Velečasni Robert Kirk, svećenik župe Aberfoyle u Stirlingu, u Škotskoj, davne je 1691. godine zapisao kako su vile, po svojoj prirodi, „nešto između čovjeka i anđela, laganih, promjenjivih tijela, nešto poput astrala, ponekad nalik kondenziranim oblacima, a najbolje se vide u sumrak“. Vile su originalno, ljudi naravno, zamišljali kao visoka, sjajna, anđeoska bića ili pak kao niske, smežurane trolove. Danas, vjerojatno zahvaljujući Disneyju i crtanoj verziji Zvončice iz „Petra Pana“, vile su mlade, lijepe i imaju krila.

E pa, ništa od toga! Vile jesu lijepe i vitke, ali su njihova tijela vrlo materijalna i ni izbliza ne nalikuju anđelima (barem ne onako kako ih mi ljudi zamišljamo). Sumrak, sasvim sigurno, nije doba za vile, jer im se tada već prilično spava. Sumrak je, zapravo, vrijeme za trolove, bića potpuno različita od vila; bića koja žele naškoditi vilama i njihovi su vjekovni neprijatelji. A iako vile nemaju niti krila, ova vila - glavna junakinja romana prvijenca Aprilynne Pike – upravo će zahvaljujući „krilima“ otkriti svoju pravu prirodu.

Laurel Sewell, koja je od malena bila neobična – ne jede ništa osim voća i povrća (i sve to zalijeva obilatim količinama Spritea), ne voli zatvorene prostore niti se kupati u moru, njenim žilama ne teče krv (zapravo, nema ni srce!), a najsretnija je kad bose noge može zabiti duboko u meku, mirisnu i rahlu zemlju, jedno će se jutro probuditi s krilima na leđima. Krila - stotinjak nebeskoplavih latica koja proviruju iz njenih leđa iz malenih listova – nisu, međutim, krila nego cvijet. Dosta nezgodno ako imate petnaest godina i prvi put krećete u službenu školu, jer vas je dotad kod kuće školovala majka.

Srećom, Laurel će u novoj sredini naići na prijatelje – Davida kojem će njena krila biti čarobna, brbljavu Chelsea koja će joj postati prijateljica i tajanstvenog Tamanija tamnozelenih očiju i kose koja je pri korijenu boje riječne mahovine. Laurel će otkriti da je vila koja je prije dvanaest godina odlučila zaboraviti tko ona uistinu jest i pristati da je vile i vilenjaci iz skrivenog Avalon podmetnu ljudskoj obitelji kako bi sačuvala ono što im je najvrednije.

„Krila“, koja je u Hrvatskoj objavila Mozaik knjiga, prvi su dio serijala koji bi se, prema zamisli Aprilynne Pike, trebao sastojati od ukupno četiri romana. Aprilynne je rođena u Salt Lake Cityju, Utah, a pričama o vilama oduševljavala se još dok je bila tek djevojčica bujne mašte. Počela je raditi još u srednoj školi, kao konobarica i družbenica starijih žena, a slično kao i Stephenie Meyer, autorica serijala “Sumrak” koja nesebično hvali Aprilynnein serijal o vilama, udala se vrlo mlada i već ima troje djece. Dok je njezin suprug Kenneth, inače mormonski svećenik u Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana, studirao filozofiju, Aprilynne je i dalje konobarila, cijelu obitelj sama izdržavala i sanjala o karijeri spisateljice (diplomirala je kreativno pisanje). Obitelj se, kako su prolazile godine, povećavala i selila, Kenneth je u međuvremenu upisao pravo, a Aprilynne napisala tri romana i pokušavala naći agenta koji će joj pomoći da ih objavi. Četvrti roman, namijenjen mladima, počela je pisati prije nego je rodila treće dijete.

Jednog jutra 2007. godine rekla je samoj sebi kako je toga dosta – vrijeme je da prestane sanjati nemoguće snove, jer nikad neće postati spisateljica. Ona i muž nisu znali kako platiti Kennethovu posljednju godinu studija prava, niti od čega hraniti djecu, pa je odlučila ponovno držati satove trudničkog tečaja, što bi joj ostavilo veoma malo vremena za pisanje. I baš toga dana, zapravo istog tog sata, konačno je zazvonio telefon. Njezin roman za mlade svidio se HarperTeenu. Nakon nekoliko mjeseci rada s urednicima i svega nekoliko tjedana otkako je njezin suprug diplomirao pravo, Apriliynne je objavila prvi roman, “Krila”, koji se trenutno popeo na prvo mjesto liste bestselera The New York Timesa.

Aprilynne je, u međuvremenu, napisala i nastavak, “Spells”, kojeg će Mozaik knjiga također prevesti na hrvatski, a zasad se u našim knjižarama može nabaviti na engleskom jeziku. Pročitala sam i njega. Nastavak je mnogo uzbudljiviji jer se Laurel lomi između ljubavi prema ljudskom dječaku Davidu i vilenjaku Tamaniju, odlazi u Avalon i počinje učiti “zanat” jesenske vile. S nestrpljenjem, moram priznati, očekujem treći dio jer su mi se svidjeli i David i Tamani, a naslućujem i da bi Laureline vilinske sposobnosti mogle odigrati ključnu ulogu u povijesti Avalona!

“Krila” su lijepa, slatka, pomalo staromodna priča. Radnja savršeno klizi i knjigu od 257 stranica pročitat ćete u hipu. Nema unutra dramatičnih otkrića ili prevrata, ali ima sporadičnog, nepretencioznog humora i dragosti likova zbog čega će vam osjećaj u srcu nakon čitanja biti lijep. “Krila” su, ukratko, ispisana u maniri kojom su se nekad pisale bajke – možda će to starijim tinejdžerima biti smrtno dosadno, ali ako kod kuće imate djevojčicu koja tek postaje djevojka, koja je pomalo stidljiva, a beskrajno draga, koja voli čitati i još nevino gleda na svijet, ovo će joj se štivo svidjeti. (Uz preporuku ide malo upozorenje: iako u knjizi nema seksa, nego tek mladenačkih, toplih poljubaca, seks se spominje, i to u kontekstu nečega što vile čine iz zabave i romantike, dok se bebe vile začnu oprašivanjem i rađaju iz cvijeća.) “Krila” su, pored toga, moralno neupitna i izvanredno napisana.

Ako vam je već pomalo dosta vampira – onih plemenitih iz „Sumraka“, opsjednutih seksom i nasiljem iz „Mrtvi do mraka“ ili pak vampira iz školskih klupa iz „Vampirskih dnevnika“ i serijala „Kuća noći“ (a to je tek početak popisa...), onda je Laurel Sewell došla u pravi čas. Moram priznati, pravo je osvježenje pročitati roman koji ne krvari sa svake stranice.

Priča za djevojčice koje postaju djevojke, napisana u maniri kojom su se nekad pisale bajke