"Morpho amathonte" novi je roman spisateljice Nade Topić. Za ovaj tekst stojim pred prvom rečenicom i potiskujem onu koja se javljala za vrijeme čitanja. Čitanje je trajalo jednu noć, a rečenica je povlašteni dio citata, ostao u svijesti od tko zna kad, i glasi: "Priče zbog kojih bdijemo duboko u noć..." Pa neka prva rečenica, a svaka je prva, kao što je svaka ljubav velika, bude ta. "Morpho amathonte" je priča zbog koje bdijemo duboko u noć.
No, krenimo ipak redom i stihiju koja me provocira nakon pročitanog romana stavimo u red. Priča se razvija u jednom pariškom lokalu, u sigurnoj kući za žene, polomljene kosti, izgubljene ljude, jezike i snove. Nije mu lako odrediti temu, no motivi su jasni. Bijeg i pronalazak, grubost i blagost, ozdravljenje, nježnost, ljubav, bol, trauma, rijeke, suze, snaga, sreća, sudbina.
Ne bi bilo dobro nastavljati niz jer bih mogla nabrojiti sve univerzalne poetske motive. Trideset je priča, nastavaka, podijeljenih u šest poglavlja. Svako ima pet priča koje se uvezuju sistemom klupka. Inače je kompozicija ono što će izmamiti zagonetni smiješak na lice svakom čitaču što goneta zapisano.
I u ovom je romanu sastavljenom od priča ono što ih drži na okupu temeljna vrijednost, a to je logika poezije ili bolje rečeno povjerenja u poeziju. Kao što naslov sugerira (Morpho amathonte naziv je rijetke vrste plavog leptira) tkivo ove priče je nježno, peludasto, krhko, neuhvatljivo. Nada Topić je uspjela ugoditi više elemenata kroz koje je provukla nit dragocjenosti ljudskog života. Portreti i sudbine žena koje se pred nama otvaraju svi imaju nešto zajedničko, sve su poput leptira, što god vam to sada značilo. "Prelazimo na poeziju; prelazimo na život. A život je, uvjeren sam, sazdan od poezije." (J. L. Borges, To umijeće stiha)
Iako je i okvir koji ove poetske priče drži na okupu jednako vrijedan. Angažiran, suvremen i važan. Radi se o nasilju, tijelu, traumama, novom životu, težnji za slobodom i ljubavlju, o hrabrosti. Radnja romana započinje u malenom pariškom lokalu koji vode Jean i njegova majka Jordana, koja ima neobičnu vještinu namještanja slomljenih i iščašenih kostiju. Njihov dom otvoren je ljudima s margine, a posebno djevojkama koje se nose s fizičkim i psihičkim traumama i koje tu pronalaze privremeno utočište. Jedna od njih je i Irena. Nije me samo to ime podsjetilo na majstora poetske priče Errija De Lucu, već čitav niz motiva: imigranti, trauma, mit, fantastika, duboki osjećaj za ljudsku tragediju, ljudsku bol koja preživi samu sebe i postane nešto drugo, nešto što pruža utjehu i utočište. Nada Topić je i u prethodnim svojim knjigama pokazala istančan smisao za tragediju te umješnost da povrijeđenost ljudske duše zacijeli umjetnošću. Čini mi se kako je to osnovni njezin poziv.
Ovo je roman koji se ne ispušta iz ruku već nakon prve stranice. Ima perspektivu hladnog pripovjedača koji će s distance foto-aparata pokazati pravu sliku našeg postojanja. Lutanja i bjegovi, poetika otoka, jezika, mora, simboli opstanka i promjene, sav taj rekvizitarij preobrazbe o kojemu čitamo još od antike u "Morpho amathonte" naći će jednu od najljepših literarnih realizacija. Nema u nas puno ovakvih pripovjedača. Autentičnih, snažnih i blagih. Po načelu antiteze ona ispisuje muk koji nas najprije ispuni kad shvatimo što nam je život učinio.
Priča se gradi slojevima i budući da je naracija izrazito poetskoga stila, slojevi se povezuju logikom mita i bajke. To je načelo opravdano i izborom radnje i protagonista. Slučajni ljudi, cirkus, otok, nesigurni identiteti, jezici koji se miješaju. Kao da je ono bitno neizrecivo ako smo ograničeni samo jednim jezikom, nacijom, spolom. Dijalozi su fragmentirani i bilingvalni, likovi osjenčeni i izvedeni u nekoliko poteza. Nada Topić priča s povjerenjem u istinitost sna koji će nam, nakon što je ispričan, pojasniti stvarnost.
"Danas su dvije djevojčice u parku iskopale rupu i u nju bacale bijele glave tratinčica. Bila je to samo dječja igra i nitko nije primijetio masovnu grobnicu cvijeća koja je iza njih ostala. Ljepota je takva da joj poželiš otkinuti glavu.
Golim rukama.
Za igru.
Irena, ja sam te ostavila. Oprosti.
Morala sam negdje iskopati rupu i odložiti svoje srce.
Da se odmori.
Tu-tu-tu-tu-tu
Bježati se može samo noću.
U mir
U Irenu." (str. 109)
Nakon Nadinih "Stopa u snijegu" ostala sam zatečena zahvatom koji je izvela da bi priču iznijela na svjetlost s korijenjem. Tako ona to radi, kao npr. da želite presaditi stablo. Nećete ga vući za krošnju niti mu se vješati o grane. Otprilike ćete to učiniti onako kako Yordana u "Morpho amathonte" namješta kosti, najprije toplom vodom, pa uljem i dugim milovanjem mjesta na kojemu je kost iskočila sa svog mjesta, a onda naglim trzajem. Poslije će to mjesto biti plavo, a to znači da je noću na njega sletio leptir, ali neću vam otkriti baš sve priče iz romana.
Roman o ljubavi, tijelu, boli, moru, jezicima. Roman što je pjesma ili obrnuto, pjesma koja se nastavlja. Možda cvrkut. Morfejev cvrkut? Je li to nova književna vrsta? A ne, ne, ta je vrsta starija od svijeta. A ovakvi su romani rijetkost i vrijednost ne samo zbog teme ili stila, već i zbog atmosfere Mediterana, autentičnosti prostora. I iako sam već dosta puta ponovila da je građen logikom sna, mita, poezije, "Morpho amathonte" bih lako vidjela na ekranu, pa nije neobično što je i autorica posegnula za motivom izložbe fotografija u jednom dijelu priče. Ovo je od napuklih dijelova sastavljena cjelina, od rasutih fotografija album, od razbacanog kamenja kuća.
Podijeli na Facebook
