Čudesno putovanje Pomponija Flata
Prosječan roman u kojem je sveti Josip šutljiv i pomalo glupav, a Marija britka, ali se previše ispričava
Marija Blažević Zalokar
Naša ocjena:
“Čudesno putovanje Pomponija Flata” duhovit je roman o nekad uglednom rimskom građaninu Pomponiju Flatu, koji odlazi u daleki svijet tražiti čudotvorni eliksir mudrosti. Na svojim putovanjima pio je vodu iz jezera i potoka, za koju je načuo da sadrži eliksir mudrosti, ali ne samo da od sve te vode nije pokupio svu pamet svijeta, nego je i pobrao neugodne probavne smetnje, od kojih se za njim širio užasan smrad. Jednom prilikom ga je snaga vlastitog vjetra uspjela katapultirati iz sedla, uplašiti konja koji je odmah zatim pobjegao i ostavio ga na milost i nemilost karavanama koje prolaze pustinjom.
Tako dolazi do tribuna Alpija Pulkra, koji je nekada bio gorljivi pristaša Cezara, ali se nakon njegove smrti priklonio Brutu i Kasiju (o tempora, o mores). Taj principijelni glavešina dovodi Pomponija u Nazaret. Pomponije u Nazaretu susreće dječaka po imenu Isus (da, riječ je o istom onom Isusu koji će nas gledati s podnožja Marijana, ako Kerum ostvari svoje namjere). Isusov otac je optužen za ubojstvo uglednog i bogatog građanina Nazareta, pa Isus unajmi Pomponija da mu pomogne osloboditi oca od optužbi.
U knjizi se pojavljuje cijelo čudo biblijskih likova i prikazani su na vrlo zanimljive načine. Sveti Josip je šutljiv i ne pretjerano inteligentan. Marija je žena britka uma koja pokazuje svoju inteligenciju, ali se nakon svakog pametnog izlaganja ispričava, jer je ona, eto, žena. Prosjačenje gubavca Lazara je gotovo lifestyle, Marija Magdalena, u knjizi još djevojčica, izučava se za to da postane “javna žena” i čini se da nije pretjerano nesretna zbog toga.
Osim toga, u knjizi se pomno opisuju običaji koje prilikom “guženja” imaju određeni narodi. Tako su Arapi prikazani kao nomadi koji odnose sa ženama započinju tek kad se zaustave u naseljenim mjestima. Karavane su im sastavljene isključivo od muškaraca, koji međusobno drže distancu (“Jedu i spavaju odvojeno, a svaki put kad jedan drugog naguze, čine to uz bezbrojne naklone, raspituju se za zdravlje onog drugog i kako mu napreduju poslovi, kao dvojica prijatelja koja su se srela nakon dugog izbivanja”). Židovi su bili nešto neskloniji guženju (koliko god to čudno zvučalo, nisu skloni guziti jedni druge, čak ni kad su prijatelji).
Mislim, zapravo, da je ovo prva knjiga na koju sam naletjela a da se bavi proučavanjem drevnih običaja “guženja”. Bilo kako bilo, mislim da napokon možemo odahnuti i prestati homoseksualnost tretirati kao nešto što je jučer uvezeno iz Amerike.
Osim navedenoga, nisam mogla ne primijetiti da se do danas gotovo ništa nije promijenilo. Veliki i hrabri vojskovođe svoju hrabrost poklanjali su onome tko je trenutno na vlasti, bivši kriminalci postaju ugledni građani, svećenici se pomamljuju za imovinom i tako dalje.
Knjiga “Čudesno putovanje Pomponija Plata” je ugodna razbibriga koja me na trenutke dobro nasmijala, ali nažalost, ne puno više od toga. Kad bih ju spustila nakon nekoliko pročitanih strana, nije me vukla na daljnje čitanje, ali nije mi bila ni mrska kad bih ju uzela ponovo čitati. Izuzev utješnog otkrića da ratne profitere nije izmislio HDZ, i da su ljudi različitih vjera i nacija oduvijek smišljali neopisivo glupe razloge za međusobne ratove, nekako mi se čini da mi se ova knjiga neće baš duboko urezati u memoriju.
Pošto se Eduardo Mendoza proslavio pisanjem parodija, imam osjećaj da iza njega stoje puno kvalitetnija i duhovitija djela od ovoga koje sam pročitala i unatoč prosječnoj ocjeni koju dajem “Čudnovatim putovanjima” iskreno se veselim čitanju nekog drugog djela ovog autora.
Preporučujem čitanje kao laganu razbibrigu nakon čitanja sumorne literature svima onima koji otkidaju od smijeha svaki put kad čuju riječ “guziti”.
Podijeli na Facebook
