…

William Kent Krueger u "Ovoj blagoj zemlji" obrađuje nekoliko važnih tema koje su obilježile američke 1930-e godine. Razdoblje Velike ekonomske krize, kako piše u pogovoru romana, bilo je teško svima, ali posebice je razorilo obitelji. Godine 1932. Američki državni ured za djecu objavio je da najmanje 25.000 obitelji luta zemljom. Procjenjuje se da je na vrhuncu Velike ekonomske krize 250.000 tinejdžera napustilo svoje domove, svojevoljno ili ne, i počelo putovati zemljom.

Druga tema koja ga okupira je genocid počinjen nad Indijancima. U brojne pokušaje kulturnog genocida ubraja se, piše Krueger, i loše zamišljen program školovanja izvan rezervata koji je započeo Richard Henry Pratt, sa svojom slavnom izjavom kako je njegova svrha "ubiti Indijanca, spasiti čovjeka". Počevši od 1870-ih pa sve do sredine dvadesetog stoljeća, stotine tisuća indijanske djece nasilno su odvedene od svojih obitelji i poslane živjeti u školama daleko od svojih domova u rezervatima. Godine 1925. u 357 takvih institucija u trideset saveznih država živjelo je 60.000 djece. "Život u školama za Indijance nije bio samo težak, on je slamao duh. Djeci su oduzimali osobne predmete i odjeću u kojoj su došla, te rezali kosu. Kažnjavali su ih ako su govorila materinjim jezicima. Bila su podvrgnuta emocionalnom, fizičkom i seksualnom zlostavljanju", piše Krueger u pogovoru.

Treća tema koje se dotiče jest fenomen protestantskih vjerskih okupljanja koji se proširio početkom dvadesetog stoljeća. Iako je do 1930-ih vjerski zanos već utihnuo, vjerska okupljanja u velikim šatorima, kao što je onaj Križara Gideonova mača u njegovu romanu, i dalje su bila popularna na Jugu i Srednjem zapadu SAD-a.

Krueger je proveo sate u knjižnicama i muzejima istražujući za svoj roman, a potom sjeo u kajak i kanu i vozio se vodenim putovima kojima u knjizi prolaze Odie i njegovi prijatelji, i prošao manje-više istim područjem kojim su oni prošli. Stajao je, piše, na ušću rijeke Blue Earth u Minnesoti, gdje su stanovnici izmišljenog Hopersvillea podigli svoje improvizirane nastambe, i sjedio na kamenu na kojem je Odie izmijenio prvi poljubac.

Kad ovako nabrajam, čitatelj bi mogao pomisliti da je pred njim nesklapna i zakašnjelim aktivizmom opterećena knjiga, no "Ova blaga zemlja" sasvim je druga priča – Krueger je bešavno spojio sve važne teme u pitko i emocijama nabijeno štivo i pretvorio ga u – najboljem smislu riječi – staromodnu priču, one vrste koja se pripovijeda uz plamen vatre, kao upozorenje, ali i kao zalog nade. Svako od djece nešto želi, svako ima svoj talent i svako mora nešto svladati: Albert će morati ostati bistre glave; Moses će morati biti jak; Emmy se treba držati istine iz svojih neobičnih vizija koje ima sve otkako joj je otac poginuo; Odie, koji je izgubio vjeru u milosrdnog Stvoritelja, suočit će se s Tornado-Bogom, okrutnim bićem koje – kako vjeruje - ljudima nanosi bol iz obijesti.

Kao i sve priče koje pripovijedaju dobri pripovjedači, "Ova blaga zemlja" je arhetipska priča: ona vrsta što nadrasta prostor i vrijeme, zahtijeva junaka koji će pogledati u oči strahu i proći i kroz Had ako treba. Nerijetko su u takvim pričama junaci djeca. Zašto? Zato što "čudovišta postoje i hrane se dječjim srcima". A možda zato što je dječjem srcu lakše prihvatiti da nismo savršeni, i da je to sreća, jer neravnine u nama bolje hvataju svjetlost, a kroz pukotine ona u nas ulazi.

Kao i prvi Odisej, i ovaj moderni naći će put doma. Tamo će ga čekati Penelopa, ali ne vrste koju očekujete. Očaravajuće!

Priča u kojoj dječja srca pobjeđuju čudovišta