Ispričat ću ti priču
Priče koje nas uče i osjećati, a ne samo razmišljati
Mihaela Štefec
Naša ocjena:
Jorge Bucay vrsni je psihoterapeut i pisac. Kako piše Neue Zürcher Zeitung: “Bucay je majstor poante... šarmantan, duhovit, s uvijek spremnim odgovorom“. On je majstor priče. Bucay je svjestan ljudske potrebe za pričanjem priče. Svjestan je snage riječi i snage poruka koje se pričom mogu prenijeti.
Kada se to ukombinira s poznavanjem ljudske psihologije i sa životnim iskustvom, dobivamo ovu divnu knjigu. U isto vrijeme književno djelo i psihološki savjetnik. Ali ne tipični savjetnik koji daje upute o tome kako treba živjeti. Ne daje neki obrazac. Ne nameće ništa. Jednostavno pokazuje jedan način koji bi mogao “upaliti“. “Nikad nisam imao nikakvo jamstvo da ću dobiti nagradu. Bolje rečeno, mogu ti reći da je sav put kojim sam dosad prošao samo ulaganje u rezultat koji zapravo još nije došao“, kaže Debeli uspoređujući rad na sebi sa saditeljem datulja, koji ih sadi iako on sam možda neće dočekati i uživati plodove.
Glavni su likovi nekonvencionalni psihoterapeut Debeli i “pacijent“ Demián. Demián je student, mladić kojeg muče osnovna egzistencijalna pitanja, a koja dolaze procesom odrastanja i sazrijevanja. Budući da je shvatio da ima problem i da se teško nosi sa svakodnevnim životnim situacijama – studentskim obavezama, odnos s roditeljima, djevojkom i prijateljima, kreće na terapiju kod Debelog. On mu na gotovo svakoj seansi ispriča priču u kojoj Demiánu nudi odgovor, rješenje koje je ponekad očito, a ponekad zahtjeva veći mentalni napor da se otkrije.
Debeli objašnjava kako je jedan od najvećih ljudskih problema nametnuto očekivanje i povezan s time – osjećaj krivnje. Počevši od onoga što drugi očekuju od nas, pa do onoga što sami očekujemo od sebe: “Sve je počelo onog sivog dana kad si prestao s ponosom govoriti: Ja jesam! I, pomalo zbunjen i preplašen, spustio si glavu i zamijenio svoje riječi i držanje razmišljanjem: Ja bih trebao biti...“.
U jednom trenutku Demián upita Debeloga kakva je ovo terapija. Debeli mu odgovara: “Terapija koja više pozornosti posvećuje osjećanju nego razmišljanju; djelovanju nego planiranju; bivanju nego posjedovanju; sadašnjosti nego prošlosti ili budućnosti“, za razliku od tipičnih terapija, koje su usmjerene ili na traženje uzročnika problema u prošlosti ili traženje rješenja u budućnosti.
Svi smo se mi tijekom našega života našli pred brojnim pitanjima. Kako biti svjestan osobne vrijednosti, a ne biti egomanijak; kako se nositi s depresijom, kako izbjeći depresiju – biti sretan; kako voljeti, bez posesivnosti i ovisnosti; zašto nam ljudi lažu i što je zapravo istina; ukratko – kako živjeti? Neki se uspješnije nose s njima i uspijevaju pronaći odgovore, neki pronalaze odgovore i ne uspijevaju ih primijeniti u praksi...
Ovo je knjiga koja nudi teoriju. Sam je čitatelj neka vrsta “pacijenta“. Svatko se lako pronađe u liku Demiána, barem u nekim situacijama te, čitajući knjigu, zajedno s njime sudjeluje u terapiji. Svima nam je potrebna neka vrsta terapije. Bucay na kraju knjige, u epilogu, piše posljednju priču – “Priču o skrivenom dijamantu“ - i pojašnjava i nju i cijelu knjigu riječima: “Ove priče koje si upravo pročitao tek su kamenje. Zeleno kamenje, žuto kamenje, crveno kamenje. Ove priče napisane su samo kako bi pokazale neko mjesto ili put. A napor da traži unutra, u dubini svake priče, skriveni dijamant... zadaća je svakoga pojedinačno“.
Ponuđene su nam brojne priče. Neke je napisao Bucay, neke je prenio od drugih autora ili su dio narodne mudrosti. Ponuđena nam je teorija. I tu teoriju svatko iščitava na svoj način. I na svakome je od nas da odluči kako će se odnositi prema njoj. Hoćemo li je zadržati za sebe; hoćemo li je prepričavati drugima; hoćemo li primjerom pokazati naučeno ili ćemo je samo zadržati negdje u pamćenju i rijetko je se sjetiti, zanemariti je? Na čitatelju je da si protumači ponuđene priče i odluči što će s njima.
Jorge Bucay rođen je 1949. godine u Buenos Airesu. Uz ovu knjigu, napisao je još i “Priče za razmišljanje“, “Put samoovisnosti“, “Računaj na mene“, “Put susreta“, “Put suza“, “Voljeti se otvorenih očiju“.
Podijeli na Facebook
